Posljednjih godina hrvatski predstavnici zagovaraju dosljednu federalizaciju Bosne i Hercegovine. Nudeći ovaj model uređenja države, hrvatski predstavnici pokazivali su fleksibilnost u pristupu, ne uvjetujući federalizaciju određenim teritorijalnim ni ustavnim detaljima.
Piše: mr.sc. Tvrtko Milović, Dnevnik.ba
Držeći se načela da teritorijalne jedinice trebaju uzimati u obzir i etničku raznolikost, i da ustavni sadržaji trebaju poštivati načelo jednakopravnosti, hrvatski predstavnici naivno su vjerovali, i još vjeruju, da će naći sugovornika prvenstveno na bošnjačkoj strani.
Ali avaj.
Bošnjačka strana se u svom doživljaju karaktera i uređenja Bosne i Hercegovine nije makla od 1991. I dalje pola bošnjačkih političkih stranaka (i jednako toliko bošnjačkih birača) vjeruje u iluziju „građanske“ BiH. Druga polovica jednostavno vjeruje u bošnjačku Bosnu i Hercegovinu.
Različite vizije
Svi oni zajedno smatraju unitarnu BiH „najboljim rješenjem“. Unitarno uređenje, s njihovog aspekta, je sistem općina-regija-država. Pri čemu regiju zamišljaju kao multitetnični bućkuriš u kojem Bošnjaci imaju relativnu ili apsolutnu većinu, i pri čemu regija nema nikakve bitne ovlasti u odnosu na državu.
Hrvatsko zagovaranje načela federalizma donekle se čulo u Europskoj uniji, pa je usvojena i deklaracija koja se tiče BiH. U deklaraciji se jasno preporuča upravo federalno uređenje BiH. Treba li napomenuti da bošnjački zastupnici u Parlamentu BiH nisu htjeli ni saslušati, a kamoli još i odrediti se prema ovoj Deklaraciji!? Toliko o njezinoj snazi...
Na domaćem planu, ideja federalizma doživjela je potpuni fijasko. Za sve ove godine „promocije federalizma“ još se nije javio ni jedan, i to doslovce ni jedan Bošnjak koji bi javno podržao načelo federalizma! Ukupna politička, akademska, medijska i „pučka“ javnost jednoglasna je u ocjeni da je federalizam uvod u raspad Bosne i Hercegovine, a za profesora Nerzuka Ćurka uvod i u rat!
Nemoguće je naći čak i banalni Facebook status bilo kojeg Bošnjaka koji bi se složio da je federalizam prihvatljiv model uređenja države.
Predstavljajući federalizam (a kao kolateral i konsocijalizam) kao ultimativno zlo o kojem se ne smije ni razmišljati, a još manje javno diskutirati, dijalog hrvatskih i bošnjačkih elita o uređenju države do ovog trenutka ostao je nemoguć.
Bez sugovornika za temu federalizma
I ne samo to. Dvije političke stranke s najdubljim korijenima među Bošnjacima, SDA i SDP, imaju sinkronizirane stavove o Hrvatima: SDP smatra da „Hrvati ne smiju birati Hrvate“ dok SDA smatra da „Hrvati imaju i previše prava“. Ova dva zabrinjavajuća stava izrekli su predsjednici ovih sranaka, Nermin Nikšić odnosno Bakir Izetbegović. Što onda očekivati od stranaka koje su do sad bile još agresivnije u negiranju bilo kakvih kolektivnih prava hrvatskog naroda!?
Da se ne radi o političkom trenutku nego o konstanti pokazuje nam izjava Harisa Silajdžića iz 2008. kada je s mjesta predsjedavajućeg Predsjedništva BiH poručio sugrađanima: „kome se ne sviđa može napustiti BiH“. Pri tom nije mislio na Bošnjake koji se žale na ekonomsko stanje nego na Hrvate koji se žale na ustavno uređenje. A ozbiljnost je Silajdžić demonstrirao tri puta: prilikom rušenja Travanjskog paketa ustavnih promjena 2006., Prudskog sporazuma 2008. i posljednjeg pokušaja dogovora u Butmiru 2009. godine.
Naravno, ne radi se ovdje o Silajdžiću kao osobi, nego o političaru koji je u to vrijeme imao dominantnu podršku bošnjačkog biračkog tijela. Istog onog tijela koje je kasnije podržalo Zlatka Lagumdžiju i Željka Komšića – dvojice vrlo angažiranih političara u političkoj marginalizaciji Hrvata.
Cijelo to vrijeme hrvatski predstavnici promoviraju federalizam – bez ikakvog sugovornika na bošnjačkoj sceni.
Nije li onda vrijeme da se odustane od uljuđenog pristupa? Na koncu, federalizam pretpostavlja pristanak ostalih federlanih elemenata na tu vrstu uređenja. Kao što smo vidjeli, Bošnjaci se ne trude ni objasniti zašto su protiv. Srbe to nešto posebno ne zanima. Kome onda Hrvati objašnjavaju stvar?
Kakvu državu žele Bošnjaci?
Da bi se samo tako napustila dugogodišnja politika, treba naći kvalitetniju (i izgledniju) alternativu. Ona može biti u politici prebacivanja loptice.
Do sada su uvijek Hrvati nudili konkretna rješenja uređenja BiH. S obzirom da nikad nisu bila po volji Bošnjacima – redom su propadala. Došlo je vrijeme da se Bošnjaci izjasne kakvu državu žele. Pretpostavljajući da ovakva Bosna i Hercegovina ne odgovara ni njima, red bi bio da kao narod s najvećom odgovornosti za državu, predlože i funkcionalno rješenje uređenja.
Pri tome treba izbjeći zamku uvlačenja Republike Srpske u dogovor. Ovaj entitet je trajno opredjeljen ka razaranju Bosne i Hercegovine, pa bi bilo nerealno očekivati da će odjednom pristati na funkcionalno uređenje. Čekanje na pristanak Republike Srpske u bilo čemu, znači isključivo pristajanje na status quo.
Stoga su legitimni hrvatski predstavnici dužni inzistirati u traženju od legitimnih bošnjačkih predstavnika, koliko god da ih ima, usuglašen prijedlog ustavnog uređenja BiH. A za početak FBiH.
Ako bude samo verbalno, ovo inzistiranje imat će isti učinak kao i promocija federalizma – nikakav. Inzistiranje na bošnjačkom prijedlogu mora biti popraćeno konkretnom političkom akcijom.
Hrvati su na različitim razinama dio vlasti. Iako je ta participacija daleko ispod potrebne, zbog čega i postoji „hrvatsko pitanje u BiH“, ona je dovoljna da se neki procesi blokiraju. Na žalost, blokada je jedino što se u BH političkoj svakodnevnici razumije. To je jedini način da Hrvati ne budu sami krivi za buduće Platforme koje se već sprmenaju, i jedini način ostvare jednakopravnost.
Dnevnik.ba
