Bilo je dosta dileme oko toga s kojom temom krenuti u blogerski svijet i kako to uvijek biva u mome životu ta tema je košarka.

Izvor: Blog "Pogled na Središnju Bosnu" / Autor: Josip Križanović

Taj sport, kada ti jednom uđe pod kožu jednostavno nema šanse da ga se riješiš. Poznavajući zaista veliki broj košarkaša i ljudi koji su svoj život posvetili ovome sportu, slobodno mogu napisati da je to jedan oblik ovisnosti. Alkoholičari nikako da se maknu od alkohola, pušačima nikakvi zakoni ne mogu zabraniti da „dime“, mnogi se od svojih ovisnosti liječe, ali s košarkom to je uzalud, niti se ne pokušava. Odmah u startu prihvatiš da uz ovaj sport ide i nesanica jer kako biti košarkaški ovisnik, a ne gledati najjaču ligu na svijetu, ne uživati u vrhunskoj NBA košarci. A ako si baš ovisnički raspoložen onda noći provodiš uz NBA gladijatore.

Uzevši u obzir činjenicu da sam i ja jedan od ovih gore navedenih, i to da sam s jednim od najmlađih i najuspješnijih trenera na ovim prostorima duže vremena dogovarao kavu, i kako smo poklopili termin stvar je bila jasna; prvi tekst ide o jednom košarkaškom fanatiku i ovisniku, osobi koja je vjerojatno u pripremi utakmica odgledala više košarkaških minuta nego što to netko učini u čitavom životu i naravno osobi koja dolazi iz Viteza, koja je vodeći kadetsku reprezentaciju doživjela ovacije i doček 50000 ljudi u Sarajevu, a vjerujte da većina njih vjerojatno ne zna pola košarkaških pravila.

Naravno, riječ je o Josipu Pandži, treneru koji je svoju karijeru krenuo graditi iz svoga Viteza. U to vrijeme biti trener kluba iz Viteza i nije baš bila najsretnija pozicija. Prvo ozbiljnu plaću treba zaboraviti jer to je takav rang kada klub svake godine razmišlja hoće li ili neće uopće igrati drugu ligu. Vitez je tada drmala i financijska kriza jer je prije toga pokušavao igrati prvu BH ligu, ali naravno financijski nije išlo. U takvoj situaciji obično najveći fanatici dobivaju šanse i to se dogodilo i Josipu. Slušajući priče sa strane tada je čak postojao određeni otpor kod igrača oko njegovog imenovanja. Ipak se radilo o vrlo mladom i neiskusnom treneru, a trenera je u svakom sportu uvijek duplo više na tribinama nego na klupi. Radi neke statistike bitno je napisati da je Pandža debitirao utakmicom protiv KK Kiseljak u sezoni 2009/2010.

Već 11.01 2104. preuzeo je KK Kakanj koji je bio u vrlo teškoj situaciji i od njega zajedno s upravom stvorio ozbiljan klub u rangu prve BH lige . Na promociji je dobio Građanski 75-69. Od svojih početaka do danas vodio je 180 klupskih utakmica i naravno s kadetskom reprezentacijom pokorio Europu, uspjeh koji je jednostavno nevjerojatan kada se uzmu u obzir Josipove godine(14.05.1987) i duljina rada u košarci (7 godina) .No tako je to s fanaticima; za njih je jedan dan prekratak u poslu u kojem egzistiraju jer na iscrpljujući način analiziraju, zaključuju i planiraju do posljednjeg detalja.

Upravo takvog ga i poznajem. Od prvih njegovih košarkaških dana bio je žestok na terenu, popusta nije bilo nikome, treninzi su uvijek bili do, kako on kaže „granice boli“. Jednostavno, od igrača je uvijek tražio energiju koja ide iznad njihovih mogućnosti i u tome i leži tajna njegove košarkaške filozofije.

Naprosto, na terenu se uvijek ponašao u skladu onoga što i traži od igrača: agresivno, drsko i vođen jednim ciljem. Energija je bila ključ njegovih ekipa. Nije prihvaćao ništa ispod onoga što je i on davao ekipi kao trener, a rezultat je pokazao o kakvom treneru je riječ i kakvim će tek postati.

U razgovoru se prošlo od naših drugih liga, prve, reprezentacije do početka NBA sezone. Smireno, ležerno i detaljno je objasnio i prodiskutirao temu. Jedan detalj para uši u priči o igračima i košarci. Vrlo jasno će istaknuti kako je emocija sve u ovome sportu i bez obzira na talenat i predispozicije kod igrača ipak je emocija ta koja presudi na kraju.
Većini je danas poznato da je Josip između ostaloga i pomoćni trener seniorske reprezentacije BiH, ali i pomoćnik jednoj trenerskoj instituciji kakva je Duško Vujošević. Usudim se napisati da Dule nije mogao napraviti logičniji izbor: trener u usponu, s rezultatom i trener s emocijom. Upravo sve ono što je i Dule bio godinama, a danas je europska košarkaška institucija.

Prije završetka razgovora napravili smo i jednu fotkicu. Tko zna s obzirom na Josipov trenerski put koje košarkaške visine će doseći ovaj momak iz Viteza.

Nažalost ova sredina uvijek je rađala pojedince koji bi svoju kvalitetu dokazivali negdje drugdje jer jednostavno ne postoji dovoljno dobra košarkaška institucija koja bi vezala ovakvu trenersku klasu dugoročno, ali i danas i sutra pisat će da Josip Pandža dolazi iz Viteza i da je jedan od najboljih predstavnika svoga grada i regije.

artinfo.ba | preuzeto s portala vitez.info