Svjedok Kantonalnog tužiteljstva u Zenici svojedobno je u postupku suđenja za ratne zločine nad Bošnjacima u Stupnom Dolu, upitan da pojasni neke od detalja svoga iskaza stao i nakon minute šutnje izjavio: „E sad kad ste me prekinuli, ja više ne znam, sve je otišlo u helać“.
Instrukcije ili istina
Iskaz takvih svjedoka, a u pitanju je većina njih, uz manji broj časnih izuzetaka čiji su iskazi bili kontradiktorni u odnosu na ime instruirane od bošnjačke tajne službe AID, smatrao se relevantnim pred pravosuđem BiH. Takvi iskazi imali su puno veću težinu od recimo iskaza jedne Milke Drljo iz Trusine koja pamti svaki detalj tog kobnog 16. travna '93. kada su Hrvati protjerani iz ovog konjičkog sela, mnogi ubijeni i zarobljeni. Među njima i Milkin sin i suprug. Milka tako pamti i u koliko točno sati je krenuo napad jer je sjedeći u svojoj kući u Trusini u tom trenutku pogledala na sat. Svjedočeći pred istražiteljima više puta, neki od onih koji je ispitivali pokušali su Milki osporiti taj detalj, satnicu kad je krenuo pakao. No, Milka se nije dala pokolebati jer svaki detalj duboko joj se urezao u sjećanje i koliko god puta svoj iskaz ponovila, on bi uvijek ostajao isti. Ako se podvuče paralela između iskaza svjedoka zločina nad Bošnjacima koji nakon samo jednom pitanja kaže „sve je otišlo u helać“ i nad Hrvatima, jasno je da je pravda u BiH zajedno s iskazima od strane AID-a instruiranih svjedoka odavno završila na jednak način. Otišla je helać, doživjela potpunu propast i katastrofu. U tom smjeru odveli su je lažni svjedoci i oni koji su ih instruirali, ali i pravosuđe koje je uvažavalo takve iskaze i na temelju njih donosilo presude, dok su iskazi stvarnih svjedoka i Bošnjaka i Hrvata, sustavno zanemarivani. Nakon svih godina jasan je cilj takvih procesa, graditi i sačuvati mitove o bezgrešnoj Armiji R BiH,i ne kažnjavati stvarne počinitelje i nalogodavce zločina i nad Hrvatima i Bošnjacima. AID je određivao tko je kriv, tko je zločin počinio i naredio, te tako upravljao procesima udaljavajući BiH od pravde i procesa pomirenja. U konačnici takvim procesima ne može biti zadovoljna niti jedna žrtva, ni Bošnjak iz Stupnog Dola ili Ahmića kao ni Hrvat iz Trusine, Viteza, Vareša, Travnika, Bugojna ili bilo kojeg drugog mjesta u kojima je nad Hrvatima Armija BiH počinila zločine. Žrtva može biti zadovoljna samo ukoliko onaj koji je počinio i naredio zločin bude osuđen. Nikako onaj koji je nečijoj instrukciji izveden pred lice pravde i osuđen, a još manje žrtva koja pravdu nije ni dočekala.
Dvostruki kriteriji
Na mitovima i legendama o slavnoj i časnoj Armiji R BiH i HVO-u i Hrvatima kao UZP-ovcima godinama karijeru grade i brojni bošnjački političari. Osumnjičene za ratne zločine štitili su od progona, imenovali ih za ministre, od njih pravili heroje, a do današnjih dana primaju ih kao ugledne članove zajednice. Tako je Osmana Osmanovića, pripadnika Armije R BiH iz Brčkog pravomoćno osuđenog na tri i pol godine zatvora zbog ratnog zločina pred pravosuđem Srbije, primio ovih dana bošnjački član Predsjedništva BiH Denis Bećirović. I nikom ništa! Razlike između Osmanovića i bilo kojeg drugog osuđenika za ratni zločin nema niti smije BiH. Ili BiH ne priznaje Sud u Beogradu i njegove presude? Ako je tako onda se to mora javno kazati i preispitati odnose sa Srbijom. Ali to je nemoguće jer presudu u slučaju Osmanović dovode u pitanje predstavnici samo jednog od tri konstitutivna naroda u BiH, bošnjačkog. I tu opet dolazimo do zaključka da o ratu u BiH postoje barem tri različite istine i viđenja, a svako nametanje samo jednog udaljava nas od procesa pomirenja u BiH. Mitovi o bezgrešnoj Armiji R BiH po ovaj krhki proces godinama su najopasniji, ma s koliko mržnje i histerije bošnjački mediji i političari prstom upirali u druge. Dok se ne suoče sa zločinima koje je počinila vojska Rasima Delića, Sakiba Mahmuljina i Osmana Osmanovića, pomirenje u BiH ići će ubrzanim koracima ka novim katastrofama i promašajima, otići će po tko zna koji put u helać, gdje su ga davno odveli lažni svjedoci i njihovi AID instruktori.
AP/Artinfo.ba
