I nakon 16 dugih godina vožnje u tramvaju 209. okrećemo glavu od nasilja

      Skupina mladih huligana na današnji dan prije 16 godina u sarajevskom tramvaju broj 209. nožem je iz čista mira nasrnula na tada 16.-godišnjeg Denisa Mrnjavca. Nitko od putnika nije reagirao niti pokušao spriječiti napad od čijih je posljedica Denis dan kasnije preminuo.  Činilo se tada  da je javnost u BiH konačno ujedinjena u borbi protiv vršnjačkog nasilja. Ali.. Ispostavilo se da su prosvjedi nakon Denisova ubojstva bili tek puka predstava za javnost bez konkretnih poteza koji bi spriječili nove žrtve vršnjačkog nasilja, počevši od Mahira Rakovca pa do nedavne likvidacije 19.-godišnjeg Farisa Pendeka u srcu Sarajeva. Ne trebamo zaboraviti ni žrtve ubojica za volanom koji su divljajući po sarajevskim ulicama u međuvremenu ubili studentice Selmu Agić i Editu Malkoč, a nedavno i mladu liječnicu Azru Spahić. Nisu oni ništa bolji od Denisovih i Farisovih ubojica, samo su noževe i vatreno oružje zamijenili bijesnim automobilima ne razmišljajući ni trenutak da bi njihova obijest i bahatost mogla ugasiti nečije živote, u ovom slučaju mladih djevojaka.

 Od Denisa do Farisa ništa se dakle promijenilo nije. I dalje deklarativno osuđujemo nasilje, često se patetičnim porukama podrške obraćamo  majkama i obiteljima ubijenih, ali tek se rijetki zamisle u ulogama majki, Denisove ili Farisove. Ukoliko se odlučimo na taj čin empatije i suosjećanja neka mjesto naših misli bude sarajevski tramvaj broj 209. Vidimo nekoliko mladića koji nasrću noževima na jednog. Sjedimo li i dalje i nijemo promatramo? Ako nam je prva pomisao „zašto bi se miješao, mogu i ja stradat“, ništa ali baš ništa naučili nismo. Naravno da možeš stradat, ali možeš i spriječit. Jer onaj koji napada slabijeg u pravilu je kukavica. Dužan si barem pokušat zaustaviti. Jer da su svi u tramvaju pokušali, netko bi možda i uspio! U ovih 16 godina cijela BiH sa Sarajevom kao glavnim gradom pretvorila se u tramvaj 209. I dalje nijemo promatramo mlade i perspektivne nasilnike, vodimo se logikom nezamjeranja, upiremo prstom u policiju i vlast koje istina imaju najveću odgovornost, ali nemojmo nikad zanemariti ni svoju vlastitu. Borba protiv vršnjačkog nasilja počinje od svakog pojedinca, nastavlja u policiji, pravosuđu, a odgovornost je  i na onima koji kreiraju, donose i provode zakone. Ali do njihove reakcije sve ostaje na pojedincu, na nekom putniku u tramvaju 209. koji je okrenuo glavu, ostao sjediti ili stajati na svome mjestu sa stavom da ga se nasilje kojem je svjedočio ne tiče. A tiče se itekako. Tek kad netko ustane protiv nasilnika i suprotstavi  mu se, stane u zaštitu slabijeg, Denisova ili Farisova smrt dobit će barem neki smisao. Smisao da smo nešto ipak naučili jer svaka reakcija šansa je za spas života mladih ljudi koje ubija mržnja njihovih vršnjaka ali i naše pasivno gledanje nasilja kojem nažalost skoro pa svakodnevno svjedočimo.

AP/Artinfo.ba