Ahmići i Trusina, sličnosti i razlike u zločinu i kažnjavanju odgovornih...

Za Ahmiće optužen kompletan hrvatski politički i vojni vrh, u Trusini na sceni udružen zločinački plan nekažnjavanja bošnjačkog vojnog i političkog vrha

         Istog dana 16. travnja 1993. godine, otprilike i u isto vrijeme u ranim jutarnjim satima, Ahmići, bošnjačko selo smješteno uz cestu koja povezuje Busovaču i Vitez i Trusina, selo u općini Konjic mješovita sastava stanovništva, mjesta su u kojima su počinjeni stravični zločini. I tu skoro svaka sličnost između Ahmića u kojima su žrtve Bošnjaci i Trusine u kojoj su žrtve Hrvati, prestaje . Zločin se dogodio u oba mjesta , a ono što je uslijedilo napravit će očiglednu razliku zbog koje zločin u Trusini mnogi, a prije svih obitelji žrtava, i dalje smatraju nekažnjenim.

Selektivna pravda

Ahmići su za razliku od Trusine udaljene od Konjica 20-ak km, bili strateški pozicionirani i u slučaju da ih je zauzela Armija R BiH 70 tisuća Hrvata u enklavi Lašvanske doline teško da bi preživjelo jer enklava bi se najprije podijelila, a potom bi pala. S padom Lašvanske doline opstanak Hrvata u cijeloj središnjoj Bosni bio bi upitan. Trusina s druge strane nije imala ama baš nikakav strateški položaj i njezino zauzimanje bio je tek dio plana etničkog čišćenja doline Neretve od Hrvata. No, niti jedan vojni cilj ne opravdava zločin, pogotovu imajući u vidu činjenici da su među žrtvama Ahmića bili djeca i žene, uključujući i tromjesečnu bebu. I žrtve u Trusini mahom su civili, pripadnici HVO-a ubijeni su nakon predaje, a predali su se jer su ucijenjeni životima svojih obitelji, djece i žena. Na poprište zločina u Ahmićima odmah dolaze pripadnici britanskog bataljuna UNPROFOR-a ali i kamere svih važnijih svjetskih medija. Snimke zločina u Ahmićima obilaze svijet. O zločinu u Trusini se šuti, kao da se ni dogodio nije. Po uzoru na medijsku pažnju koju su dobili zločini u Ahmićima te izostanak iste kad je u pitanju Trusina, nejednak tretman dva zločina koja se događaju u isto vrijeme, nastavlja se i pred pravosudnim tijelima. Za zločine u Ahmićima osuđen je kompletan politički i vojni vrh hrvatskog naroda u središnjoj Bosni, počevši od Darija Kordića i Tihomira Blaškića. Za zločine koji su okarakterizirani kao zločini protiv čovječnosti, Haaški sud osudio je i bivšeg pripadnika specijalne postrojbe HVO-a Džokeri, Miroslava Cicka Bralu.

Lanac odgovornosti

Kompletan lanac odgovornosti, iako mnogi sumnjaju da ga je u slučaju Ahmića bilo, je presuđen. Haag je u ovom slučaju rekao svoje.   Trusina pravdu, po uzoru na Ahmiće i dalje čeka. Tek nekoliko presuda nižerangiranim pripadnicima Armije R BiH stvaraju privid da je zločin presuđen. A nije sve dok i Zulfikaru Ališpagi, zapovjedniku specijalnog odreda „Zulfikar“ ne bude suđeno zajedno s bošnjačkim vojnim i političkom vrhom kojemu je njegov odred bio podređen. Uz Ališpagu koji suđenje zaobilazi jer kaže nije zdravstveno sposoban da mu se sudi, pred lice pravde trebao biti izveden i zapovjednik Glavnog štaba Armije R BiH Sefer Halilović kojemu je odred „Zulfikar“ bio izravno podređen te slijedom presude za Ahmiće, i bošnjački politički vrh. Dvojac Ališpago Halilović morao bi objasniti i tko je ritualnim odsijecanjima glava pobio prije Trusine, Hrvate u Orlištu, zašto su danima prije zločina u Trusini crvenom bojom osvjetljavane hrvatske kuće, a bošnjačke žutom te priče svojih vojnika u Trusini koju su uz povike „Allahu Ekber“ govori da neće stati do Mostara. I nisu, nastavili su s etničkim čišćenjem ostavljajući najprije krvave tragove u obližnjim Doljanima, pa na Stipića livadi, a potom u jesen iste godine i u Uzdolu i Grabovici koja je najbliža Mostaru. Najavljeni krvavi pohod do Mostara se nastavio, a zločini su ili ostali potpuno nekažnjeni ili se sudilo po modelu Trusine, nižerangiranim. Za zločine u Uzodu presuđeno je Enveru Buzi, ali on zbog zdravstvenog stanja, jednako kao i Ališpago suđenje, odgađa izvršenje kazne. Za zločine u Grabovici Haaški sud oslobađa Sefera Halilovića tvrdeći da operacija „Neretva '93.“ nije ni postojala iako su njezi ni tragovi i danas vidljivi. Sva mjesta zločina nad Hrvatima, od Trusine do Grabovice sablasno su pusta, a općine poput Konjica i Jablanice od Hrvata etnički očišćene. Rezultat je to udruženog zločinačkog plana negiranja zločina i izbjegavanja odgovornosti bošnjačkog političkog i vojnog vrha.

Povratak

Zadnja možda i najvažnija usporedba Ahmića i Trusine odnosi se na povratak života. Ahmići su obnovljeni i u njih su se Bošnjaci vratili, dok u Trusini ni obnovljenih kuća ni povratnika 30 godina poslije zločina nema. I ako su pomišljali na povratak trostruko ubojstvo obitelji Anđelić u susjednoj Kostajnici na Badnjak 2002. godine zaustavilo ga je i u primisli. Plan etničkog čišćenja u ratu nastavio se planom zadržavanja njegovih rezultata nakon rata.

Sličan je scenarij, podsjetimo puno ranije primjenjivan i u središnjoj Bosni kada su u sjedištu Županije Središnja Bosna u Travniku ubijani hrvatski povratnici i policajci. Njih osam platilo je životima cijenu povratka na svoje. Među njima i dvojica policajaca Perica Bilić i Anto Valjan. Za razliku od zločina u Ahmićima koji je presuđen, skoro niti jedan zločin nad Hrvatima u središnjoj Bosni nije dobio sudski epilog. Za ubojstvo osmero djece na košarkaškom igralištu u Vitezu 10. lipnja '93, u vrijeme primirja, još se čeka optužnica, kao i za Buhine Kuće te brojne druge zločine počinjene u mjestima u blizini Ahmića. Tek za zločin s najviše žrtava, onaj u Križančevu Selu počelo je suđenje neposrednim izvršiteljima. Nalogodavaca na optuženičkoj klupi nema jednako kao ni za bilo koji druge zločina nad Hrvatima u središnjoj Bosni. Najviše dokaza pravosuđu je na raspolaganju za zločine u Bugojnu pa i dalje nema optužnica za glavne kreatore zločina Dževada Mlaću i Selmu Cikotića. Tek nekoliko presuda nižerangiranim jednako kao i Trusini, Grabovici i Uzdolu. Princip odnosa prema zločinima u kojima su žrtve Hrvati je negiraj, a ako se baš mora procesuiraj one najniže, neposredne izvršitelje, nikako vrh. Vrh se kažnjava samo ako su zločini nad Bošnjacima u pitanju. Onda je to UZP, jer tako je odredio Udruženi ali nekažnjeni zločinački plan izbjegavanja odgovornosti bošnjačkog političkog i vojnog vrha za etničko čišćenje i zločine nad Hrvatima, od Bugojna, Travnika, Zenice, Kaknja, Viteza ali i Kiseljaka, Busovače i Novog Travnika, sve do Trusine, Doljana, Uzdola i Grabovice. I sve dok je ovakav plan na sceni, zločini nad Hrvatima u središnjoj Bosni i dolinom Neretve mogu se s pravom smatrati nekažnjenim! A njih je nažalost toliko da je malo u Zagrebu trgova i ulica po kojima bi se mogli i trebali nazvati kad već u BiH ne mogu niti smiju, jer ovdje se trgovi i ulice imenuju po njihovim krvnicima. Uglavnom!

AP/Artinfo.ba