Nakon što je Ivo Andrić, uz blagoslov Bošnjačkog kulturnog društva preporod, definitivno označen kao krivac za svo zlo koje je Bošnjake zadesilo u 20. vijeku, reisul-ulema Husein Kavazović istaknuo je u petak kako je Sarajevski proces 1983. godine bio uvertira za stradanje Bošnjaka i da je sve počelo s pričom o cvjetanju fundamentalizma. Reis Kavazović je ovo izrekao u sklopu “Genocid nad Bošnjacima 1992. – 1995. izvršen u svrhu podjele Republike BiH i stvaranja velike Srbije”, redatelja Emira Hadžihafizbegovića koji je predstavljen u sarajevskom Narodnom pozorištu.
Piše: Vuk Bačanović, Dnevnik.ba
Moglo bi se reći, kakav naziv skupa, takva i izjava. Na stranu sada što se famozna Republika BiH, proglašena nelegalnim i kontraustavnim referendumom vrlo sumnjivog ishoda, raspala i prije nego što je proglašena nezavisnom, uz svijest muslimanskog rukovodstva da će isti samo, potaknuti, a ne spriječiti, etničke podjele i raspad zemlje. Na stranu i sva svjedočanstva iz 1991. i 1992. da je rukovodstvu bosanskih Srba, kao i samom Slobodanu Miloševiću, bilo jasno da je Velika Srbija san od kojeg nema ništa. Na stranu i to što je etničko čišćenje različitim, manje ili više brutalnim i jezivim metodama, a kako nam svjedoče rezultati Popisa iz 2013., bila politika sve tri zaraćene strane i što su Bošnjaci pretrpjeli jednake demografske gubitke (ne 300.000 ljudi kao što to u svom govoru navodi reis Kavazović) u odnosu na ukupnu brojnost kao i druge dvije strane u sukobu.
Ponajviše je monstruozna konstrukcija, prema kojoj je današnji protivmajorizacjski srpsko-hrvatski savez u BiH kontinuitet optužbi protiv Bošnjaka za fundamentalizam iz vremena Sarajevskog procesa protiv Alije Izetbegovića i njegovih istomišljenika iz 1983. Razumljivo je da reis Kavazović prećutkuje malo poznatu činjenicu da je proces protiv tada efemernog i nikome pretjerano poznatog pravnika Izetbegovića i njegove grupe prepisivača trataktata Muslimanskog bratstva, vođen gotovo paralelno sa suđenjem popu Janjiću sa Borika, franjevcu Zovki iz Gruda, zvorničkoj “četničkoj grupi”, kao i tzv. Ilidžanskim procesom tobožnjim sarajevskim srpskim nacionalistima.
Međutim, ono što je malo veći problem prećutati i sakriti jeste knjiga iz 1987. koju je reis svakako mogao pročitati, a koju je izdao Bosanski institut (kasnije Bošnjački institut) o Sarajevskom procesu. Na stranicama 271 i 272 nalazi se cijelo pismo/peticija kojega su članovi Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) uputili Predsjedništvima SFRJ i SRBiH. Pismo, pod naslovom “Predstavka” se sastoji od dvije stranice teksta u kojem Akademici SANU-a traže hitno pomilovanje svih osuđenih na Sarajevskom procesu 1983. Treba li još napmenuti da je među najglasnijim intelektualcima koji su zahtijevali oslobođenje Izetbgovića i njegove grupe, bio tada, mlađahani, Vojislav Šešelj?
Ako bismo se vodili logikom reisa Kavazovića i ako je Sarajevski proces 1983. početak progona Bošnjaka na temelju lažnih optužbi za fundamentalizam, da li to znači da su pomenuti paralelni procesi uvertira u progon srpskog ili hrvatskog naroda? Da li je atentat UDBE na odbjeglog direktora INA Marketinga Stjepana Đurekovića ili vođu srpske emigracije u Americi, Dragišu Kašikovića isto tako dio nekog zavjereničkog procesa za progon Srba i Hrvata? Nema sumnje da bi bilo ograničenih ljudi koji bi stvari mogli tako tumačiti. Ali takvi ograničeni ljudi ne mogu postati reisul-ulema.
A kada smo već kod koncepta “podjele BiH”, Kavazović je, komotno, kao prvooptuženog za to “zlodjelo”, mogao optužiti i Aliju Izetbegovića. Ne toliko za njegove predratne riječi koje je uputio režiseru Emiru Kusturici: “Znaš, ja bih najrađe da se sa Srbima dogovorimo. Složio bih se da preseljavamo naše iz regija u kojima smo manjina, a Srbi većina, u naša većinska područja. Isto bi vrijedilo za Srbe. Da naši žive sa našima, a njihovi sa njihovima i mirna Bosna.” Već i one iz 1999., koje Izetbegović iznosi u Dnevnom avazu: “To je ono: da je Bosna ravna kao Panonija, ne bismo uvozili pšenicu; da Bosna ima naftu, bili bismo sretniji; da u Bosni ne žive Bošnjaci, Hrvati, Srbi nego Bosanci... itd. Ali Bosna nije ravna, ona nema naftu, u njoj ne živi jedan nego tri naroda (ona nije kao Slovenija, Austrija, Italija). Jer taj toliko spominjani ‘koncept vlasti’ u BiH je takav kakav je upravo zato što je Bosna takva kakva je - tronacionalna, i uzalud je zatvarati oči pred tom činjenicom.”
Na stranu i to što svaki Srbin i Hrvat kojem je stalo do pomirenja, opstanka kakve-takve zajedničke države i na kraju krajeva bazičnog humaniteta, mora nakloniti pred užasnom patnjom koju su, bez obzira na sve političke igre, prošli Bošnjaci 1992-1995.
Ono što predstavlja ozbiljan problem je: kako to uraditi, kada najveći zagovarači jedinstva države, bošnjačke elite, žele svoju istoriju lažno konstruisati kao isljučivu konstantu stradanja od strane druga dva naroda, a koja se, kao takva, vječno stradalnička, proteže od srednjeg vijeka, preko Austro-Ugarske, kraljevske i socijalističke Jugoslavije pa do presudne 1992.? Reis u svome govoru spominje konstantu Cvetković-Maček, Tuđman-Milošević, Karadžić-Boban, preskačući da su i sami Bošnjaci na jednak način učestvovali u modelu savezništava “svi protiv sviju”, pa smo tako, uz mogući sporazum Izetbegovića sa Miloševićem 1991, na kraju dobili višestruko sporazumijevanje na liniji i Izetbegović-Tuđman, koje je, na kraju 1995. i okončalo rat, na povoljan način za Bošnjake.
Osim toga, u Sarajevu je vrlo nepoželjno govoriti o toj nezgodnoj epizodi iz 1941. kada na djelu nije bilo nikakvog Cvetkovića i Mačeka, već, gotovo unisonog pristanka muslimanske elite na ustašku koncepciju hrvatskog nacionalizma.
Ali šta drugo reći na sve, nego parafrazirati svoj “sporni” status iz jula prošle godine koji me je koštao posla i egzistencije u Sarajevu. Kakva-takva Republika Srpska sa svim svojim, ne malim, manama, je danas multietničkija, nego Sarajevo u svojoj svojoj recentnoj istoriji. Vrijeme profitiranja na bestijalnom i neukusnom iskorištavanju sjećanja na vlastite žrtve je prošlo. Vrijeme je za dogovor koji će zadovoljiti sve tri strane.
Dnevnik.ba
