Dva dana nakon odlaska humanitarnog konvoja Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrebu, dan uoči dogovorenog primirja između HVO-a i tzv. Armije RBiH i tri dana prije Božića, 22. prosinca 1993. dogodio se još jedan u nizu, kako to bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović voli kvalificirati, “sporadičnih incidenata” nad hrvatskim civilima i pripadnicima HVO-a u viteškom Križančevom Selu.
Iako je Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu 20. prosinca 1993. spasio više od 70.000 Hrvata Lašvanske doline i probio osmomjesečnu blokadu Središnje Bosne, dva dana nakon odlaska konvoja i tri dana pred Božić, 22. prosinca 1993. tzv. Armija RBiH počela je sustavni napad na crte obrane HVO-a u širem području Lašvanske doline.
Džemo Merdan, zamjenik zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije RBiH već je ranije tražio predaju HVO-a u Lašvanskoj dolini i to ucjenama Slobodanu Langu, a onda je 22. prosinca 1993. izdao naredbu u kojoj između ostalog, stoji:
“Uništiti živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novog Travnika, Nove Bile, Viteza Busovača rad ispajanja s muslimanskom enklavom Stari Vitez – Kruščica. U tu svrhu upotrijebiti sva raspoloživa ariteljerijska sredstava, pješadiju i kemijska sredstava i sve dobrovoljce iz islamskih zemalja u slavu uzvišenog All’aha dž.š.”.
Napad na Križančevo selo pod osobnim nadzorom Rasima Delića
A tako je i počeo sveopći, kombinirani topničko- pješadijski napad na položaje HVO-a u Vitezu, Novom Travniku i Busovači i svim okolnim naseljima (Nević Polje, stara Bila). A istog dana na području Uskoplja, točnije Dobrošina, došlo je do presijecanja komunikacije Uskoplje – Rama jer je tzv. Armije RBiH osvojila kvotu Crni vrh. Novi Travnik, Busovača i Vitez tog su dana neprekidno granatirani – samo je u Novom Travniku tog dana troje djece ranjeno.
Napad na Križančevo počeo je s crta iz Zenice (Preočica – Počulica – Sivrino selo) koje se nalazilo 1 500 metara udaljeno od sjedišta UNPROFORA. Operacije su izveli pripadnici 2. bataljon 325. Brdsko-planinske brigade tzv. Armije RBIH i odred El-mudžahad i to pod osobnim nadzorom zapovjednika Generalštaba tzv. Armije RBiH Rasima Delića koji se svo vrijeme napada nalazio na zapovjednom mjestu u Vitezu.
Rasim Delić: Previše nedovršenog posla u Središnjoj Bosni
Potpukovnik UNPROFOR-a Peter Wiliams u knjizi o hrvatsko-bošnjačkom sukobu u Središnjoj Bosni “Balkanska zima” navodi kako je Rasim Delić 23. prosinca 1993. (unatoč ranijem dogovoru o prekidu vatre) rekao da je “prekid vatre nemoguć jer ima previše nedovršenog posla u Središnjoj Bosni”.
Uz 2. bataljon 325. brdsko-planinske brigade i odred El – mudžahid, Križančevo selo napali su pripadnici 7. muslimanske brigade i to pod tadašnjim zapovijedanjem Mahmut emir Karalića, Krajiške brigade Fikreta Ćuskića i postroje tzv. “Frkine jedinice” pod zapovijedanjem Ferida Provalića. Ukupno je stradalo 64 ljudi, 34 hrvatskih civila i 30 pripadnika HVO-a koji su zarobljeni u mudžahedinski logor na Počulici i potom ubijeni.
O sudbini zarobljenih kao i broju ubijenih civila u Križančevo Selo neko se vrijeme nije znalo ništa, budući da je zapovjednik 3. korpusa, Enver Hadžihasanović zabranio UNPROFOR-u i Međunarodnom crvenom križu odlazak u selo.
Ipak, nekoliko dana kasnije, na ponovni zahtjev i molbe UN-a, dopušten je očevid nad osam tijela ubijenih pripadnika HVO-a i dogovorena je razmjena tijela za 27. siječnja 1994. nakon što su im posmrtni ostatci ponovo vraćeni u masovnu grobnicu.
U jednoj od grobnica, onoj u naselju Počulica, pronađeno je 28 tijela ubijenih Hrvata iz Križančeva Sela. Pripadnici HVO-a u nekoliko su navrata u organiziranim akcijama kupili tijela u zonama unutar crta razgraničenja – u jednoj od njih, 21. siječnja 1994. pronađeno je pet tijela, dan kasnije 13, a dva dana kasnije još tri tijela. Jozo Križanac, otac već ranije ubijenog Tomislava Križanca, ubijen je nakon što je pokušao izvući sinovo mrtvo tijelo u zoni razgraničenja.
U razmjeni, 1. veljače 1994. godine, tzv. Armija RBIH predala je 30 tijela pripadnika HVO-a. Obdukcijskim nalazom posmrtnih ostataka utvrđeno je da su uglavnom ubijani hladnim oružjem.
Živko Matošević je zaklan, Stipi Jurčevići odsjekli su oba uha i usmrtili ga vatrenim oružjem. Stipo Šafradin ubijen je tupim predmetom - glava mu je smrskana. Damiru Zlojiću pucano je u lice a jednom od ubijenih branitelja izvađene su oči.
Zločin bez kazne
Za zločine u Križančevom selu, kao i za do temelja spaljeno i opljačkano selo, još uvijek nitko nije odgovarao. Enver Hadžihasanović pred Haaškim sudom osuđen je samo za kršenje Ženevskih konvencija u logoru Muzička škola u Zenici nad hrvatskim i srpskim civilma.
G. Lujanović / Dnevnik.ba
