Piše: Zvonimir Čilić

Prije nekoliko dana imao sam priliku pogledati video uradak naslovljen kao “BEDEM - dokumentarni film o događajima u Vitezu 1992.-1994.“ kojega je autorski priredio Nedžad Abdić. Namjera stvaranja filma, prema navodima njegovih kreatora jeste “suzbijanje relativizacije i onemogućavanje izjednačavanja agresora i žrtve“. U filmu se govori o događajima u Vitezu, kako autori i njihovi sugovornici navode u razdoblju od 1992. do 1994. godine i pokušaju planskog istrebljenja Bošnjaka s prostora srednje Bosne kako bi se ostvario velikodržavni projekt stvaranja tzv. Velike Hrvatske te svim posljedicama udruženog zločinačkog poduhvata i agresije susjedne nam Hrvatske i njenih satelita u BiH.

Razumijem potrebu za stvaranjem filma, ali film obiluje nizom netočnih i nebuloznih tvrdnji.

Ovom reakcijom, koju iznosim u nastavku teksta, nisam imao namjeru ulaziti u ključne teze samoga dokumentarnog filma na kojima počiva, osporavati njegovu validnost ili dovoditi u pitanje njegovu vjerodostojnost kao i točnost i istinitost svih izrečenih tvrdnji. Kao čovjek u zrelim godinama i iskustveno obogaćen svime što se događalo u recentnoj povijesti Lašvanske doline, pritom mislim i na sama ratna događanja, a osobito poratna, prihvaćam onu maksimu kako “u ratu prva pogine istina“, a poslije rata takva ubijena istina, na žalost često bude novo sjeme razdora. Nikakve povijesne krivotvorine, laži, propagande o jedinoj žrtvi i slični narativi kojima se želi naglasiti pravednost jedne i nepravednost druge strane neće pridonijeti onome što je navodna prvenstvena želja autora ovog filma. Kako kažu “naša borba za pravdu i mir u ovoj zemlji ne smije prestati sve dok i jedna osoba u našem društvu trpi posljedice nepravde. Možda zvuči utopijski, ali sve dok ne budemo imali generacije koje neće biti vođene politikama 1990-ih teško da možemo očekivati sretno društvo“. Bojim se kako ovaj filmski uradak nije prilog borbi za istinu nego prilog održavanju permanentne svijesti o zamrznutom sukobu među narodima Viteza i Lašvanske doline u cjelini. Navodi o broju zarobljenih i protjeranih Bošnjaka u Vitezu (autori spominju brojku od 3.000 zarobljenih, odnosno 5.500 protjeranih), pretučenih, silovanih i ubijenih, a napose teza o planskom istrebljenju za potrebe velikodržavnih projekata, učešću vojnika HV-a kao elementima vanjske agresije na BiH, o Hrvatima koji u Zenici sjede i piju kavu s Bošnjacima dok se u Vitezu ubijaju kao, je na razini naučne fantastike. Što je s onih petnaestak tisuća protjeranih i opljačkanih Hrvata iz Zenice, koji su našli utočište u Lašvanskoj dolini. Na žalost, mi (Bošnjaci i Hrvati) nemamo ni minimum konsenzusa o svojoj prošlosti, prema tome ne možemo imati ni minimum konsenzusa o svojoj sadašnjosti i budućnosti. To nije dobro, kako za državu i društvo, tako i za narode koji ovdje žive.

Međutim, respektiram nečiju potrebu da se o ovim stvarima govori kao i da se snimaju dokumentarni filmovi, pišu i objavljuju publikacije kao odraz potrebe za njegovanjem kulture sjećanja jednog naroda ali nije dobro ukoliko povijesne krivotvorine postanu općeprihvaćeno uvjerenje o tome kako je samo to istina. Time balast naše zajedničke prošlosti prenosimo na generacije koje će pogrešnu ili iskrivljenu sliku prihvaćati kao vjerodostojnu istinu. Tražiti pravednost na lažima je galopirajući put u moralni sunovrat i bezdan istinitosti jer “istina je voda duboka“.

Čast i ugled mi ne nalažu da i ovoga puta prešutim!

Kao što rekoh, nemam namjeru propitivati vrijednost kvalificirane istine prezentirane u cijelom dokumentarnom filmu niti pasti u zamku u koju su pali sami autori iznoseći jednostrane zaključke o filmu ali imam namjeru osvrnuti se na fragmente filma u kojemu se spominje moje ime u vrlo negativnom kontekstu te na ovaj način po prvi puta izreći neke stvari o kojima ranije nisam želio govoriti. Kako su se ti navodi već ranije u javnosti pojavili i navodili i kao takvi nastanili u javnosti kao istinito svjedočenje o meni i mojoj ulozi za vrijeme sukoba između Hrvata i Bošnjaka u Vitezu te se u ovom dokumentarnom filmu nastoje etablirati kao jedino vjerodostojna, čast i ugled mi ne nalažu da i ovoga puta prešutim. Ukoliko je vjerodostojnost ovog dokumentarnog filma zasnivana na takvoj istini i navodnim činjenicama, onda slobodno mogu reći kako su navodne istine izrečene u ovom filmu vrlo prijeporne i upitne. Moje godine i životna dob u kojoj se nalazim je takva da se nemam potrebu bilo kome pojašnjavati niti dijeliti lekcije ali isto tako ne dopuštaju mi da prešutim nešto što se godinama pokušava nametnuti kao općeprihvaćeno uvjerenje o događajima u Vitezu u spomenutom vremenskom okviru, a napose stvari koje se meni pokušavaju prišiti kao istinite.

Naime, jedan od sugovornika u ovom dokumentarnom filmu je prim. dr. Muhamed Mujezinović, bošnjački ratni član predsjedništva Općine Vitez i ravnatelj Doma zdravlja u Starom Vitezu, osnovanog 20-tak dana prije početka sukoba između HVO i ARBiH u Vitezu.

U svom iskazu, za potrebe ovog filma dr. Mujezinović izrekao je sljedeće:

“…odveo me je Zvonko Čilić tamo na Televiziju, dao mi je papir i s uperenim oružjem rekao mi da pročitam ovo i pozovem da se muslimani iz Staroga Viteza predaju. Pozovi ih da se predaju, ovo je vlast HVO-a, ovo je hrvatska država. Ja sam to pročitao.“

Ovakve riječi, kao i izrečene objede na moj račun, koje se učestalo u bošnjačkoj javnosti ponavljaju, nalaže potrebu da progovorim o svom privatnom odnosu s doktorom Mujezinovićem. Taj odnos ili bolje rečeno stvari koje nas povezuju najispravnije je podijeliti u nekoliko različitih faza; na period prije rata, period prije sukoba i za vrijeme sukoba, te period poslije rata odnosno nakon okončanja sukoba između HVO-a i ABiH.

Doktora Mujezinovića sam smatrao prijateljem i tako sam se ophodio prema njemu..

Kada govorimo o našem odnosu prije rata, mogu reći kako mene i moju obitelj s dr. Mujezinovićem veže osobno poznanstvo i prijateljstvo. Kao našim lokalnim liječnikom, a kasnije i ravnateljem Doma zdravlja smatrao sam ga za čovjeka s kojim vrijedi graditi zajednički prijateljski odnos. Doista sam to tako i činio i osjećao. Naime, narav njegovog posla i mog posla socijalnog radnika, najprije nas je povezao kao kolege jer smo surađivali oko određenih pitanja da bi taj odnos kasnije prerastao u prijateljski. Družili smo se u slobodno vrijeme, na stadionu NK Vitez jer smo obojica bili članovi rukovodstva NK Vitez, uz to on klupski liječnik, a ja zadužen za odnose s medijima. Dolazio mi je u stan radi djece kada su bila bolesna. Povremeno je liječio moju majku koja je stanovala na Željezničkoj stanici. Tim prigodama znali smo i posjesti, što bi naš narod rekao, te smo razgovarali o raznim temama. Tko čita knjige, odnosno kratke priče iz djetinjstva koje autorizira moja kćerka Đurđica, naći će i one priče gdje ona spominje Muhameda u najljepšem svjetlu. Đurđica godinama preko facebook-a ima kontakt s Muhamedovom suprugom Senijom (zar je to normalno ako je njezin otac Muhamedu prijetio puškom uperenom u glavu).

Neposredno pred početak sukoba, odnosno pred uspostavu višestranačja u našoj državi kada su pobijedile nacionalne stranke dr. Mujezinović postao je istaknuti kadar SDA, vodeće stranke bošnjačkog naroda u BiH. Bez obzira na te nove momente kako u društveno-političkom smislu tako i na osobnoj razini i dalje sam dr. Mujezinovića smatrao prijateljem. Te nove okolnosti koje su obilježile demokratske promjene na način da su Bošnjaci glasovali za SDA, a Hrvati za HDZ BiH, iako se “u zraku“ osjetila podjela, nisam smatrao razlogom zbog koje bi naš međusobni odnos trebalo dovesti u pitanje ni na koji način. Štoviše, njegov izbor i opredjeljenje za SDA kao vodeću stranku bošnjačkog naroda smatrao sam posve prirodnim i normalnim odabirom za vlastitom političkom i nacionalnom profilacijom u datim okolnostima tog vremena. Baš onako kako sam i ja sam podržao HDZ BiH. Također, imao sam dojam da on meni moj izbor, a ja njemu njegov izbor, ni na koji način, međusobno ne zamjerimo.

Kao čovjek mogao sam razumjeti situaciju u kojoj se Mujezinović našao kao Bošnjak – i tada sam ga smatrao prijateljem!

Početak hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Vitezu dr. Mujezinovića je zatekao na mjestu ravnatelja Doma zdravlja u Starom Vitezu. Rat i sve okolnosti rata kao i uvjete u kojima se isti odvijao, nismo mogli birati ni on ni ja. U trenutku sukoba dr. Mujezinović je bio na funkciji Ratnog člana predsjedništva Općine Vitez. U okolnostima sukoba HVO-a i ABiH u Vitezu, i opće krize u odnosima između civilnih struktura vlasti, vojna struktura vlasti preuzimala je odgovornost za upravljanje svim segmentima društva u cjelini. U tim okolnostima Vlada me imenovala sa zadatkom formiranja i vođenja PRESS službe. Dana mi je puna sloboda u tom poslu, a ja sam za svoje suradnike izabrao Antu Marjanovića i Srečka Stipovića, a od Bošnjaka Midheta Varupu-Vareta i profesora Muhameda Halilovića. Dr. Mujezinovića i njegovu obitelj početak sukoba je zatekao na prostoru pod kontrolom HVO-a. Kao čovjek mogao sam razumjeti situaciju u kojoj se našao kao Bošnjak, njegov strah i zabrinutost za obitelj, suprugu i dvoje maloljetne djece. Osobito u situaciji kada su se događale pljačke, upadi u stanove i ubojstva Bošnjaka koja su bila izvan kontrole struktura HVO-a.

Upravo ti selektivni i razbojnički nekontrolirani upadi u stanove, pljačke, premlaćivanja i ubojstva koje vojne i civilne strukture vlasti nisu mogle kontrolirati bili su razlogom zašto su se vlasti odlučile stanovnike bošnjačke nacionalnosti okupiti i smjestiti u štićenim prostorima. Takve stvari su se događale, osobito na onim prostorima Općine gdje je stanovništvo živjelo nacionalno izmiješano. Jedino je na taj način bilo moguće pružiti kakvu takvu zaštitu te jamčiti sigurnost do razmjene ili prestanka sukoba, što se u konačnici i dogodilo. Takvih primjera bilo je i s bošnjačke strane. Naravno da ograničavanje slobode kao i druge okolnosti u kojima su se ti ljudi našli u uvjetima neposredne ratne opasnosti kao i u uvjetima općeg kaosa nisu "prizori iz bajke" ili "ljubavnog romana" ali nisu ni logori za Bošnjake kako godinama nastoje nametnuti tu tezu kao istinu. U takvim uvjetima zadržani su vrlo kratko, tek nekoliko dana do razmjene koja se dogodila. Bilo je i onih situacija gdje su i Bošnjaci i Hrvati ostali u svojim kućama na prostorima koje su operativno kontrolirale snage HVO-a ili A BiH, uvjetno rečeno na “suprotnoj“ strani, sve do okončanja sukoba.

Mujezinovićevo obraćanje na TV-u bilo je iznuđeno – interes da se demantira njegovo ubojstvo bilo je obostrano

„Objavljeno je u sredstvima informiranja da sam ja ubijen, mogu vam reći da to nije istina, ja se nalazim u Domu zdravlja i radim kao liječnik specijalista, pružam pomoć svima kojima je to potrebno“, kazao je dr. Mujezinović.

U okolnostima općeg kaosa na TV Sarajevu prenijeta je informacija da je dr. Mujezinović ubijen, uz još desetak uglednih Bošnjaka u Vitezu. Informacija je bila djelomično točna jer je doista bilo ubijenih, ali prilog je mnogo više obilovao neistinama. Znali smo da ta informacija nije točna, te da se dr. Mujezinović nalazi u Kino prostorijama. Zbog čega i u koje svrhe je takva informacija prenijeta, ostalo je nepoznato. Procjenjivali smo kako je ista plasirana s namjerom da se dodatno unese nemir i zaoštri situacija koja je i onako bila loša. U tom smislu, može se reći kako je obraćanje dr. Mujezinovića na TV-u bilo potrebno, ali ne u svrhu ratne propagande HVO-a o kojoj govori u ovom dokumentarnom filmu, nego kao odgovor na pretpostavljenu propagandu bošnjačke strane koja je prenijela informaciju o njegovom ubojstvu. On za tu informaciju nije znao, a kada smo mu je prenijeli dr. Mujezinović je pristao uputiti demantij za TV jer je i sam procjenjivao da nije dobro da ta informacija stanuje u javnom prostoru kao istinita u okolnostima općeg sukoba HVO-a i ABiH. Kao što se iz arhivskih snimaka može vidjeti on govori o tome, a ne o pozivima za predaju Bošnjaka i slično što je za potrebe ovog dokumentarca slagao. Poslije njegovog obraćanja, negdje iza 23 sata, Muhamed je ostao s nama u Zapovjedništvu Viteške brigade (Muhamed, ja i Mario Čerkez). Popio je dva-tri pića, opustio se i uz pratnju (radi sigurnosti) ispraćen kući svojoj obitelji u zgradu gdje je ljekarna. I u tim okolnostima sam ga smatrao prijateljem, a prema njegovom ponašanju i ophođenju smatrao sam da je i on mene ali kako god bilo, vjerovao mi je.

Pero Skopljak je osigurao kontakte s UNPROFOR-om i omogućen je njegov odlazak u Zenicu

Kako je i u tim okolnostima valjalo organizirati pružanje zdravstvene skrbi za sve ranjene i bolesne, dogovoreno je da će od sutra (poslije obraćanja na TV) dr. Mujezinović biti angažiran u improviziranom Domu zdravlja. Prihvatio je bez ikakvih primjedbi. Pozvao me je jedno jutro prilično uznemirenog glasa da dođem u Dom zdravlja i da me treba. Brzo nakon poziva sam došao u Dom zdravlja. Kada sam došao, tražio je da se izdvojimo iz mase te mi je uzbuđenim glasom rekao kako može otići s UNPROFOR-om izvući se za Zenicu. Kazao sam mu da ide, da su teška vremena i da ga razumijem ako tako odluči. Međutim, nerado se odlučivao na takav korak, jer bi mu supruga i djeca ostala u Vitezu. U potpunosti razumijući situaciju u kojoj se nalazio i motiviran prijateljskim odnosom prema njemu, rekao sam mu da ode ako može i da se ne brine, žena i djeca će biti dobro. Doktor se u jutro nije pojavio u ambulanti, bilo mi je jasno da je otišao. Ključnu ulogu u spajanju njegove obitelji imao je Pero Skopljak koji je također poznavao dr. Mujezinovića i njegovu obitelj. Skopljak je bio zadužen za tu vrstu posla pri Vladi. Osobno sam molio Skopljaka da to posredstvom UNPROFOR-a i napravimo. Upravo je on te kontakte i ostvario te su ubrzo njegova supruga i djeca otišla za Zenicu. Vremenski raskorak od odlaska doktora do odlaska njegove obitelji nije bio duži od 15 dana.

Razgovarate s Trećim korpusom ABiH, doktor želi razgovarati s vama – dragi doktore, ja to ne mogu, ne smijem, kako ću to napraviti!

Prošlo je dovoljno vremena da mogu govoriti i o stvarima gdje sam se osobno izlagao, a ponekad i zloupotrebljavao povjerenje koje sam imao u Zapovjedništvu HVO-a, vjerujući u ljudske i prijateljske odnose s dr. Mujezinovićem koje sam imao ali i respektirajući njihovu obiteljsku situaciju u kojoj su se našli. Naime, jednoga dana u Press službi zapovjedništva gdje sam obavljao svoje radne zadatke zazvonio je telefon. Javio sam se, a s druge strane bio je doktor Smajlović pri telefonu, šef saniteta Trećeg korpusa, te mi je rekao kako je doktor Mujezinović kod njega u sanitetu te da bi želio razgovarati samnom. U tom razgovoru Muhamed je tražio da mu se omogući da razgovara sa suprugom i sinom Farukom. Kazao sam mu kako ja to ne mogu, ne smijem, kako ću to napraviti... svjestan da se izlažem, nerado sam pristao na njegove molbe rekavši da nazove sutra ponovno u isto vrijeme. I to sam učinio i taj razgovor se dogodio opet vjerujući da to činim u dobroj vjeri za prijatelja i njegovu obitelj iako mi nimalo svejedno nije bilo jer sam to radio mimo znanja meni nadređenog i mimo znanja Zapovjedništva. Kroz glavu mi je prolazilo što bi se moglo dogoditi da se saznalo, tko sam ja da razgovaram s Trećim korpusom, u najmanju ruku mi ne gine disciplinska odgovornost ili vojni sud s optužbom kako surađujem s neprijateljem. Bilo je tih situacija nekoliko. Međutim i to smo uspjeli napraviti, a nedugo poslije toga i oni su posredstvom UNPROFOR-a otišli za Zenicu.

Neobičan susret sa Senijom, suprugom dr. Mujezinovića

“Tu će i prestati moj kontakt s dr. Mujezinovićem sve do okončanja ratnih sukoba. Prva informacija o tome što radi i gdje se nalazi dr. Mujezinović poslije rata dogodila se na doista specifičan način. Naime, 1994. godine, u prvoj polovici svibnja, NK Vitez boravio je u gostovanju kod NK Žepče. Kako su još uvijek funkcionirali tzv. punktovi na mjestima razgraničenja između zaraćenih strana, pri povratku iz Žepča bili smo prisiljeni izaći iz autobusa i proći kroz policijski nadzor te ponovno ući u autobus. Ta situacija dogodila se na Kaoniku, izašli smo iz autobusa i u koloni prolazili kroz punktove. S druge strane iz pravca Busovače stigao je kombi s 15-tak putnika, a na moje iznenađenje među njima je bila i Muhamedova supruga Senija. Bio je to susret pun emocija, prijateljski, a bilo je obostrano suza radosnica kada smo razmijenili informacije (svi živi i zdravi) o obiteljima. Ja tada još nisam znao da sam svom prijatelju Muhamedu prije godinu dana prijetio, izdavao naređenja s uperenom puškom u njegovu glavu. Očito to nije znala ni njegova supruga Senija.

Pronašao sam doktora na Blatuši – lijepo i srdačno smo razgovarali

Kada se rat završio, u prvoj polovici 1996. saznao sam informaciju kako Muhamed radi u područnoj ambulanti u Zenici, na Blatuši. Odlučio sam ga potražiti na Blatuši, još uvijek otežana komunikacija ali uspijem ga pronaći. Bio je to srdačan susret nas dvojice, lijepo smo razgovarali, bio sam sretan što ga vidim, a bio je sretan i on, razgovarali smo kratko vrijeme s obzirom da je bio zauzet poslom s pacijentima. Vratio sam se kući, premotavajući u glavi sve dramatične trenutke kroz koje smo prošli, bio sam ispunjen zadovoljstvom što je cijela ta ružna epizoda sretno završena. Povremeno smo održavali komunikaciju ali ne tako često, znali smo se čuti povodom bajramskih ili božićnih blagdana.

Jadranka Sloković; “Gospodine Čiliću vi lijepo govorite o dr. Mujezinoviću, međutim on o vama ne govori tako“

Prve informacije o tome kako dr. Mujezinović ružno govori o meni i mojoj ulozi u ratu, doznao sam od odvjetnice Jadranke Sloković koja mi je kazala; “Gospodine Čiliću vi lijepo govorite o dr. Mujezinoviću, međutim on o vama ne govori tako lijepo.“ Bio sam iznenađen i u nevjerici onim što čujem te sam joj odgovorio; “Ne moguće Jadranka, ja doktora poznajem dugo godina, a u ovim nesretnim vremenima osobno sam se zauzeo da pomognem njemu i njegovoj obitelji.“ Odvjetnica Sloković mi je ustupila dio dokumentacije koja se kao materijalna građa našla u sudskom spisu kao svjedočenje u procesima pred Haškim sudom. Bile su to godine kada su se pred Haškim sudom vodili procesi protiv optuženih Vitežana, a dr. Mujezinović u tim postupcima bio je u ulozi svjedoka Tužiteljstva oko tih događanja. Ja sam bio suradnik tima za pripremu obrane optuženih Vitežana, a kasnije i sam svjedok pred Haškim sudom. Bio sam iznenađen i ogorčen s onim što sam mogao vidjeti i pročitati, nisam mogao vjerovati da je takve riječi dr. Mujezinović izrekao o meni. Bile su to iste ove riječi koje se godinama poslije za potrebe fabriciranja povijesnih krivotvorina o ratu u Vitezu i Lašvanskoj dolini, neprestano ponavljaju, a evo sada i koriste za potrebe ovog dokumentarnog filma i pisanja ratnih publikacija.

“Doktore, mene stotinu AID-a ne bi moglo natjerati da o tebi laži govorim!“

Bio sam ljut i frustriran te ogorčen zbog svega onoga što sam vidio i pročitao te sam odlučio ponovno potražiti dr. Mujezinovića da ga upitam zašto ovo čini i zbog čega iznosi klevetničke riječi o meni i mojoj ulozi u ratu. Tada već nije bio na Blatuši već je radio u Domu zdravlja kod robne kuće Beograđanka. Pronašao sam dr. Mujezinovića koji je u tom trenutku bio u svojoj ordinaciji te je primao pacijente. Kada me je ugledao, iznenađeno me upitao od kud ja tu. Nije znao razlog zbog kojega sam došao, ljutito sam mu odvratio prijedlogom da uđemo u ordinaciju pa ću mu reći, nisam želio razgovarati na hodniku. Ljutito i povišenim tonom sam govorio; Muhamede zašto ovo radiš, zašto lažeš, kako možeš nakon svega što je bilo govoriti takve stvari o meni?. Bio je iznenađen i zbunjen mojom reakcijom, a mojom galamom zbunjeni su bili i pacijenti koji su čekali te medicinsko osoblje. U dva navrata je medicinska sestra otvarala vrata da vidi što se događa. On me je zaustavljao te je pokušavao nešto da mi kaže ali sam u naletu ljutnje bio neumoljiv. Kada me je uspio smiriti i zaustaviti moj bijes stidljivim glasom mi je prozborio; “Morao sam, AID me je natjerao!“ Na tu njegovu tvrdnju sam odgovorio; “dobro Muhamede, ako je tako ništa ti ne zamjerim ali ti moram reći da mene stotinu AID-a ili HVO tajnih službi ne bi moglo natjerati da o tebi laži govorim!“ Na takav način smo se razišli i više nikada nismo imali priliku ali ni želju da o tom svemu razgovaramo.

Dragica Prkačin i njeno invalidno dijete i Anđelko Rajić-Mišković imaju li oni mjesto u tom “Bedemu“

Nisam imao želju niti ranije osvrtati se na napisane objede prema meni osobno koje su pojedini lokalni portali u potrebi za ratnohuškačkim recikliranjem tema iz rata prenosili kao fragmente iskaza dr. Mujezinovića. Međutim, ni tada kao ni danas nisam mogao razumjeti iz kojih razloga to čini. Zašto on kao direktni učesnik tog vremena sebi dopušta moralno i ljudsko posrnuće, stvarati i ovjekovječivati povijesne krivotvorine kao vrijednosne istine. Ako su to namjere autora dokumentarnog filma i njegovih protagonista, onda gospodo, trebate znati da živite u lažima te prijetvornim i hipokrizijskim nakanama jer zajednički život Bošnjaka i Hrvata u Vitezu ne može egzistirati na takvim zasadama.

Ako je Stari Vitez, kako to autor navodi, “bedem u stvarnom i prenesenom smislu riječi te paradigma današnje Bosne u malom“. Bilo bi lijepo čuti što autori kao “promotori istine i prema naravi onoga što govore nadahnuti humanističkim idejama“ misle o slučaju Dragici Prkačin s Remize i njenom djetetu u invalidskim kolicima i Anđelku Rajić-Mišković koji su bili u tom “Bedemu“ i za koje znamo kako su završili. Imaju li oni mjesto u tom “Bedemu“? Što mislite o Buhinim Kućama, Križančevom Selu, Osmici, Bobašima, Zabilju i dr, ubijenoj djeci od granata ispaljenih iz tog Starog Viteza. Je li ta stratišta i ljudske sudbine predstavljaju “paradigmu ičega“ u Bosni?

Na kraju želim poslati osobnu poruku dr. Mujezinoviću

Na kraju ovog razgovora, želim kratko poručiti svom dugogodišnjem prijatelju (bio sam više nego uvjeren da mi je prijatelj). U onim teškim ratnim vremenima, pokazao sam ti na konkretan način svoje prijateljstvo, ljudskost, empatiju i ne samo prema tebi i tvojoj obitelji (bilo je i drugih), jer si se doista nalazio u teškoj situaciji. Hvala Bogu sve je prošlo dobro. Radi toga ja sam i tada, a i danas sretan i zadovoljan što sam to činio. A ti? Ti si mi na to uzvratio lažima, prljavim blaćenjem i pokušajima me osobno diskreditirati i to u više navrata. A što mogu reći na to nego da nismo svi isti. I svojim kćerkama sam u više navrata govorio o tome, što im je otac radio u ta zla vremena, te im poručio kako mogu biti sigurne da se svog oca ne moraju stidjeti. No, unatoč našem ovakvom odnosu, tvojoj obitelji, ma i tebi, zašto da ne, želim sve najbolje. A savjest? Meni je čista i pred Bogom i pred narodom. Tebi preostaje, ti moraš, kad-tad otvoreno se susresti sa svojom savješću i s njom se nositi.

artinfo.ba