Narod koji ne zna svoju prošlost, ne zaslužuje ni budućnost, a neznanje je prema Platonu osnova i korijen svakog zla.
Nažalost, jedan strašni zločin počinjen 22. listopada prije 72 godine u Travniku polako odlazi u zaborav. Partizanske postrojbe su nakon brojnih neuspjelih pokušaja probile obranu travničkih branitelja i "oslobodile" grad. Odmah nakon njihovog oslobođenja krenulo je mučenje i ubijanje žena, djece, staraca te ratnih zarobljenika bez ikakvog suda. Partizanski vojni vrh izdao je odobrenje za 48-satno okrutno iživljavanje nad Travničanima i mnogobrojnim izbjeglicama koje su upravo u Travniku našle sklonište pred najezdom partizanske vojske. Išlo se od kuće do kuće i ubijalo sve one za koje se pretpostavilo da ne žive u kući u kojoj su se zatekli. Takve osobe su ubijali u dvorištima kuća, na gradskim ulicama, a nerijetko i one koji su pružili utočište već spomenutim izbjeglicama. Leševi su ostavljani po cijelom gradu jer je bilo zabranjeno njihovo ukopavanje, a potoci krvi su tekli gradskim ulicama. Ipak, vrhunac svoje okrutnosti partizani su pokazali prilikom zauzimanja travničke bolnice kada su ubijali nemoćne ranjenike (civile i vojnike) u bolničkim posteljama. Pored toga veliki broj civila i vojnika, a pretpostavlja se kako ih je bilo nekoliko stotina, zatvorili su u gradsko sklonište te minirali sve ulaze i otvore. Iz skloništa su danima dopirali vapaji za pomoć, ali nije bilo sluha za njih kao niti za one koji su u odredima smrti odvođeni na strijeljanje, a takvih je također bilo mnogo. Šuma Rije u Rankovićima kod Novog Travnika predstavlja jedno od posljednjih počivališta za one koje su partizani hladnokrvno ubili. Danas se na tom mjestu nalazi spomen obilježje za sve stradale te se svake godine održava misa za duše poginulih. Ovo spomen obilježje za stradale od partizanske ruke je jedno od rijetkih jer mnoga su ostala neobilježena.
U Travniku danas nema nijednog spomen obilježja za sve stradale u listopadu 1944., ali zato postoje spomenici brojnim tzv. narodnim herojima gdje će se obilježiti 72. godišnjica "oslobođenja" Travnika. Ovakvo oslobođenje je u samo dva dana donijelo preko 2000 mrtvih i na njihovim kostima su izgrađene pojedine travničke zgrade jer je partizansko vodstvo nakon provedenog pokolja izdalo zapovijed: "Pokopaj, gdje je tko ubijen." Prema svemu ovome mogu se povući brojne paralele između Travnika i Bleiburga gdje su na sličan način ubijeni Hrvati, Bošnjaci i svi drugi u kojima su partizani vidjeli prijetnju za uspostavu vlasti. Gotovo da nije bilo travničke obitelji koja u ovim tragedijama nije izgubila barem jednog člana. Upravo iz poštovanja prema njima o ovoj temi se ne smije šutjeti, istina mora izaći na vidjelo. Krivce je nemoguće kazniti, ali iz obveze prema stradalima potrebno je stalno revidirati istinu napisanu od pobjednika. Možda bi nakon ratne tragedije i iz zadnjeg rata ova tragedija mogla ujediniti hrvatske i bošnjačke predstavnike u Travniku te ih potaknuti da zajednički sudjeluju u potrazi za istinom koja je jedan od glavnih temelja za izgradnju sigurne budućnosti na ovim prostorima. U skladu s tim postavlja se pitanje zaslužuju li partizanski spomenici počasno mjesto u travničkim parkovima gdje leže na kostima žrtava. Jer svjedoci smo kako je Europa izjednačila i osudila sve totalitarne režime među kojima je i toliko kod nas slavljeni socijalistički (komunistički) režim.
Spomenimo da je danas u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Travniku služena sveta misa za sve travničke žrtve ovog okrutnog zločina. Svetu misu zadušnicu predvodili su travnički župnik i dekan Travničkog dekanata don Mato Janjić i vlč. Željko Marić rektor nadbiskupskog sjemeništa “Petar Barbarić” Travnik.
Don Mato Janjić je pozvao sve koji znaju imena i podatke od stradalih osoba ovoga zločina, da se jave u župni ured Travnik, gdje je potrebno ispuniti upitnik (obrazac) o stradaloj osobi. Rok za prijavu je još mjesec dana.
im|artinfo.ba, preneseno s portala poskok.ba
