Ženski nogomet, da nije SFK 2000, najuspješnijeg kluba u regionu i njene trenerice i selektorice Samire Hurem, skoro bi nestao na ovim prostorima.
Istina, svake sezone bljesne poneki klub diljem BiH, ali zbog besparice nestanu dva tri ženska kolektiva.
A, nekada, prije posljednjeg rata ženski je fudbal bio jako gledan, cijenjen, popularan na jugoslovenskim prostorima. Zemun, Niš, Sarajevo, Zagreb, Osijek.., bili su poznati fudbalski centri u kojima su dame u kopačkama bile uspješne.
Tatjana Stanić nije imala sreću da igra u to vrijeme. Rođena je znatno kasnije. Počela je igrati kada je i muški fudbal na ovim prostorima postao “ovisan” o moći pojedinaca, tajkuna, ali i o neviđenom entuzijazmu istinskih sportskih radnika u “malim” sredinama.
“Rođena sam 13.januara 1992. godine u Novom Travniku. Počela sam igrati u ŽNK Mladosti iz Nević polja, potom sam nastavila u ŽNK Osijek, pa ŽFK Banjaluka… Igrala sam sezonu u ŽNK Rudar Velenje.., kratki je uvod u priču Tatjane Stanić.
Koja igra u Njemačkoj. Trenutno, dok čeka pravu ponudu, nastupa za SpVgg Grün-Weiß Deggendorf.
U proteklih desetak godina proliveno je tone krvi, znoja i suza. Smjenjivala su se kao na filmskoj traci obećanja i razočarenja. Kad je išlo “prijatelja” je bilo svuda, na svakom koraku, a kad bi naišle poteškoće “Tajči” je mogla računati na topli stisak i zagrljaj obiteljskog doma. Majke. Brata. Sestre i do smrti njenog oca. Koji je bio najveća podrška. Njen uzor i vodič kroz život.
Stanić je zbog fudbalskih kvaliteta izborila nastup u reprezentaciji BiH. Mogla je igrati za Hrvatsku, ali je odabrala BiH. Ne kaje se. Ne žali ni što nije zaigrala za SFK 2000. Što je Bayern u Bundesligi, to je SFK u ženskom fudbalu na ovim prostorima.
“Tenutno igram treću ligu (Bezirksoberliga) u pokrajini Niederbayern, koja je veličinom, otprilike kao naš SBK, a broji deset ženskih liga. Mislim da u našem kantonu nema toliko ni klubova, što dovoljno govori o masovnosti i razvoju ženskog nogometa u Njemačkoj. Kao bivša reprezetativka, gledajući ova sela u Njemačkoj, koja imaju sportske komplekse i stadione uređenije nego neki naši najbolji stadioni u državi, ne mogu se ne zapitati; zašto ne bi i kod nas moglo biti isto. Gdje je to zapelo pa nam je sve važnije od sporta i želje da sebi obezbjedimo bolje uvjete za zdrav i kvalitetan način života”, s opravdanom dozom vapaja pita se, upozorava, apelira Tatjana.
Talentom može se nositi sa “švabicama”, ali ovdje se igra “industrijski” nogomet.
“Još bih istakla razlike što se tiče konkretne igre na samom terenu. Njemački nogomet je dosta drugačiji nego naš. Djevojke nisu u toj mjeri talentirane kao mi Bosanke, ali ih krasi nevjerojatna upornost i odgovornost. Ja volim u šali reći “predriblaš je dva puta ona tebe stigne tri puta”.
“Igrajući ovdje shvatila sam da nas Bosance (i općenito Balkance) najviše koči upravo taj pristup i mentalitet. U tom smjeru bi trebalo raditi ukoliko želimo napredak, a talenta imamo na izvoz što svakako dokazuju mnogi nogometaši i nogometašice koji su se afirmirali u inozemstvu uz maksimalnu posvećenost i rad”.
Tatjana nema puno želja. Kao i svi mi nada se zdravlju, sreći, kako vlastitoj, tako i svim kolegicama, nogometašicama. Iako se na neki način skrasila u Evropi. S dobrim izgledima da još više napreduje, ona brine za sport i nogometašice u BiH. Tatjana sanja bolje uvjete, više klubova, pune tribine i pristojan život od nogometa u BiH. Šta je sve prošla, samo ona zna, ali to ne eksponira, da ne “ubije” volju mnogima talentiranim igračicama koje imaju želju igrati nogomet, ali ni sanjati ne mogu kako moraju proći “pakao” do uspjeha. Njena je priča, poput stotine, hiljade drugih, sa svim zapletima i raspletima.
Ako ništa, Tatjanina priča može poslužiti kao opomena sportskim radnicima i političarima da su dužni osigurati kvalitetne uslove mladim sportašima ako žele zdravu naciju. Ako ne žele da umjesto terena gradimo razne “komune”, ako želimo da od talentirane mladeži stvaramo radnu snagu za Evropu. Tatjana Stanić je na pola puta. Njene prave utakmice tek dolaze.
(R.S./Sportske.ba)