× Početna Vijesti Sport Kultura Crna kronika Politika Zanimljivosti
  • Kamp UNPROFOR-a

kakanj-foto-1_slapnice.jpg

Pogled na TE Kakanj sa Slapnice (označena lokacija kampa)/ Foto: Katolički tjednik

 

Bijeg kakanjskih Hrvata u kamp UNPROFOR-a pored Termoelektrane Kakanj

Kada je 13. lipnja 1993., uslijed napada Armije BiH, pokrenut egzodus Hrvata s područja općine Kakanj, nisu svi uspjeli izbjeći na vrijeme. Oko 1 000 ljudi se našlo u obruču i bili su prisiljeni skloniti se u kamp UNPROFOR-a koji se nalazio pored TE Kakanj, gdje su i ostali do travnja 1994.

 

Piše: Marko AždajićKatolički tjednik

Svi su se barem nekad zapitali vozeći se bh. autocestom A1 od Sarajeva prema Zenici (ili obratno), koliko je visok dimnjak kod Kaknja. Iako su nagađanja različita, činjenica je da on seže čak 300 metara u visinu – „nebu pod oblake“ gdje izbacuje dim koga proizvode postrojenja Termoelektrane Kakanj. Ona je pak najprije bila sinonimom za industrijski napredak, a njezin dimnjak simbolom industrijskog razvoja toga grada, a i cijele BiH. Danas izaziva podijeljena osjećanja među Kakanjcima. Za neke predstavlja simbol onečišćenja, podsjećajući na mračnije strane industrijskog razvoja, dok za druge ostaje podsjetnik na stvari mračnije od dima koga proizvodi. Baš te mračne stvari danas se guraju u zaborav. Priče su to o ljudskim patnjama i tragičnim sudbinama ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove i krenuti u neizvjesnu budućnost, ali i priče o solidarnosti, pomaganju i nadanju u bolje sutra.

Egzodus kakanjskih Hrvata

Za one koji ne znaju, Kakanj je mladi grad u središnjoj Bosni, čija je povijest povezana s dolaskom austrougarske vlasti. Osnovan je 1900. nakon što je godinu ranije utvrđeno postojanje velikih količina mrkoga ugljena na tom terenu. Otvaranje rudnika privuklo je ljude iz svih krajeva Austro-Ugarske Monarhije da svoj dom podignu baš tu.

Posljednjim ratnim događajima demografska slika kakanjske općine potpuno je izmijenjena na štetu hrvatskog i srpskog pučanstva. Prema popisu stanovništva iz 1991., od 55 950 stanovnika općine Kakanj, Muslimana-Bošnjaka je bilo 30 528 ili 54,56 %, Hrvata 16 556 ili 29,59 %, Srba 4 929 ili 8,80 %, a ostalih 3 937 (7,03 %). Veliki progon kakanjskih Hrvata u lipnju 1993. rezultirao je iseljavanjem oko 15 000 ljudi prema Varešu, a odatle ka Hercegovini, Hrvatskoj i Europi. Cijela hrvatska sela ostala su pusta, porušena, zapaljena, opljačkana i bez stanovnika.

O tragediji kakanjskih Hrvata se već puno toga pisalo. Detaljno su zabilježena mnoga zlodjela. Ubojstva, pljačke, silovanja, gdje i kada su se dogodila, tko ih je počinio sve je dobrano dokumentirano. Međutim, zbivanja u blizini TE Kakanj 1993. se gotovo i ne spominju. U knjizi Katolička župa Zgošća – Kakanj 1920.-2020. pronašli smo tekst koji nas je uputio na našega sugovornika, osobu koja je iz prve ruke svjedočila tim događanjima.

Priča mons. Jukića

Autor spomenutog teksta je mons. Petar Jukić koji je kao župnik u Kaknju proveo četvrt stoljeća – i to u prijelomnim vremenima: od 1977. do 2001. Osim što je svjedočio užasima rata, nije bio samo nijemi promatrač…

Nadnevak 13. lipnja kakanjskim Hrvatima nije samo spomendan Sv. Ante, nego i tužna obljetnica. Tada je započeo njihov egzodus i svaka priča vezana za sadašnje stanje u kakanjsko-sutješkom kraju počinje na taj nadnevak. Toga su dana 1993., kako je posvjedočio mons. Jukić, muslimanske snage napale Hrvate iz nekoliko različitih pravaca.

Postrojbe Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a), čije je sjedište bilo u Haljinićima, imale su iznad Juka, Bukovlja, Grmača… sela sutješke župe, slabu crtu obrane. Kada je MOS (7. muslimanska i ostale brigade) napao, nisu bile spremne na adekvatan odgovor.  Povukle su se, i tu i tamo štitile i pomagale kretanje kolona ljudi koji su žurno morali napustiti domove.

Mons. Jukić se sjeća kako su i njemu sugerirali da bježi. „Toga je jutra zazvonio telefon i pitali su me: 'Hoćemo li krenuti?' Odbio sam i rekao da ja ne krećem nikamo. Dok ima i jedan Hrvat na općini Kakanj, i ja sam tu. Kada ne bude nijednoga, onda ću i ja otići.“

Taj dan je masa pokrenuta, i Hrvati su krenuli, iz Kaknja i okolnih sela, preko Poljana za Vareš. Prva kolona koju je činilo oko 15 000 ljudi stigla je u Vareš. Kako je bilo sve u putu, s pravom kaže „suvišno je pričati koliko je bilo mučno“. Toga i sljedećeg dana bilo je ubojstava, pljačke i maltretiranja nad preostalim Hrvatima.

Jedan broj Hrvata iz župa Kakanj, Kraljeva Sutjeska, Haljinići i okolnih sela nisu se mogli priključiti prvoj koloni. Bili su presječeni i već ih je obuzimala panika jer nisu imali kamo. Odmah pored elektrane je tada bio smješten francuski bataljon UNPROFOR-a. Sjetili su se toga i otišli na kapiju. Nisu se imali gdje drugdje skloniti jer su muslimanske snage već bile zauzele položaje na brdima oko TE-a.

 

Petra-Jukic-26.jpg

Foto: Mons. Petar Jukić

 

Spas u zadnji čas

„Glavni pukovnik tog francuskoga bataljona, Pierre mu je bilo ime, mlad čovjek i pobožan katolik, kojeg sam poznavao od prije, jer je sa svojim vojnicima dolazio svake nedjelje na misu najčešće u Kakanj, a ponekada na misu u samostan u Kraljevoj Sutjesci. Pukovnik je bio vjernik, plemenit čovjek, nezamislivo za vojnika da je toliko plemenit i osjećajan, kada mu je narod došao na kapiju i zamolio za zaštitu, on je protiv svih propisa vojničkih, otvorio kapiju kampa i primio ih unutra i uzeo ih pod svoju zaštitu. Tko je ušao u kamp, bio je siguran od muslimanskih snaga jer nisu smjele pucati na vojnike UN-a. Iako je bilo protiv francuskih vojnih propisa i UN-ovih da u kamp uđu civili, on je otvorio kapiju i primio oko 1 000 naših ljudi iz: Kaknja, Gornjeg Banjevca, Donjeg Banjevca, Brnja, Popa, Varde, Podvarde, Ćatića, Slapnice, iz naselja kod termoelektrane i drugih mjesta. Primio ih je, nahranio, pobrinuo za lijekove, otvorio kuhinju za njih“, prisjeća se mons. Jukić

Bio je lipanj mjesec i već su bile velike vrućine. Podigli su im improvizirane barake od dasaka, postavljali deke i cerade da zaštite od vrućina. Kamp su podigli pored termoelektrane na platou koji je bio sami beton, okružen željeznim grubim konstrukcijama i strojevima koji su bučno klepetali i zujali. Kamp je izniknuo u jako teškim uvjetima, na mjestu koje nije namijenjeno za život, ali nisu imali izbora. Za Hrvate koji su se tu sklonili to je bio spas gologa života.

Mons. Jukić je s pukovnikom dogovorio da svake nedjelje slave svetu misu. Pukovnik je osigurao prostoriju u kojoj su uredili oltar. I tako je svake nedjelje poslijepodne, u 16:00 h odlazio te su imali misno slavlje. Pokojna s. Branka Matošević, koja je svoj čitav život posvetila brizi bolesnih i osamljenih svih vjera i nacija u ratu i poslije njega te bila poznata i omiljena u Kaknju, pratila bi ga i pružala njegu bolesnima. Ostale časne sestre iz družbe Kćeri Božje ljubavi, koje su tada bile na službi u Kaknju, s. Darka Rajićs. Celestina Zadro i s. Danka Jurčević spremale su hranu za njih. Pomagao je i Caritas. Mons. Jukić je spomenuo i tadašnjeg sutješkog gvardijana, pokojnog fra Stjepana Duvnjaka koji je isto posjećivao kamp i slavio svetu misu skupa s njim. Svake nedjelje od tog lipnja 1993. do travnja 1994., dok su tamo boravili, mons. Jukić je redovito obilazio te ljude i pomagao koliko se moglo. Osim pomoći i mise bili su u mogućnosti ljudima prenijeti vijesti o njihovima najmilijima, o njihovim domovima, imanjima. Razumljivo je da su svi koji su se sklonili u ovaj kamp bili jako zabrinuti za svoje stanje, za svoju budućnost, a kako je vrijeme prolazilo, bili su i sve nervozniji – što je sasvim prirodno kada se tisuću ljudi zgura na mali prostor koji nije namijenjen za život, i gdje su još teški klimatski uvjeti.

Nova, teža iskušenja

S vremenom su dolazila još teža iskušenja. Prvo je došlo do smjene zapovjednika UNPROFOR-ove baze.

„Dok je pukovnik Pierre zapovijedao, sve je bilo dobro – naši ljudi su bili sigurni. Čekali su rješenje za sebe, nisu se bojali više da će glavu izgubiti, nadali se da će biti dogovorena kakva razmjena ili da dođe do toga da budu pušteni svojim kućama. Međutim, toga ljeta dogodila se smjena zapovjednika kampa. Pierre je predao dužnost novome koji je bio potpuna suprotnost od njega. Vrlo nezgodna osoba, nimalo prijateljski raspoložen, zadrti ateist, nije pokazao nimalo humanosti i razumijevanja prema našim ljudima. Dapače, počeo im je zavoditi vojnički red i disciplinu, smanjivati obroke i lijekove, prijetiti im da će ih izbaciti iz kampa. U svojim kontaktima s njime pokušavao sam pružiti ruku prijateljstva i suradnje tom čovjeku, ali bezuspješno“, s tugom se prisjetio mons. Jukić.

Kamp su podigli pored termoelektrane na platou koji je bio sami beton, okružen željeznim grubim konstrukcijama i strojevima koji su bučno klepetali i zujali. Za Hrvate koji su se tu sklonili to je bio spas gologa života

Stav i ponašanje novog zapovjednika pogoršali su ionako tešku situaciju. Ljudi su otvoreno izražavali nezadovoljstvo, a neki su iz prosvjeda započeli štrajk glađu. Naš sugovornik priča kako ga je zapovjednik tada pozvao i postavio ultimatum – ako se ne smire, odmah će biti istjerani iz kampa. „Nekako sam uspio smiriti ljude, zamoliti ih da ne izlažu živote. Stanje je još ozbiljno bilo, izlazak bi značio gotovo sigurnu smrt, da se trebaju strpjeti i čekati i sačuvati svoje živote.“

Kada je došla zima, bilo je još teže nego ljeti. Ionako veliku hladnoću pogoršavala je blizina rijeke Bosne, te sav onaj beton i željezne konstrukcije sada su se zaledili. Ljudi su bili prisiljeni improvizirati i pronalaziti načine kako se ugrijati, pa su koristili jedine materijale koje su imali, dekama, daskama, ceradama. Kako je vrijeme odmicalo, raslo je i nezadovoljstvo. Nekima su počeli popuštati živci pa su počeli prijetiti kako će izvršiti „ovo ili ono“. Ta zima 1994. im je bila grozna. Ali izdržali su.

Svjetlo na kraju tunela

Na proljeće 1994., nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, došao je kraj njihova boravka (tegobnoga i tužnoga utočišta) na tom mjestu. Ti su ljudi u jednom danu prebačeni u Kiseljak.

„Teška je to bila kriza, mučna, dugo je trajala. Ali, hvala Bogu, sve su glave sačuvane“, istaknuo je mons. Jukić na kraju razgovora. 

Egzodus kakanjskih Hrvata iz općine Kakanj 13. lipnja 1993. ostaje neizbrisiv trag u povijesti ovog grada. Unatoč tragičnim događajima i gorkim iskustvima, svjetlo je na kraju tunela pružila humanost i hrabrost pojedinaca poput pukovnika Pierrea, koji su otvorili vrata kampa UNPROFOR-a za stotine ljudi u potrebi. Priče o solidarnosti, hrabrosti i nadanju u bolje sutra, poput one mons. Jukića, svjedoče o snazi ljudskog duha usred najtežih iskušenja. I dok dimnjak Termoelektrane Kakanj simbolizira neke tamnije aspekte industrijskog razvoja, priče o ljudskoj patnji i nadi u bolju budućnost nikada ne smiju pasti u zaborav.

 

nedjelja.ba

NATJEČAJI RADAR OSMRTNICE MARKETING POŠALJITE VIJEST
Sarajevski kiseljak - novi 28.6.
  • Kamp UNPROFOR-a

kakanj-foto-1_slapnice.jpg

Pogled na TE Kakanj sa Slapnice (označena lokacija kampa)/ Foto: Katolički tjednik

 

Bijeg kakanjskih Hrvata u kamp UNPROFOR-a pored Termoelektrane Kakanj

Kada je 13. lipnja 1993., uslijed napada Armije BiH, pokrenut egzodus Hrvata s područja općine Kakanj, nisu svi uspjeli izbjeći na vrijeme. Oko 1 000 ljudi se našlo u obruču i bili su prisiljeni skloniti se u kamp UNPROFOR-a koji se nalazio pored TE Kakanj, gdje su i ostali do travnja 1994.

 

Piše: Marko AždajićKatolički tjednik

Svi su se barem nekad zapitali vozeći se bh. autocestom A1 od Sarajeva prema Zenici (ili obratno), koliko je visok dimnjak kod Kaknja. Iako su nagađanja različita, činjenica je da on seže čak 300 metara u visinu – „nebu pod oblake“ gdje izbacuje dim koga proizvode postrojenja Termoelektrane Kakanj. Ona je pak najprije bila sinonimom za industrijski napredak, a njezin dimnjak simbolom industrijskog razvoja toga grada, a i cijele BiH. Danas izaziva podijeljena osjećanja među Kakanjcima. Za neke predstavlja simbol onečišćenja, podsjećajući na mračnije strane industrijskog razvoja, dok za druge ostaje podsjetnik na stvari mračnije od dima koga proizvodi. Baš te mračne stvari danas se guraju u zaborav. Priče su to o ljudskim patnjama i tragičnim sudbinama ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove i krenuti u neizvjesnu budućnost, ali i priče o solidarnosti, pomaganju i nadanju u bolje sutra.

Egzodus kakanjskih Hrvata

Za one koji ne znaju, Kakanj je mladi grad u središnjoj Bosni, čija je povijest povezana s dolaskom austrougarske vlasti. Osnovan je 1900. nakon što je godinu ranije utvrđeno postojanje velikih količina mrkoga ugljena na tom terenu. Otvaranje rudnika privuklo je ljude iz svih krajeva Austro-Ugarske Monarhije da svoj dom podignu baš tu.

Posljednjim ratnim događajima demografska slika kakanjske općine potpuno je izmijenjena na štetu hrvatskog i srpskog pučanstva. Prema popisu stanovništva iz 1991., od 55 950 stanovnika općine Kakanj, Muslimana-Bošnjaka je bilo 30 528 ili 54,56 %, Hrvata 16 556 ili 29,59 %, Srba 4 929 ili 8,80 %, a ostalih 3 937 (7,03 %). Veliki progon kakanjskih Hrvata u lipnju 1993. rezultirao je iseljavanjem oko 15 000 ljudi prema Varešu, a odatle ka Hercegovini, Hrvatskoj i Europi. Cijela hrvatska sela ostala su pusta, porušena, zapaljena, opljačkana i bez stanovnika.

O tragediji kakanjskih Hrvata se već puno toga pisalo. Detaljno su zabilježena mnoga zlodjela. Ubojstva, pljačke, silovanja, gdje i kada su se dogodila, tko ih je počinio sve je dobrano dokumentirano. Međutim, zbivanja u blizini TE Kakanj 1993. se gotovo i ne spominju. U knjizi Katolička župa Zgošća – Kakanj 1920.-2020. pronašli smo tekst koji nas je uputio na našega sugovornika, osobu koja je iz prve ruke svjedočila tim događanjima.

Priča mons. Jukića

Autor spomenutog teksta je mons. Petar Jukić koji je kao župnik u Kaknju proveo četvrt stoljeća – i to u prijelomnim vremenima: od 1977. do 2001. Osim što je svjedočio užasima rata, nije bio samo nijemi promatrač…

Nadnevak 13. lipnja kakanjskim Hrvatima nije samo spomendan Sv. Ante, nego i tužna obljetnica. Tada je započeo njihov egzodus i svaka priča vezana za sadašnje stanje u kakanjsko-sutješkom kraju počinje na taj nadnevak. Toga su dana 1993., kako je posvjedočio mons. Jukić, muslimanske snage napale Hrvate iz nekoliko različitih pravaca.

Postrojbe Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a), čije je sjedište bilo u Haljinićima, imale su iznad Juka, Bukovlja, Grmača… sela sutješke župe, slabu crtu obrane. Kada je MOS (7. muslimanska i ostale brigade) napao, nisu bile spremne na adekvatan odgovor.  Povukle su se, i tu i tamo štitile i pomagale kretanje kolona ljudi koji su žurno morali napustiti domove.

Mons. Jukić se sjeća kako su i njemu sugerirali da bježi. „Toga je jutra zazvonio telefon i pitali su me: 'Hoćemo li krenuti?' Odbio sam i rekao da ja ne krećem nikamo. Dok ima i jedan Hrvat na općini Kakanj, i ja sam tu. Kada ne bude nijednoga, onda ću i ja otići.“

Taj dan je masa pokrenuta, i Hrvati su krenuli, iz Kaknja i okolnih sela, preko Poljana za Vareš. Prva kolona koju je činilo oko 15 000 ljudi stigla je u Vareš. Kako je bilo sve u putu, s pravom kaže „suvišno je pričati koliko je bilo mučno“. Toga i sljedećeg dana bilo je ubojstava, pljačke i maltretiranja nad preostalim Hrvatima.

Jedan broj Hrvata iz župa Kakanj, Kraljeva Sutjeska, Haljinići i okolnih sela nisu se mogli priključiti prvoj koloni. Bili su presječeni i već ih je obuzimala panika jer nisu imali kamo. Odmah pored elektrane je tada bio smješten francuski bataljon UNPROFOR-a. Sjetili su se toga i otišli na kapiju. Nisu se imali gdje drugdje skloniti jer su muslimanske snage već bile zauzele položaje na brdima oko TE-a.

 

Petra-Jukic-26.jpg

Foto: Mons. Petar Jukić

 

Spas u zadnji čas

„Glavni pukovnik tog francuskoga bataljona, Pierre mu je bilo ime, mlad čovjek i pobožan katolik, kojeg sam poznavao od prije, jer je sa svojim vojnicima dolazio svake nedjelje na misu najčešće u Kakanj, a ponekada na misu u samostan u Kraljevoj Sutjesci. Pukovnik je bio vjernik, plemenit čovjek, nezamislivo za vojnika da je toliko plemenit i osjećajan, kada mu je narod došao na kapiju i zamolio za zaštitu, on je protiv svih propisa vojničkih, otvorio kapiju kampa i primio ih unutra i uzeo ih pod svoju zaštitu. Tko je ušao u kamp, bio je siguran od muslimanskih snaga jer nisu smjele pucati na vojnike UN-a. Iako je bilo protiv francuskih vojnih propisa i UN-ovih da u kamp uđu civili, on je otvorio kapiju i primio oko 1 000 naših ljudi iz: Kaknja, Gornjeg Banjevca, Donjeg Banjevca, Brnja, Popa, Varde, Podvarde, Ćatića, Slapnice, iz naselja kod termoelektrane i drugih mjesta. Primio ih je, nahranio, pobrinuo za lijekove, otvorio kuhinju za njih“, prisjeća se mons. Jukić

Bio je lipanj mjesec i već su bile velike vrućine. Podigli su im improvizirane barake od dasaka, postavljali deke i cerade da zaštite od vrućina. Kamp su podigli pored termoelektrane na platou koji je bio sami beton, okružen željeznim grubim konstrukcijama i strojevima koji su bučno klepetali i zujali. Kamp je izniknuo u jako teškim uvjetima, na mjestu koje nije namijenjeno za život, ali nisu imali izbora. Za Hrvate koji su se tu sklonili to je bio spas gologa života.

Mons. Jukić je s pukovnikom dogovorio da svake nedjelje slave svetu misu. Pukovnik je osigurao prostoriju u kojoj su uredili oltar. I tako je svake nedjelje poslijepodne, u 16:00 h odlazio te su imali misno slavlje. Pokojna s. Branka Matošević, koja je svoj čitav život posvetila brizi bolesnih i osamljenih svih vjera i nacija u ratu i poslije njega te bila poznata i omiljena u Kaknju, pratila bi ga i pružala njegu bolesnima. Ostale časne sestre iz družbe Kćeri Božje ljubavi, koje su tada bile na službi u Kaknju, s. Darka Rajićs. Celestina Zadro i s. Danka Jurčević spremale su hranu za njih. Pomagao je i Caritas. Mons. Jukić je spomenuo i tadašnjeg sutješkog gvardijana, pokojnog fra Stjepana Duvnjaka koji je isto posjećivao kamp i slavio svetu misu skupa s njim. Svake nedjelje od tog lipnja 1993. do travnja 1994., dok su tamo boravili, mons. Jukić je redovito obilazio te ljude i pomagao koliko se moglo. Osim pomoći i mise bili su u mogućnosti ljudima prenijeti vijesti o njihovima najmilijima, o njihovim domovima, imanjima. Razumljivo je da su svi koji su se sklonili u ovaj kamp bili jako zabrinuti za svoje stanje, za svoju budućnost, a kako je vrijeme prolazilo, bili su i sve nervozniji – što je sasvim prirodno kada se tisuću ljudi zgura na mali prostor koji nije namijenjen za život, i gdje su još teški klimatski uvjeti.

Nova, teža iskušenja

S vremenom su dolazila još teža iskušenja. Prvo je došlo do smjene zapovjednika UNPROFOR-ove baze.

„Dok je pukovnik Pierre zapovijedao, sve je bilo dobro – naši ljudi su bili sigurni. Čekali su rješenje za sebe, nisu se bojali više da će glavu izgubiti, nadali se da će biti dogovorena kakva razmjena ili da dođe do toga da budu pušteni svojim kućama. Međutim, toga ljeta dogodila se smjena zapovjednika kampa. Pierre je predao dužnost novome koji je bio potpuna suprotnost od njega. Vrlo nezgodna osoba, nimalo prijateljski raspoložen, zadrti ateist, nije pokazao nimalo humanosti i razumijevanja prema našim ljudima. Dapače, počeo im je zavoditi vojnički red i disciplinu, smanjivati obroke i lijekove, prijetiti im da će ih izbaciti iz kampa. U svojim kontaktima s njime pokušavao sam pružiti ruku prijateljstva i suradnje tom čovjeku, ali bezuspješno“, s tugom se prisjetio mons. Jukić.

Kamp su podigli pored termoelektrane na platou koji je bio sami beton, okružen željeznim grubim konstrukcijama i strojevima koji su bučno klepetali i zujali. Za Hrvate koji su se tu sklonili to je bio spas gologa života

Stav i ponašanje novog zapovjednika pogoršali su ionako tešku situaciju. Ljudi su otvoreno izražavali nezadovoljstvo, a neki su iz prosvjeda započeli štrajk glađu. Naš sugovornik priča kako ga je zapovjednik tada pozvao i postavio ultimatum – ako se ne smire, odmah će biti istjerani iz kampa. „Nekako sam uspio smiriti ljude, zamoliti ih da ne izlažu živote. Stanje je još ozbiljno bilo, izlazak bi značio gotovo sigurnu smrt, da se trebaju strpjeti i čekati i sačuvati svoje živote.“

Kada je došla zima, bilo je još teže nego ljeti. Ionako veliku hladnoću pogoršavala je blizina rijeke Bosne, te sav onaj beton i željezne konstrukcije sada su se zaledili. Ljudi su bili prisiljeni improvizirati i pronalaziti načine kako se ugrijati, pa su koristili jedine materijale koje su imali, dekama, daskama, ceradama. Kako je vrijeme odmicalo, raslo je i nezadovoljstvo. Nekima su počeli popuštati živci pa su počeli prijetiti kako će izvršiti „ovo ili ono“. Ta zima 1994. im je bila grozna. Ali izdržali su.

Svjetlo na kraju tunela

Na proljeće 1994., nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, došao je kraj njihova boravka (tegobnoga i tužnoga utočišta) na tom mjestu. Ti su ljudi u jednom danu prebačeni u Kiseljak.

„Teška je to bila kriza, mučna, dugo je trajala. Ali, hvala Bogu, sve su glave sačuvane“, istaknuo je mons. Jukić na kraju razgovora. 

Egzodus kakanjskih Hrvata iz općine Kakanj 13. lipnja 1993. ostaje neizbrisiv trag u povijesti ovog grada. Unatoč tragičnim događajima i gorkim iskustvima, svjetlo je na kraju tunela pružila humanost i hrabrost pojedinaca poput pukovnika Pierrea, koji su otvorili vrata kampa UNPROFOR-a za stotine ljudi u potrebi. Priče o solidarnosti, hrabrosti i nadanju u bolje sutra, poput one mons. Jukića, svjedoče o snazi ljudskog duha usred najtežih iskušenja. I dok dimnjak Termoelektrane Kakanj simbolizira neke tamnije aspekte industrijskog razvoja, priče o ljudskoj patnji i nadi u bolju budućnost nikada ne smiju pasti u zaborav.

 

nedjelja.ba

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

Marketing

marketing@artinfo.ba

Copyright 2007-2023 ART Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Uvjeti korištenja Pravila privatnosti Kolačići Impressum

Pravila o kolačićima

Ova stranica koristi samo nužne kolačiće kako bi Vam omogućili bolje i ugodnije surfanje. Korištenjem web stranice slažete se sa uvjetima korištenja kolačića.