O Ahdnami je dosta rečeno, napisano a u zadnje vrijeme uglavnom bajkovito prikazano od poznatih povijesnih falsifikatora, medijskih potpornika i njegatovatelja stoljetne tiranije nad porobljenim stanovništvom BiH.
Za Ahdnamu se ne može reći da nije vrijedila ništa. Vrijedila ja baš onoliko koliko je npr. za kadiju u kesi bilo groša ili zlatnika, kad je ona (eto) poslužila kao (neka) valjana povelja.
Jedan iznimno važan događaj iz 1760., iako ne i prvi (fra Julijan Jelenić bilježi 25 takvih pokušaja tijekom 16. i 17. stoljeća), govori o tome. Pravoslavni patrijarh (etnički Grk) navodno je pribavio neki ferman u namjeri potiskivanja katoličanstva, tj. da preuzme samostane u Kreševu, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci, podredi ih svom obredu i naravno nametne vlastite pristojbe, jer je između ostalog valjalo povratiti i novac za funkciju koju su oni, kao i popovi inače često skupo kupovali.
Sve u svemu, na parnici vođenoj u Travniku, kadija je u sporu ove dvije strane franjevcima jasno poručio koliko novca imaju da mu isporuče ako žele da zadrže postojeće stanje: “Ili pokušajte sasuti hiljadu franaka (tj. venecijanskih zlatnika) u moju riznicu, ili ću presuditi u korist patrike; izaberite jednog od dvoga.” Silom prilika tako je i bilo. Kadija je iznudio 4428 reala ili turskih groša, odnosno 1136 venecijanskih znatnika i jednog reala u roku danom od 20 dana, koja su snosili tri samostana. Samo bi bijeg ili (duplo) podjarmljivanje šizmaticima bilo alternativa u takvoj situaciji s (bezvrijednom) poveljom Mehmeda II. Osvajača, zapravo “mrtvim slovom na papiru” bez izdašnih novčanih dotacija.
Franjevci su se stalno i na sve strane dopisima žalili na turski jaram. Od austrijskog dvora, Svete Stolice, sjedištu svoje Provincije u Italiji… pa i kod sultana, tražeći prava navedena u Ahdnami. A da je položaj Katoličke crkve i vjernika u Osmanskom Carstvu zaista bio očajan, potvrdio je i sultan Mahmut u naredbi Mehmet-paši bosanskome, bivšem vrhovnom veziru i sarajevskom muli, izdanoj 1.8.1744. godine. Sultan jasno naglašava da trebaju da prestanu zlostavljanja, napadanja, iznuđivanja… redovnika i traži da se uspostave njihove povlastice.
Istu stvar u fermanu od 12.10.1783. ponavlja u još proširenijem obliku sultan Abdul-Hamid. Minuciozno je naveo sva zlodjela koja se katolicima i redovnicima događaju i naložio da se ista po njegovoj zapovjedi obustave i time s najvećeg mogućeg mjesta pismeno ponovno potvrdio u kakvom položaju žive katolici u njegovom Carstvu.
Nažalost, carske naredbe i fermani u Bosni, pa i sama Ahdnama su s vremenom izdavanja sve manje vrijedili, reklo bi se kao neka vrsta očnog testa. Svaki poziv na dekret izdan prije kojeg desetljeća zapravo je tražio novu potvrdu, jer su veziri, kapetani, muselimi i tko sve još, stvar na terenu tumačili prema svom interesu, što je katolike samo dodatno koštalo novih novčanih izdavanja. Ovi prvi su obično imali vremenski kraću dužnost i gledali sebe što više da u tom razdoblju materijalno-financijski da obezbjede.
Dakle, niti Ahdnama, niti fermani ili kakvi drugi dokumenti, nisu trajno garantirali ono što je od sultana bilo naređeno. Uostalom nebi zato Austro-Ugarska stupila kao zaštitnica katolika u Osmanskom Carstvu (1791.), dok je Rusija to učinila za pravoslavne vjernike (1774.), na što su Turci pristali. Iako se slobodno može reći da su te sile i druge ciljeve time namjeravali postići.
Samo donošenje dokumenata poput Đulhanskog hatišerifa potpisanog 3. studenoga 1839., te Hatt-ı Hümâyûna iz 1859., ukazuje da se nastojalo reformirati tromno Carstvo, uspostaviti prava i odnose među vjernicima, ali u biti su oni samo djelomično odškrnuli vrata glede njihove ravnopravnosti i jednakosti kao i svih stanovnika okupirane zemlje.
Sprovođenje reformi u BiH nailazio je na otpor o čemu govore brojne bune i ustanci, a one nikad posve nisu zaživile na tom području. Tome u prilog svjedoči i dopis livanjskog svećenika fra Lovre Karaule, jednog od najistaknutijih franjevaca u BiH devetnaestog stoljeća, austrijskom caru Franji Josipu I u svibnju 1875., dakle pred sam kraj stoljetne tiranije, s kakvim nedaćama su katolici u tom kraju i dalje bili zaokupljeni. Zbog svog angažmana u zaštiti i ostvarivanju prava, i kako je se kasnije doznalo zbog tog pisma, taj franjevac je kao starac od 75 godina, dva mjeseca kasnije mučki u zasjedi ubijen, a naredba je po iskazu svjedoka došla izravno iz Sarajeva.
Poskok.info
