Dugo vremena nitko nije spomenuo Hrvate u Sarajevu. Sve je manje onih koji postavljaju pitanje o položaju ove nekada značajne populacije. Više se nitko ne trudi objašnjavati da Hrvata u Sarajevu gotovo da nema, a još je manje onih koji bi tome proturiječili.

Piše: mr.sc. Tvrtko Milović, Dnevnik.ba

Ok, ima Hrvata u Sarajevu. Svatko ih zna nabrojati barem deset. "Imam ja prijatelja Hrvata iz Sarajeva". Ponavljaju neki, osjete se prozvani.

"Gradonačelnik nam je Hrvat". Podebljavaju raniji argument oni drugi.

Da. Veliki Hrvat.

Više nitko ne govori da je Željko Komšić Hrvat. Valjda da ne uvrijede čovjeka.

Tribina na Stupu, u organizaciji HDZ-a, na temu položaja Hrvata u Sarajevu, prva je aktivnost posljednjih godina o ovom pitanju. Odaziv je bio dobar jer je prostorija mala. I zato što je Stup jedna od rijetkih mjesnih zajednica gdje Hrvata uopće ima u nekom postotku. Naravno, ni tu Hrvati nemaju predsjednika mjesne zajednice, kao ni u ostalih oko 250 MZ u Kantonu Sarajevu. To je samo jedan od pokazatelja položaja i brojnosti Hrvata u glavnom gradu.

Srednja Bosna rezervoar

Drugi je pokazatelj porazna činjenica da danas ne postoji osoba koja bi artikulirala interese Hrvata Sarajeva. Na tribini je bilo pozvano dvoje političara iz Središnje Bosne i jedan iz Tuzle. Središnja Bosna danas je posljednji demografski rezervoar iz kojeg dolazi koliko – toliko Hrvata u Sarajevo.

Hercegovci se rijetko zadržavaju, Posavci su okrenuti Zagrebu. Samo središnja Bosna kroz studente, i radne migracije u Sarajevu ostavlja nešto Hrvata. To dokazuje i sastav skupa na Stupu: najmanje pola dvorane su ljudi porijeklom iz Kiseljaka, Kreševa i Fojnice. Sarajlije manjina i za samom govornicom.

Ipak, nije svrsishodno govoriti o "tužnoj slici". Radi se o realnosti. Ono što je tužno jeste činjenica da se ovakav skup ne odvija u centru Sarajeva, pod lupom pažnje ukupne javnosti glavnog grada, ne samo hrvatske javnosti. Jer kome govoriti o položaju Hrvata ako ne onima koji imaju realnu moć nešto promijeniti!?

Bilo bi upečatljivo organizirati tribinu o položaju Hrvata u nekoj od Naprtkovih prostorija. Ne bi bilo loše pozvati i Franju Topića. On je nekoć rekao da je njemu sasvim dobro u Sarajevu, pa da malo obrazloži ovu izjavu preostaloj šačici Hrvata.

Organizatori se često boje popunjenosti dvorane, ali ovdje je to sasvim irelevantno. Bitno je prenijeti poruku – zašto nema Hrvata u Sarajevu!? U gradu tako tolerantnom, u europskom Jeruzalemu!?

Koliko je Hrvata u Sarajevu pokazat će rezultati popisa stanovništva, ako se ikad objave. Ono što bi trebalo istražiti jeste odnos broja Hrvata Sarajeva neposredno nakon rata i danas. Opći je dojam da je upravo u ovom periodu broj Hrvata više pao nego za vrijeme samog rata.

Što privatno, što poslovno, upoznao sam mnogo sarajevskih Hrvata. Problemi s kojima se suočavaju gotovo su identični problemima Bošnjaka i Ostalih. Ipak, ima jedna bitna razlika koja otkriva zašto je tempo iseljavanja Hrvata visok, dok se Bošnjaci radije odlučuju na trpljenje: Hrvati Sarajeva (a to je i bosanski fenomen) ne vide budućnost u svom gradu.

Ne vjeruju da će za njih položaj ikada biti bolji.

Ovo je nešto što se kod Bošnjaka jako rijetko čuje. Postoji i poštapalica "bit će bolje". I postoji istinska uvjerenost da će nekad, prije ili poslije, ipak sve biti "kako treba". Kod Hrvata je to rijetkost. "Neće biti bolje, a ako i bude bolje, nama neće biti bolje".

Napredak, Crkva, HDZ

Sarajevski Hrvati imaju tri institucije koje bi mogle promovirati njihov položaj u glavnom gradu: Crkva, Napredak i HDZ.

Crkva u Sarajevu se većinu vremena bavi sama sobom. U rijetkim prilikama kada se kler zanima za položaj Hrvata onda napada HDZ, optužujući ih za sve probleme Hrvata.

Napredak se bavi kulturnim manifestacijama, kojih je upadljivo manje nego prije. To je dijelom posljedica nedostatka Hrvata, ali i opće neaktivnosti ove institucije koja se odavno svela na društvo jednog lica.

HDZ BiH Sarajevo, iako nije jedina stranka s hrvatskim predznakom, jedina je koja ima kakav-takav aktivan kontinuitet djelovanja. Realnih poluga moći nema, jer HDZ u Sarajevu nema ni zastupnika, ni ministra, ni vijećnika, ni – kako smo već rekli – predsjednika mjesne zajednice. Shodno tome, HDZ BiH iako je najjača hrvatska stranka u Sarajevu, nema ustvari ništa.

Što je onda perspektiva prosječnog sarajevskog Hrvata koji nastoji sebi osigurati ranije spomenutu budućnost!? Može ući u HDZ, i neće dospjeti nigdje. Može se učlaniti u Napredak, i neće postići ništa. Može se upisati u jednu od dvije gradske teologije i biti svećenik. Kao svećenik će dobiti priliku gostovati na jednoj od desetina televizija u gradu, i prozboriti o položaju Hrvata. Ali samo pod jednim uvjetom – da kaže kako Hrvatima ništa ne nedostaje.

Hrvati su dali neizbrisiv trag nastanku Sarajeva. Povijesno, kulturno, arhitektonski, ekonomski i na druge načine, dali su nemjerljiv doprinos razvitku grada. Ako je to bitno, sudjelovali su i u obrani grada. Danas nemaju predstavnika u svom gradu. Nemaju pravo niti postaviti spomenik braniteljima.

Nekoliko mjesta rezerviranih za Hrvate bez izuzetka zauzimaju ljudi koji nemaju nikakav hrvatski legitimitet. Dapače, kako bi zadržali postojeće funkcije i osigurali vlastitu egzistenciju, spremni su dodatno otežati položaj sarajevskih Hrvata.

Hrvati za turističko-diplomatske potrebe

S obzirom da se u Bosni i Hercegovini razina političkih prava izjednačava s demografskim potencijalom, odnosno pukom brojnošću pripadnika skupine, Hrvati zaista nemaju budućnosti u Sarajevu. Njihova politička prava će uvijek biti izjednačena sa postotkom koji imaju – oko 1 posto. To ne znači da će prestati priče o multietničkom Sarajevu. Ne. Hrvati će za turističko-diplomatske potrebe biti istaknuti kao ravnopravan narod, čime je njihova tragedija još i veća.
Istina, ni u hrvatskom korpusu ne postoji pretjeran interes da se ovo stanje promjeni. Ima više razloga za to. Neki su i u tipično sarajevskom pogledu sarajevskih Hrvata prema provincijskim Hrvatima, ali i činjenici da od sarajevskih Hrvata više nitko nema nikakve koristi.

Sarajevski Hrvati kao pojedinci dijele sudbinu svih ostalih građana, ali kao kolektiv, Sarajevo je za Hrvate zauvijek izgubljen grad. Nikada isticanje hrvatskog identiteta u Sarajevu neće biti lagodno kao isticanje bošnjačkog.

Zbog toga je Sarajevo danas, a i u budućnosti, mnogo više glavni (zašto ne i stolni!?) grad Bošnjaka nego svih građana BiH.

I na kraju, nije štetno primijetiti: Nitko ne traži poseban status za Hrvate Sarajeva. U kontekstu pregovora oko uređenja Mostara, odlična je prilika pokušati spasiti što se može spasiti od hrvatskog korpusa u Sarajevu.

Ne bi koštalo mnogo, ne bi ugrozilo nikog. Neka Bošnjaci ponude sarajevskim Hrvatima 30 posto onoga što traže sami u Mostaru. To bi bar donekle spasilo obraz glavnog grada, i spasilo skromnu hrvatsku zajednicu glavnog grada.

im|artinfo.ba, preneseno s portala dnevnik.ba