Cijeli rat sam išao u Rotilj nekim svojim dječjim poslovima. Ono što sam vidio suprotno je onome što danas govore mještani Rotilja, Bošnjaci.
Selo Rotilj nalazi se manje od 100 metara iznad moje obiteljske kuće. Tog 18. travnja 1993. cijelu noć su odjekivali pucnjevi i detonacije iz Rotilja. Nebo je bilo obasjano plamenom, što je potvrđivalo intenzitet borbi.
Ujutro niz ulicu se spuštala povorka od dvjestotinjak mještana Rotilja. Velika većina Rotiljana, Bošnjaka, sprovedena u vojarnu Kiseljak, a zatimu Visoko.
U selo su ubrzo naseljeni Bošnjaci iz ostalih sela općine Kiseljak, koji nisu željeli, ili nisu imali gdje otići. U Rotilju su smješteni u prazne bošnjačke kuće, kako ne bi bili mete napada prognanih Hrvata koji su naseljeni u bošnjačka sela općine Kiseljak. HVO nije imao kapaciteta zaštiti malobrojne preostale Bošnjake u desecima drugih sela.
Cijeli rat sam išao u Rotilj nekim svojim dječjim poslovima. Ono što sam vidio suprotno je onome što danas govore mještani Rotilja, Bošnjaci.
A oni govore kako je Rotilj za vrijeme rata bio – logor! I to logor "kroz koji je prošlo 3000 ljudi"!
Laž. I laž.
Nakon dvadeset godina, iz istih medija saznao sam i da je cijelu travanjsku noć 1993. HVO borbe vodio sa nenaoružanim civilima! Te borbe nisam vidio svojim očima. Ali sam nekoliko dana nakon događaja otišao u selo, do područja očitih borbi. Desetak kuća je izrešetano i izgorjelo. Tragovi borbe bili su jasni. I to godinama poslije. Bilanca borbi je sedam poginulih pripadnika TO (među kojima i jedan maloljetnik) i jedan pripadnik HVO.
Ipak, zadržao bih se na laži koja se već godinama forsira – logor Rotilj.
Selo Rotilj prije rata je imalo oko 60-tak obiteljskih kuća. Tek 5-6 njih s početka sela naseljavaju Hrvati. Bošnjaci Rotilja danas tvrde da je "kroz selo prošlo 3000 logoraša". Gdje su bili!? Ako izuzmemo hrvatske kuće, i onih 10-tak uništenih ostaje nam maksimalno 50 nastanjivih kuća. U desetak njih su bile naseljene hrvatske izbjeglice. Famoznih 3000 logoraša moralo je biti smješteno u 40 kuća. To otprilike znači da je u svakoj kući moralo živjeti po 75 ljudi! Čak da su se novi "logoraši" smjenjivali svakih par dana računica je nemoguća i za matematičara Inzka.
Dakle, nikakvih 3000 ljudi nije moglo proći kroz selo. Jedino ako ne računaju prolaske mene i mog današnjeg kuma Berislava kroz selo. A nas dvojica smo napravili oko 1000 prolazaka kroz selo 93.-95. godine.
Ipak, od ove izmišljene brojke mnogo je važnije raskrinkati laž o postojanju logora! U selu je dakle bilo smješteno između 100 i 200 Bošnjaka. Dio njih su bili domicilni mještani Rotilja, ali velika većina su bili Bošnjaci iz Radanovića, Višnjice, Kiseljaka, Paleža, pa i izbjegli Bošnjaci iz istočne Bosne koji su utočište našli u Kiseljaku 1992.
Sa mnom u razred je išlo četvero Bošnjaka koji su iz Rotilja pohađali osnovnu školu u Kiseljaku. Sigurno nije bilo ugodno biti učenik Bošnjak 1994. godine u Kiseljaku, ali nije bilo ni jednog fizičkog ili verbalnog napada. Također, za vrijeme postojanja "logora", Rotilj je imao nekoliko srednjoškolaca! Bošnjaci koji su se nalazili u Rotilju imali su punu slobodu kretanja, i svjedok sam da su je koristili. Naravno, bilo je onih koji su se bojali, i koji nisu izlazili iz sela. S obzirom na atmosferu u opkoljenom Kiseljaku, to je razumljivo.
Otkud onda priča o logoru? Ni od kud.
Na ulazu u selo, dakle ispred i hrvatskog dijela sela, bila je smještena straža. Stražu je držalo nekoliko umirovljenika Hrvata koji su bili prestari za borbu, ali i dalje vojno sposobni. Njihova je uloga bila spriječiti upade hrvatskih osvetnika. I ovo je razumljivo s obzirom da je tada u Kiseljaku koji je 1991. imao 24.000 stanovnika, bilo smješteno 50.000 ljudi! Svatko sa svojom traumom i tragedijom.
Pored ove "straže" Bošnjaci Rotilja mogli su proći kako su htjeli. Na koncu, u svakom trenutku su mogli otići na teritorij pod kontrolom Armije BiH. Neki od "logoraša" su bili radili sitnije poslove po Kiseljaku te iz sela izlazili na dnevnoj bazi.
Nedugo nakon rata, u Rotilj su se počeli vraćati domicilni Bošnjaci, dok su naseljeni Bošnjaci otišli svojim kućama u svoja sela. Osim nekoliko uvredljivih grafita koje su ostavili prognani Hrvati i vojnici HVO-a, nikakvih incidenata nije bilo. Do 2000. u Rotilj su se vratili svi prognani Bošnjaci.
Priča o logoru Rotilj kreće 2010.
Razlozi su nepoznati. Očigledno je postojala potreba da se simbolički potkrijepi desetljetno etiketiranje Kiseljaka ustaškim mjestom. Jer, kakvo je to ustaško mjesto bez masovne grobnice, ili barem logora...
Da cijela priča dobije na neuvjerljivosti, priču o „logoru“ forsiraju Rotiljani koji su rat proveli u Visokom i Kaknju.
Brojka od fantomskih 3000 logoraša izmišljena je tek 2015. godine na osnovu – ničega. A kao što raste broj logoraša, tako raste i broj hodočasnika Rotilja i veličina medijskog prostora.
Onaj trenutak kada moji susjedi Rotiljani odluče cijeloj priči o logoru dati pravosudni epilog, dobrovoljno se javljam za svjedoka koji je najmanje 100 dana proveo u tom logoru. Prema kriterijima Udruženja logoraša Kiseljak, možda mi dodijele i status – logoraša.
Kandidat za logoraša,
Tvrtko Milović
im|artinfo, preneseno s portala dnevnik.ba
