Nakon otkrivanja spomenika generalu Alagiću na Vlašiću
Nastavlja se glorificiranje uloge Armije R BiH uz izostanak brojnih činjenica uključujući i hašku optužnicu protiv Alagića
Sramotan čin podizanja monumentalnog spomenika generalu Armije R BiH Mehmedu Alagiću na Vlašiću, uz izostavljanje činjenice da je Alagić bio i haaški optuženik koji je prije pravomoćne presude preminuo te mu je postupak iz tog razloga obustavljen, nastavio se glorificiranjem uloge Mehmeda Alagića i Armije R BiH u obrani BiH.
Činjenice s terena govore međutim da je Armiji R BiH puno duže trebalo da prihvatiti da je agresija JNA na područje središnje Bosne i njihov rat . Pa tako su odbili i mogućnost zajedničkog organiziranja obrane na području Travnika gdje je JNA započela otvorenu agresiju u travnju 1992 . „Nekoliko prilika je bilo u kojima smo ih pozivali da zajedno branimo Travnik od srpske i agresije JNA. Svaki od tih poziva su odbili. Tvrdili su da nemaju oružja, ali nisu htjeli ni biti u drugom redu obrane. Mi smo tako imali situaciju da na Vlašiću zajedno s dragovoljcima iz drugih srednjobosanskih općina, od Kreševa i Kiseljaka, preko Busovače, Viteza, Novog Travnika, držimo crte obrane prema Srbima, a Muslimani kojima su te crte iznad njihovih kuća, u Turbetu i okolnim naseljima na primjer, nisu pokazivali na najmanji interes za obranu i svojih ognjišta“, obrazložio nam je glavni razlog zbog kojeg su travnički Hrvati odbili zajednički Stožer obrane s Muslimanima u Travniku Anto Spajić, koji je od samog početka bio uključen u sustav organiziranja obrane travničkih Hrvata. Osim što mi je trebalo dugo vremena kako bi shvatili da je agresija JNA na prostore središnje Bosne, Jajca, Donjeg Vakufa i Travnika, i njihov rat, pripadnici Teritorijalne obrane u više su navrata zaustavljali hrvatske dragovoljce na putu za Jajce . Tek će kasnije „slavna“ Armija R BiH preuzeti dio crta obrane prema Vojsci Republike Srpske , prvenstveno na Komaru, prema Donjem Vakufu i dijelovima Vlašića. Prije toga hrvatski dragovoljci iz svih krajeva središnje Bosne prvi pružaju otpor srpskom agresoru. Bitke u kojima se posebno glorificira uloga generala Alagića i Armije R BiH događaju se puno kasnije, uključujući i bitku za Paljenik, najviši vrh Vlašića. One pak u kojima su protjerali Hrvate iz Travnika, njih skoro 20 tisuća te počinili stravične zločine koji uključuju i ubojstva u Miletićima i strijeljanje Hrvata u Bikošima te skrnavljenje crkve u Gučoj Gori, jednostavno prešućuju. Jednako kao i incidente koji su prethodili otvorenoj agresiji na Hrvate Travnika, uključujući i ubojstvo zapovjednika Travničke brigade HVO-a Ivice Stojaka 20. listopada na izlazu iz Travnika, u blizini vojarne Slimena.
Bez obzira ne izostanak dogovora oko zajedničke obrane od srpskog agresora, travnički Hrvati prvi su prihvatili prognane muslimane iz Krajine, smjestili ih u zgradu poznate Isusovačke gimnazije, današnjeg KŠC „Petar Barbarić“, a mnogi su im otvorili i vrata svojih domova što Muslimani iz Krajine nisu tako lako zaboravili nakon što je počela agresija Armije R BiH na Travnik. Oni su joj se, potvrđuju nam mnogi Hrvati Travnika, odupirali dok su to mogli. Međutim , dolazak dobrovoljaca iz islamskih zemalja te radikalizacija domaćih nisu im ostavili mogućnost izbora te su i sami postali agresori protjerujući one koji su im pružili krov nad glavom nakon što su i sami protjerani sa svojih ognjišta. Na detalj koji možda i najviše govori o odnosu Hrvata prema u to vrijeme Muslimanima u Travniku ogleda se i u činjenici da su na Bajram 1992. godine hrvatski dragovoljci čuvali džamije u Turbetu i Šečićima od napada srpske vojske kako bi vjernici mogli bez straha obaviti vjerske obrede. Naravno, sve ove kao i brojne druge podatke većina bošnjačkih medija sustavno prešućuje, baš kao i postojanje haaške optužnice protiv generala Alagića.
AP/ARTINFO.BA
