Ovih dana, točnije 12.ožujka, navršila se 21 godina od atentata na predsjednika Vlade Srbije Zorana Đinđića.

Napad na Đinđića bio je napad na demokraciju. Doktor filozofije pokušao je demokratizirati srpsko društvo i napraviti trajan zaokret u odnosu na politiku Slobodana Miloševića.

U mladosti je bio radikalni ljevičar, da bi kasnije postao liberal. Osnovao je Demokratsku stranku pa postao i njen predsjednik. Izabran je za gradonačelnika Beograda 1997. godine.

Njegov mandat na toj funkciji potrajao je svega 7 mjeseci.

Najzaslužniji je za događaje koji su prethodili padu Miloševićevog režima 5.listopada 2000.godine.

U siječnju 2001.izabran je za premijera Srbije. Bila je pobjeda demokracije i nada u budućnost Srbije. Dvije godine i dva mjeseca kasnije Zoran Đinđić je ubijen snajperskim hicem na ulazu u zgradu srpske Vlade. Atentat na Đinđića je izvršio Zvezdan Jovanović, pripadnik JSO-a, Jedinica za specijalne operacije, koju su osnovali šefovi Miloševićeve tajne službe. 

Na sprovodu u Aleji zaslužnih građana od njega se oprostilo više tisuća građana.

Posebna je veza Đinđića i Središnje Bosne, točnije Travnika. Rođen je u Bosni i Hercegovini, gdje se školovao.

U Travnik je s obitelji stigao 1962.godine, kao desetogodišnjak. Ostali su čak sedam godina u vezirskom gradu, koji je ostao urezan u njihovom sjećanju. Sam Zoran često je spominjao trenutke provedene u Travniku.

U Travniku je stigao iz Bosanskog Šamca i krenuo u drugo polugodište trećeg razreda osnovne škole. Otac je dobio premještaj kao vojno lice, a to je značilo i selidbu cijele obitelji.

Stanovali su iznad trgovine Bagat, koja je prodavala mašine.

Čitao je i čitao stripove, pa i sa baterijskom lampom pod pokrivačem. Njegov otac imao je "spačeka", a i sam Zoran ga je znao voziti.

Bavio se i mnogim aktivnostima, jedna od njih je gluma. Glumio je u Amaterskom pozorištu Travnik. 

Nakon osnovne škole, upisao je gimnaziju. 

Svojim glasnim govorom privlačio je pažnju, a njegovi školski prijatelji često nisu mogli razumjeti ono što je pričao. Već je tada pokazivao vizionarske sposobnosti i naklonost filozofije. Nadimak Milin filozof nosio je od mladih dana (mama se zvala Mila).

Dosta vremena provodilo se na dječjem igralištu, a nije bilo aktivnosti u kojoj nije sudjelovao i Zoran. Nije bio dobar nogometaš, ali nije preskakao utakmice.

U periodu školovanja, djevojčice su bile masovno zaljubljene u njega. On nije bio naročito zainteresiran, no kad je pohađao drugi gimnazije zaljubio se u djevojčicu iz prvog gimnazije koja se zvala Duška. Njena kovrčava kosa i iznimna ljepota privukli su Zorana, koji je i sam bio vrlo lijep i zgodan. 

Najbolji prijatelj mu je bio Jovo Lekić, i to od najranijih dana. Bio je stariji od Zorana, ali su se našli. Njemu se povjeravao kada su u pitanju sve tajne, bilo ljubavne, bilo druge.

Sve moguće životinje je dovlačio u kuću, a roditelji su ih morali navečer puštati, i onda njemu reći kako su pobjegle tijekom noći.

Naročito je volio pse i vrapce. 

Bio je vrlo dobar u klisu i klikerima.

Đinđić s prijateljima u Travniku

Njegova sestra Gordana podijelila je neke od uspomena, uključujući njegovo skijanje niz nasip kojim je prolazila pruga na ručno pravljenim drvenim skijama te sviranje gitare.

Sa društvom u Travniku ostao je u kontaktu i nakon odlaska. Uvijek ih se rado sjećao.

Jednom prilikom u Beograd su stigli njegovi travnički školski prijatelji. Osiguranje ih nije pustilo jer je posjeta bila nenajavljena. No, oni su poslali fotografiju zajedničkog druženja, a Đinđić je prekinuo važan sastanak i potrčao da se vidi sa njima.

Zoran je neobično volio Bosnu, podsjećala ga je na najljepši period njegovog života.

Travničani ga se i sada rado sjećanju. Svi ističu jedno : Zoran je bio nada u bolje sutra, u demokratski ustroj i jedan od onih koji je želio unaprijediti cijeli prostor bivše Jugoslavije.

Kao takav nekome je smetao. Ostat će simbol antinacionalizma i borbe za promjene.

artinfo.ba