Na mrežnoj stranici "preporod.info", uvažavajući profesionalne norme i kodekse, objavljeno je, 6. veljače, reagiranje redakcije "Katoličkoga tjednika" na tekst autora Nedima Hrbata.

Na web-stranici www.preporod.info 23. siječnja 2025. izišao je tekst kojega potpisuje Nedim Hrbat, a nosi naslov Vajdnerovi izazovi mentalnih granica. Tu se autor kritički osvrće na komentar urednika Katoličkog tjednika Josipa Vajdnera objavljen na našem portalu nedjelja.ba Kako jedan hafiz u školi zatvara djecu u mentalne torove? a u kojemu je opisan slučaj segregacije iz jedne sarajevske osnovne škole čiji je glavni akter – zbog izričite zamolbe zabrinutih roditelja neimenovani – bio vjeroučitelj islamskoga vjeronauka. U dopisu redakcije Katoličkog tjednika na adresu preporoda.info stoji da je reagiranje pisano na temelju Članka 7 i Članka 10 Kodeksa za tiskane i online medije BiH, s nakanom ne polemizirati s novinarom niti se obračunavati s dotičnom redakcijom nego ukazati na neistine, selektivno uzete i nepotpune informacije i krive zaključke koje za rezultat imaju obmanjivanje javnosti, skretanje pozornosti s tretiranoga slučaja i teme kao takve te nanošenje uvrjeda i uredniku i mediju Katoličkog tjednika.

Uz zahvalu i izraze poštovanja redakciji preporoda.info, tekst prenosimo u cijelosti:

Neistina prva

U tom smislu najprije navodimo neistinu (prvu) koja je srž obmane u autorskom tekstu Nedima Hrbata:

Citiramo: „On [misli na Josipa Vajdnera, op.a.] kaže da je vjeroučitelj, kako bi podržao svoje objašnjenje, citirao ajet iz Kur’ana, te navodi da se radi o 51. ajetu iz sure Al-Ma'ide.

Ajet, u prijevodu Besima Korkuta, glasi: 'O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.'

Vajdneru, ipak, za potrebe simplificiranog narativa i teksta, više odgovara prijevod Mustafe Mlive, pa upravo taj prijevod citira: 'O vjernici, ne uzimajte prijateljima jevreje i kršćane. Oni su prijatelji jedni drugima'.“

Neistina je da Vajdner navodi rečeni citat, nego to čini spomenuti hafiz i tako poučava djecu, a Vajdner to samo prenosi kao temeljnu postavku koju kritizira. (Da je to tako, svjedoči i fotografija bilježnice jedne učenice koja je na satu vjeronauka zapisivala što je vjeroučitelj diktirao, a koju vam šaljemo u privitku.)

Zbog toga držimo nedobronamjernom i denuncijantskom konstataciju koju izriče Hrbat: „Paušalni, šablonski pristup tuđem vjerskom tekstu, ili njegovom prijevodu, apsolutno ne priliči nekome ko iz pozicije religijskog autoriteta moralizira o vjerskim slobodama. Takav postupak ne samo da dovodi u sumnju njegovu iskrenost nego i podriva temeljne principe međureligijskog poštovanja i dijaloga.“

Štoviše, na ovaj se način – neistinom u namjernoj logičkoj pogrješci zamjene teza, prenosi naglasak na nešto posve drugo te ime i osobu autora Vajdnera blati u javnosti.

Neistina druga

Druga neistina leži u Hrbatovoj rečenici: „Predrasudama koje cementira baš Vajdner navodeći jedan izolovan incident, 'usput kazujući' da postoji i jedna vjeroučiteljica (bula, kako je naziva) 'za koju svi imaju samo riječi hvale' – čija je funkcija da bude puki dekor i prikrije fundamentalnu isključivost teksta.“

Istina je da nije riječ o izoliranom incidentu, nego stavu (habitusu) kojega kritizirani hafiz prenosi na djecu godinama, o čemu postoje svjedočanstva učenika koji su završili obrazovanje u školi gdje rečeni predaje, a za kojega Hrbat nema niti jednu osuđujuću riječ, niti – što je zbilja još žalosnije – ima i trunke empatije prema djetetu za koje je spomenuti vjeroučitelj kazao kako se ne trebaju družiti s njom jer nije muslimanka. 

Također, istina je da navedena vjeroučiteljica, spomenuta u kontekstu „čuvara i oblikovatelja mladih bića i budućih naraštaja“, nije nikakav „dekor“ nego za razliku od hafiza, pozitivan primjer – za što brojni i učenici i njihovi roditelji mogu posvjedočiti – a koji ukazuje da autor Vajdner ne generalizira i ne stigmatizira cijelu zajednicu, nego tretira konkretan slučaj i konkretnoga vjeroučitelja koji ima bolesnu nakanu segregacije djece i izazivanja međuvjerske mržnje u školi. Odatle je simptomatično da Hrbat zaobilazi vidjeti navedenu činjenicu da rečeni hafiz nije htio pružiti ruku odraslom nemuslimanu u školskom dvorištu.

Znati to, a ne reagirati isto je kao i sudjelovati.

Odatle je Vajdner u uvodu – kojega Hrbat očito namjerno izostavlja te navodi na pogrješan zaključak – istaknuo: „Iako toga zasigurno ima na različitim stranama i u mnogovrsnim oblicima, stvarni događaj iz Sarajeva, kojega je jedan župnik slučajno otkrio, uistinu spada u domenu šokantnoga te rađa pitanjima u kakvom to društvu živimo i kakvim se vrijednostima vodimo.“

U tom smislu u Hrbatovu uratku još je jedna neistinita i ombanjujuća konstatacija: „Jer, nema većeg mentalnog zida od toga kada se jedan izolovan incident označi paradigmom ne bi li se stigmatizirala određena skupina.“

Iskrivljivanja zaključaka

Na kraju Hrbat se, paušalnim pristupom okomio i na Katolički tjednik, koji se eto usudio iznijeti u javnosti jedan takav slučaj, postavljajući posprdno pitanje je li to „Katolički tjednik ili velikohrvatski heftičnik?“ Stoga istom lakoćom kojom izostavlja ikakvu empatiju prema nemuslimanskoj djevojčici i njezinim roditeljima, blateći zaključuje: „Označavajući većinu aktera priče – od hafiza, preko Islamske zajednice, uprave škole, Vijeća roditelja i neimenovane građanske stranke – negativnim zapravo je Vajdner taj koji podiže mentalne ograde i zidove, svalivši se u 'tor vlastite samodopadnosti'.“

No, iz Vajdnerova se teksta i poentiranja jasno vidi koliko je ovakav zaključak obmanjujuće izvrnut s neskrivenom tendencijom prenošenja naglaska na neku drugu temu (dvije škole pod jednim krovom o kojoj je Katolička Crkva u BiH rekla svoje mišljenje kroz instituciju i inkluzivne prakse Katoličkih školskih centara) i političke okvire s kojima bi se Hrbat razračunavao.

Odatle i jest simptomatično i nepogrješivo ilustrativno da se Nedim Hrbat niti jednom riječju nije pozitivno izrazio o djeci koja su zdravorazumski prosvjedovala protiv hafiza…

Kao potvrdu toga ponavljamo Vajdnerov zaključak koji neka bude poruka svim društvenim relevantnim akterima:

„Jer ukoliko se od malena ljude uči da zbog vjere, nacije, rase i sl., ne mogu biti pravi prijatelji bez ikakvoga 'ali', onda nijednom a poglavito ne složenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko, ne treba nikakva separatistička politika ili pritisci i neprijatelji 'izvana' da bi propalo – ono je naprosto unaprijed osuđeno na propast, samo je pitanje trenutka kada će to biti. Stoga, nedvojbeno je kako ova djeca i zemlja Bosna i Hercegovina zaslužuju puno više od torova u koje ih nesređeni i duboko nesretni ljudi, guraju zarad bezumnih i njima znanih interesa.“

Nedjelja.ba