Ivan Šušnjar je (ne)obična ličnost. Ako bi postojao čisti ur-Hercegovac, prirodno bistar, preinteligentan, rastrgan na hiljade poslova i interesovanja, multidisciplinaran i preduhovit a istovremeno besramno tvrdoglav u svakoj situaciji, do monomanije posvećen svrsi, čak i kada shvata da nije u pravu, onda je to on. Češće sam se, istinabog, s njim svađao, no što sam se slagao. U posljednje vrijeme više slagao nego što nisam, što ne znači da će tako ostati, što znamo obojica.
Piše: Vuk Bačanović, Dnevnik.ba
Ali, opet, poštujemo tu činjenicu da u slobodnom društvu/društvima različita mišljenja koegzistiraju i ne moraju biti uzrok glavosječim i pogromaškim kampanjama. Osim u Sarajevu. Tamo, doduše možete imati različito mišljenje sve dok nije isuviše različto od mejnstrima proglašenog svetim slovom.
U skladu s tim, bićete proglašeni fašistom ili proskribovani, otpušteni s posla, cinkareni i ponižavani u onom trenutku kada o hrvatskoj autonomiji ili Republici Srpskoj izreknete bilo šta što bi bilo suprotno od smiješne mejnstrim kvazihistorijske konstrukcije. One, prema kojoj je npr. ZAVNOBiH kruna državotvornih pokreta koje je započeo Husein Kapetan Gradaščević, a okončao Alija Izetbegović u borbi sa nedržavotvornim Hrvatima i Srbima, a koji su prethodno izvršili 11 genocida nad bogumilima. Eh, upravo je to krivica Ivana Šušnjara. Jer je nacionalista. Odnosno hrvatski nacionalista koji smatra da bi Hrvati u BiH trebali imati institucionalnu ravnopravnost i da priča o “ostalima”, “građanima” i sličnim konceptima zapravo ide na ruku bošnjačkim, kako konzervativnijim, tako i libralnijim krugovima. Da se razumijemo, nema ništa nelegitimno u zagovaranju koncepta BiH po modelu “jedan čovjek, jedan glas”, ali to je, sa građansko-liberalnim maskama, ili bez njih, jednako nacionalizam ka što je zagovaranje hrvatske ravnopravnosti i teritorijalne autonomije, pa možda i entiteta u BiH. Ivan Šušnjar je, od kada ga poznajem, zastupao stanovište da je za njega unitarna BiH sasvim prihvatljiva, naravno ukoliko je prihvati većina Hrvata. Ukoliko to nije tako, zašto je problematično i “fašistički” zastupati većinsko mišljenje vlastitog konstitutivnog naroda? Ili hajde da stvari postavimo ovako. Ko je veći bh nacionalista, onaj ko smatra da se volja svakoga od tri naroda mora poštovati i da će BiH dogovorom biti moguća država, ili oni koji je nametanjem svojih koncepcija kao jedinih ispravnih čine nemogućom?
Međutim, da bi ste, po ukusu sarajevskog građanstva, uopšte mogli zamisliti da budete npr. ambasador tako komplikovane države, unutar sukobljenih nacionalizama kao što je BiH, onda možete biti samo nacionalista nemoguće, a ne moguće države. I samo tako imate oreol humaniste, borca za ljudska prava, konstitutivnost na svakom pedlju državnog teritorija i drugih koncepata, koji su u obliku, kako ih namjerno imaginira sarajevska čaršija, zauvijek sahranjenih još 1992. A zločin Ivana Šušnjara je kakav? Da je rekao istinu da se zajednička država ne može graditi po principu mazanja izmetom svakoga ko ne mantra sarajevsku političku mitologiju i onda očekivati da će, svi, koji je ne dijele, tako namazani, pokorno pjevati njenu himnu bez riječi? No da analiziramo još jednom optužnicu i presudu koju mu je pročitala sarajevska čaršija i zbog čega sabotiraju njegovu poziciju ambasadora u Pragu. Evo tih strašnih Šušnjarovih stavova zbog kojih je 200 nekakvih “građana” BiH u Češkoj pisalo peticiju o uskraćivanju naimenovanja
“Nacionalizam kao političku strategiju ne mogu smatrati ‘lošim’ u situaciji u kojoj on postaje sredstvo emancipacije jednog naroda, odnosno borbe za izjednačena prava, što smatram da je situacija koja se odnosi na položaj Hrvata u BIH. Kada nacionalizam postaje sam sebi svrha, onda imate trulež društva koji ogreza u mržnji i šovinizmu. Hrvatski nacionalizam u BiH nije sam sebi svrha. On ima potpuno opravdanu osnovu.”
Radi se o dijelu intervjua koji je dao 2010. Ako su ovo staovi zbog kojih je Šušnjar nepoželjan u Češkoj, a jesu, hajdemo ih proanalizirati. Šušnjar nacionalizam ne smatra lošim. Ne smatraju ga ni SAD, ni Francuska, ni Češka, ni EU, kao sredstvo emancipacije određenog naroda. Zbog čega bi samoencipovana nacionalistička Češka trebala imati nešto protiv ambasadora koji se u svojoj troetničkoj zemlji zalaže za interese vlastitog naroda i poboljšanje njegovog položaja? Zbog čega bi neko ko ima identična politička stanovišta kao i političari i ambasadori svih zemalja na svijetu, a to je da štiti i promoviše nacionalne interese svoje zemlje, a u Šušnjarevom slučaju su to - prirodno - i interesi Hrvata, bio nepoželjan? Zbog drugačijeg mišljenja o unutrašnjem političkom uređenju vlastite zemlje od onih koji ga pokušavaju diskreditovati? Ovakav postupak prema Šušnjaru je ne samo skandalozan i glup, već je antinacionalistički u jedinom pravom značenju te riječi, a to je da u najgorem svjetlu predstavlja državu-naciju Bosnu i Hercegovinu.
Kao privatnu državu sarajevskih parainstitucionalnih i kvaziintelektualnih krugova i halki u pokušaju, koji, zalažući se, tobož za jaku bh državu, ponižavaju, sada pred međunarodnom diplomatijom, sve ono što bi moglo podjsećati na ozbiljnu državu, a to su jake institucije, barem one koje predlažu ambasadore. Najlakše se zaklinjati u 25. novembar,kritikovati tobožnje protivdržavne tendencije Milorada dodika i Dragana Čovića, a onda parainstitucionalno rušiti ugled onoga onoga što bi taj praznik trebao predstavljati - dan stečene ravnopravnosti.
Rezultat je daljnje razočaravanje Srba i Hrvata u bilo kakvu moguću BiH. No, kada je Sarajevu uspjelo da je omražena Republika Srpska danas daleko multietničkiji dio BiH od svih teritorija pod sarajevskom kontrolom, onda se ne treba čuditi da je i popljuvani Šušnjar zavnobih-ovac veći od svih sarajevskih krugova koji se u njega zaklinju.
Dnevnik.ba
