RAZGOVOR ZA ARTINFO.BA

 Etnomuzikologinja Zorana Guja: Foklor Središnje Bosne karakterističan po bećarcu, igranju na punim stopalima i tamburama

Za Zoranu Guju etnomuzikologija je životni poziv kojeg je odabrala još u šestom razrednu osnovne škole. Članica je SPD „Sloga“ u Sarajevu i stručna rukovoditeljica vokalnih grupa u KUD-u „Baščaršija, te autorica knjige „Narodna muzička tradicija Pala i okoline“ (2017.) u izdanju Narodne biblioteke Pale. U razgovoru za Artinfo.ba Guja otkiva što znači u 21. stoljeću baviti se tradicijom, tradicionalnom glazbom, folklorom i svemu onom što doživljavamo arhaičnim, dalekim, nepoznatim, te katkad i dosadnim.

Životni poziv

„Bavljenje tradicijom iz ugla etnomuzikologije u 21. vijeku je zaista veliki izazov i hrabrost, za koji je potrebno mnogo ljubavi, razumijevanja, snage ali i novca. Naš posao je uvijek vezan za terenski rad i kontakt sa ljudima, tako da se etnomuzikolozi najčešće organizuju „o svom trošku“ po pitanju odlaska na teren, puta, kontakta sa kazivalima i sl. jer u našoj zemlji, nažalost, nema dovoljno razumijevanja i sluha za bavljenje tradicijom, kulturnom baštinom i kulturom uopšte. Međutim, bez obzira na sve poteškoće sa kojima se susrećemo, nas u struci nema mnogo, te smo dobro povezani i sarađujemo na raznim poljima, ali za mene etnomuzikologija predstavlja i životni poziv i način života u isto vrijeme jer je to „posao“ koji me zaista ispunjava i koji radim sa velikom ljubavi“, kazala je Guja za Artinfo.ba.
Prema njenim riječima, poziv etnomuzikologa (ne)svjesno je izabrala još u šestom/sedmom razredu osnovne škole.
„Odrasla sam u muzičkoj porodici i muzika je bila sastavni dio moje svakodnevnice, tako da sam, između ostalog, od malih nogu bila izložena toj tradiciji i estetici zvučnosti koja me je privlačila i kroz slušanje i kroz priču sa starijim. Stalno sam zapitkivala kako je to nekad bilo, kako se pjevalo, igralo, slušala izvorne grupe itd. Već u srednjoj muzičkoj školi sam se, kroz predmet Etnomuzikologija/muzički folklor, detaljnije upoznala i počela samostalno da istražujem i definitivno sam odlučila da je etnomuzikologija ono čime se želim baviti u budućnosti. Sama činjenica da svojim radom, kako terenskim tako i arhivskim, radom na zapisima, pomažete bilježenju i „čuvanju od zaborava“ neke oblike muzičke ili igračke tradicije koji su u fazi nestajanja ili mijenjanja, jer ako se određeni fenomen ne zabilježi, objasni i transkribuje kao da i nije postojao. Zbog toga su etnomuzikolozi i društveni radnici koji svojom djelatnosti kroz različite oblike pomažu našoj kulturnoj baštini“.

Etnomuzikolog nije komercijalno zanimanje

Smatra kako bogata kultura i tradicija naše zemlje nisu dovoljno iskorištene i promovirane. „Etnomuzikologa u našoj zemlji ima zaista malo i svi se trudimo da se dobro „umrežimo“ i sarađujemo, međutim, problem je, nažalost novac koji je u današnje vrijeme ključan. Da biste napravili određenu stvar morate imati i finansijsku podršku zbog same realizacije jer će vam neko izaći u susret jednom, ali već dva-tri puta, teško. Etnomuzikolog nije komercijalno zanimanje i većina stvari se podrazumijeva da se može uraditi 'tek tako' i ne shvata se da je i to posao isto kao i posao, odnosno zanimanje jednog ekonomiste, pravnika, učitelja itd.“.
Etnomuzikologija se, prema njenim riječima, kao i srodne znanosti, bavi i suvremenim pojavama i oblicima koje je nužno registrirati bez obzira na njihovu kvalitetu i kvantitet. Tradicija je, kako kaže, živa materija koja se mijenja i transformira.

“Kopanje po arhivima”

„Dešava se da u određenim situacijama se na etnomuzikologiju odnosni kao na nešto 'staro“', „'što je bilo prije 50, 100 ili više godina', na 'kopanje po arhivama' i „'zabavu za starije' jer je mladima to 'dosadno' i 'seljački'. Veliku ulogu imaju kulturno-umjetnička društva, amaterski sastavi i pojedinci koji djeluju i trude se da na najbolji način reinterpretiraju oblike muzičke tradicije BiH. Mladi se okreću tradiciji, djelujući kroz navedene oblike, ali je potrebno još više pravilnog rada i pristupa i obrazloženja tradicije na pravilan način radi boljeg razumijevanja konteksta i koncepta“.

Dokumentarac o svadbenim običajima na Romaniji

Budući da je Guja rođena na Sokocu, a odrasla na Palama, svojim je umjetničkim radom zadužila zavičaj. Prije nekoliko je dana promoviran i njen dokumentarni film o svadbenim običajima na Romaniji.
„Ideja za film se javila zapravo još 2012. godine kada smo pisali scenario za tv emisiju o običajima iz raznih krajeva i tada smo i započeli snimanje cijele priče o svadbenim običajima na Romaniji. Snimak smo vremenom dopunili i doradili tako da će publika moći da uživa u 45-minutnoj video priči o svadbenim običajima s Romanije s rekonstrukcijom običaja 60-ih godina prošlog vijeka, koju prati narator i objašnjava pojedine dijelove običaja prikazanih na autentičan način sniman na tri različite lokacije s oko 120 učesnika. Pored premijerne projekcije filma, publici se predstavila i ženska izvorna grupa „Planinke“ Pale (koje nose jednu od glavnih uloga u filmu), doktorant etnolog i antropolog Bogdan Dražeta iz Beograda“.
Prema njenim riječima, pored rođenja i smrti, svadba predstavlja jedan od najznačajnijih momenata u životu čovjeka i pridaje joj se posebna važnost, kako u prošlosti tako i danas. Sam obred obuhvata niz radnji, obreda, običaja i rituala koji su isti ili slični s drugim tradicijama i u kojima možemo pronaći mnoštvo zajedničkih elemenata.

Mnoštvo zajedničkih elemenata u svadbarskoj tradiciji naroda u BiH

„Gledajući iz muzičkog aspekta, svadba obuhvata pjesme koje su funkcionalno vezane uz njen tok, tako da se bez tih pjesama obred svadbe ne bi mogao ni provesti iz razloga što se upravo pjesmom određuju glavne radnje koje se obavljaju u određeno vrijeme i na određenom mjestu. Glavni sudionici običaja svadbe su mladenci, čajo, kumovi, stari svat, djever/djeveruša-(j)enđa, barjaktar, nakonjče i svekar i svekrva sa obje strane. Čajo (tur.) hipokoristik od čauš, šaljivdžija koji uveseljava svatove i goste na svadbi. Bez kumova, svjedoka na vjenčanju, nije moguće obavljanje ni građanskog ni crkvenog vjenčanja. Po jedan svjedok ide i s mladine i s mladoženjine strane, 'Bog na nebu, kum na zemlji', kaže stara izreka. Stari svat je ujak ili najstariji član iz mladoženjine familije, i on je, pored kumova, svjedok na crkvenom vjenčanju. Negdje se stari svat bira radi reda, a negdje predstavlja ceremonijal-majstora i domaćina čitavim svatovima. Djever (đever), djeveruša (đeveruša) ili (j)enđa (tur. zenga) žena ili djevojka koja ide po nevjestu sa svatovim i prati je da ne bi bila sama među muškarcima. Obično je ta uloga dodijeljena mladoženjinoj sestri ili bližoj rodici. Bajraktar (tur-pers.) je zastavnik, onaj koji nosi bajrak. Nakonjče ili nakonče je najmlađe dijete iz mladoženjine familije, koje mlada prije ulaska u kuću uzima u naručje, podiže iznad glave, okreće i poljubi tri puta da bi ona i mladoženja imali mnogo lijepe i zdrave djece“.
Guja smatra kako je mnoštvo zajedničkih elemenata u okviru svatovskih običaja prisutnih kod sva tri naroda u BiH.
„Svadba je bila jedan od glavnih događaja u životu čovjeka i sam običaj kao takav ima mnogo simbolike i sličnosti, ali i dovoljan broj razlika da se može reći da je drugačije od ostalog, jer je poznato 'koliko sela toliko običaja', što se odnosi na pojedina variranja i kontinuitet oblika. Upravo iz sličnih razloga, prije par godina sam realizovala projekat pod nazivom ''Pjesma bez granica'', koji prikazuje običajnu svatovsku pjesmu ''Trepetiljka trepetala'' kao primjer zajedničke kulturne tradicije narodâ u Bosni i Hercegovini. Kroz ovakav prikaz uočavaju se mnoge specifičnosti po kojima se kulture naroda razlikuju jedne od druge ali imaju i zajedničkih elemenata“.

“Pjesma bez granica”

Kako je kazala, osnovu ''pjesme bez granica'' čini tradicionalna narodna pjesma koja je funkcionalno vezana uz tok svatovskog običaja s istim tekstom i/ili istim i sličnim napjevima.
„Analizom i prikazom odabranih primjera (Pale, Trebinje, Sarajevo i Mostar) dolazi se do pretpostavke da se radi o drevnoj praksi, zajedničkoj svim narodima koji od davnina žive na tlu Bosne i Hercegovine stvarajući tako međusobno prožimanje različitih tradicionalnih muzičkih ''mikro'' kultura prije nego što su uticaji raznih religija, razvoj nacija i posebnosti imali značajniji uticaj“.
Nedavno je bila angažirana i kao umjetnička suradnica folklornih društava iz Središnje Bosne koji su se natjecali na Državnoj smotri hrvatskog folklora u BiH.
„Rad na takvim projektima je jedna velika pozitivna stvar kako zbog upoznavanja i međusobnog druženja, tako i učenju i pravilnom pristupu folklora. Društvo kako je HKD „Napredak“ iz Busovače je jedno od svijetlih primjera gdje su se predstavili igrama i pjesmama iz svoga kraja, praveći scensku postavku sa zapisa s terena, kako igračke, tako i muzičke tradicije, prezentujući je na što izvorniji način. Ako uzmemo u obzir da su izvođači mlade osobe do 18 godina koji s velikim trudom i entuzijazmom pristupaju svemu tome – uspjeh i zadovoljstvo su neizbježni“.

Foklor Središnje Bosne – bećarci, tambure i nadigravanje

O karakteristikama folklora, Guja je istaknula kako, prema Gavacijevoj (Milovan Gavazzi) podjeli na etnološke, a kasnije i Ivančanovoj (Ivan Ivančan) podjeli na etnokoreološke regije, u Bosni i Hercegovini se susreću tri zone: panonska, dinarska i jadranska. Svaka od tih zona ima svoje specifičnosti i karakteristike, a dinarska zona obuhvata najveći dio oblasti Bosne i Hercegovine, tako da je to prvo obilježje i karakteristika folklora Središnje Bosne koje se ogleda kroz vokalnu, instrumentalnu, vokalno-instrumentalnu i igračku tradiciju.
„Iz ugla vokalne tradicije karakteristika su oblici seoskog pjevanja koji pripadaju starijim ili novijom formama („bećarci“. „na bas“), s jakim, grlenim, otvorenim pjevanjem u srednjem ili visokom registru. Instrumenti koji se susreću su prvenstveno tamburaški instrumenti, tambura, bugarija, karaduzen, zatim šargija, dvojnice/dvojenice itd. Vokalno-instrumentalne forme su primjetne u tzv. igrama/kolima uz pjesmu, a igračka tradicija se ogleda u igranju na punom stopalu, bez velikog dizanja nogu. Česti su oblici natpjevavanja, najčešće između dvije grupe djevojaka i momaka, kao i nadigravanje“.

KUD “Baščaršija” – jedan od simbola BiH u svijetu

U KUD-u „Baščaršija“ Guja je stručna rukovoditeljica vokalnih grupa: ženske „Dunje“ i muške „Zora. Iza „Dunja“ i „Zore“ već su i dva CD izdanja.
„U svom radu KUD doseže visoke umjetničke vrijednosti, stoga su iz naših redova izrasli kasnije afirmisani književnici, muzičari, dramski umjetnici i slikari. Sve sekcije vode mladi i sposobni ljudi, bivši aktivni članovi Društva obrazovani na seminarima i školama folklora, kao i stručna lica s Muzičke Akademije u Sarajevu“.
Prema njenim riječima, KUD „Baščaršija“ osnovano je u mjesecu aprilu 1947. godine kao Omladinsko kulturno-umjetničko društvo „Miljenko Cvitković“, a od 1994. nosi prepoznatljivo ime Baščaršija. Prema mnogim stručnjacima “Baščaršija” spada među najrazvijenija i najbolja društva u Bosni i Hercegovini, a i šire, što dokazuju mnogobrojne nagrade i priznanja na domaćim i međunarodnim festivalima, smotrama, takmičenjima, koncertima, angažmanima itd.
„Sekcije koje djeluju u KUD-u su: ansambl narodnih igara i pjesama (izvođački i pripremni), narodni orkestar, ženska pjevačka grupa “Dunje”, muška pjevačka grupa “Zora”, dječje folklorne sekcije, vokalni solisti, odjel etnologije i kostimografije i dr. Repertoar Društva je sastavljen prvenstveno od pjesama i igara svih naroda Bosne i Hercegovine kao i iz zemalja bivše Jugoslavije. Misija KUD-a “Baščaršija” se ogleda u doprinosu razvoja kulture uopšte, a posebno u očuvanju tradicionalnih vrijednosti i kulturne baštine naroda BiH. U tom pogledu KUD je otvoren prema javnosti, potiče uključivanje mladih u neki od oblika rada dajući mogućnost afirmisanja svakog pojedinca i grupe, što razvija sve komponente ličnosti od karakternih i moralnih do psiho-fizičkih. Takođe, Društvo je aktivno u sferi turističke afirmacije Grada Sarajeva i doprinosa unapređenju turističke privrede grada, kao i u vidu djelovanja i saradnje sa školama“.

RI / Artinfo.ba