Već sam pisao kako javnost u Hrvatskoj ništa ne zna, i ništa ne želi znati, o položaju svojih sunarodnjaka u Bosni i Hercegovini. To sam se osobno uvjerio početkom 2000-tih u Zagrebu. Isto tako, uvjerio sam se u kronični nedostatak humora u navedenoj državi.
Piše: Tvrtko Milović, Dnevnik.ba
A onda, u Jutarnjem listu, ukazao se jedan autor koji ima i humora, i bavi se BH Hrvatima. Posebno je naklonjen bio mom sugrađaninu Tihomiru Blaškiću. U tekstu u kojem je slavio slobodu kiseljačkog generala, a koji je verbalno pohvalio i Miljenko Jergović, naš Optimist Ante Tomić objasnio je kako je „Blaškićeva sloboda, u neku ruku, i sloboda svih nas“.
Piše Tomić tog ljeta 2004. s motovunske terase, gdje sam slučajno, i sam bio, i isto mislio: „Blaškić je bio gvalja u grlu, njegovih je četrdesetpet, premda nepravomoćnih, godina robije gušilo svaki put kad biste htjeli nešto reći o moralu i pravdi. Četiri godine suđenja i još četiri koliko je trajao žalbeni postupak, osam godina kako je taj šutljivi i čestiti Bosanac sjedio tamo, bili smo taoci zadrtog, seljačkog nacionalizma koji je odbacivao civilizacijske vrijednosti.“
Blaškićeva ga je sudbina pogodila, a njegova sloboda obradovala. Slične osjećaje Tomić neće razviti za Blaškićeve suborce, sve u skladu s Nobilovom obrambenom taktikom „Zli Hrvati – dobri Blaškić“. Svi pripadnici HVO, na čelu s Kordićem, su u istoj rubrici Klase Optimisti na novu 2017. godinu okaljani kao ubojice, zločinci o kojima Tomić „baš ni jednu lijepu riječ ne može naći“. Kao da se Blaškić i Kordić u ratu nisu sreli.
Za Tomića je 2017. godini HVO jedna pomalo naivna, ali u konačnici zločinačka armada koja je imala jedan smisao postojanja: Pobiti i protjerati sve muslimane.
U Tomićevom, kao i generalno Feralovskom pisanju, stanje u BiH stoji statično još od 1993. Tada se tobože hrvatski korpus odlučio staviti na raspolaganje Tuđmanovoj ideologiji ne zahtijevajući ništa zauzvrat. Hrvatska zajednica u BiH odlučila se ničim izazvana, vođena tuđom pameću, napasti deset puta brojnije Bošnjake. U tom procesu stvaranja „Velike Hrvatske“, Hrvati u BiH su gotovo prepolovljeni ostvarujući od famoznih ciljeva – ništa. Ako netko ne zna koji su bili ciljevi Velike Hrvatske, potrebno je pogledati pisanja Ferala, jer samo oni znaju te ciljeve.
Poslije 1993. statična hrvatska zajednica u BiH ništa drugo ne zna osim slaviti zločine koje je počinila. Jer, Tuđman je umro a nitko drugi im ne šalje nove naredbe.
Tomićeva i bošnjačka ideologija savršeno se nadopunjuju – Bošnjacima je potrebna stalna legitimacija statusa žrtve (najbolje ako ona dolazi iz Hrvatske) a Tomić jednostavno želi biti smiješan. Kako lakše biti smiješan nego ismijavati malu zajednicu Hrvata u BiH prikazujući je uvijek iznova kao zaostalu i zločinačku.
U tekstu iz 2004. kada je Blaškić pozicioniran kao žrtva vidimo da Tomić zna kakva situacija jeste. Ipak, pisati o BH Hrvatima kao žrtvi nije ni smiješno ni oportuno u 2017. Zato postoji vječno spominjanje Mate Bobana, Darija Kordića, hercegbosanske šestorke... To hrvatski mainstream razumije.
Jasno, nije Tomićeva odgovornost da bude politički korektan. On je pisac. Njegovo je da bude zanimljiv. Smiješan. Ipak, s obzirom na učestalost sotonizacije jednog naroda koji vrijedi mnogo više od stalnog vraćanja u kontekst Ahmića i Dretelja, postavlja se opravdano pitanje – koji je razlog ovakvog medijskog ubijanja ljudi koji su ionako već dvadeset godina na stubu srama kao najodgovorniji za sve zlo u BiH?
Napomenimo samo da aktualna bošnjačka i lijeva hrvatska javnost Hrvate u BiH smatra pokretačima najmanje dvaju ratova, najmanje tri etnička čišćenja i najmanje dvadesetogodišnjom blokadom razvoja države Bosne i Hercegovine. Pa zar su Hrvati u BiH toliko moćni!? Za javnost jesu. Tomić ne ide toliko u detalje.
Za Tomića su Boban i Kordić još uvijek aktualni politički subjekti. Ništa se nije pomaklo 20 godina. Hrvati i dalje aktivno rade na podjeli BiH. Ništa im drugo nije na pameti, niti ih bilo što drugo zanima.
Plastično i maliciozno prikazivanje Hrvata u BiH i HVO-a ima za posljedicu novi val odbojnosti Hrvatske javnosti prema svemu što se događa u BiH. Prikazivanje BH Hrvata kao nametnika koji ne služe drugomu nego isisavanju svježeg hrvatskog kapitala očito je dio šire političko medijske agende, u kojoj je Ante Tomić samo njen smiješni dio.
Stoga, ne treba zamjeriti Anti Tomiću. On dobro zna da Hrvati u BiH nisu počeli rat protiv muslimana. Zna jako dobro da je HVO skromna defenzivna vojna sila čija je percepcija prve vojne sile Balkana stvorena radi obračuna s mrtvim Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom. Zna Ante Tomić i u kakvom su položaju danas Hrvati u BiH, ali iz komfora Zagreba sve se to lako stavi sa strane. Uvijek se bolje čita tekst u kojem je Kordić zao, nego svojim zahtjevnim čitateljima objašnjavati neku aktualniju temu koji nije stara 20 godina...
im|artinfo.ba, preuzeto s portala dnevnik.ba
