Imaju li Hrvati pravo u ovoj zemlji uopće nešto tražiti!? Možda biste se neugodno iznenadili kada biste saznali koliko je onih koji smatraju koji Hrvati nemaju pravo uopće tražiti svoja prava u BiH, piše mr. sc. Tvrtko Milović u kolumni za Dnevnik.ba posvećenoj javnom TV kanalu na hrvatskom jeziku.

Svaka društveno-politička tema u BiH, koju Hrvati smatraju bitnom, ima četiri stupnja rasprave:

Ignoriranje
Ismijavanje
Optužba za podjelu Bosne
Fašistizacija
Za razliku od teme neravnomjerne raspodjele javnih prihoda, koja je zapela negdje između ignoriranja i ismijavanja, tema javnog RTV kanala na hrvatskom jeziku probila se do razine „optužbe za podjelu Bosne“.

Pitanje potrebe uspostave javnog RTV kanala na hrvatskom jeziku prvi je ozbiljnije promovirao Ivo Miro Jović, tada kao delegat Doma naroda BiH. Uspio je prisiliti bošnjačke delegate Doma naroda da ovo pitanje „sruše“ potezanjem pitanja zaštite vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda. Od toga dana jasne su dvije stvari: Da bošnjački političari pravo hrvatskog naroda vide nužno suprotstavljen svome interesu i drugo: da Javni RTV servis vide kao Bošnjački RTV servis. Ili barem onaj dio Javnog servisa smještenog u Sivom domu.

Nakon ovog presedana, svako potezanje pitanja uspostave javnog RTV kanala na hrvatskom jeziku nailazilo je na podsmijeh i omalovažavanje. Od neukusnih konstatacija kako „Hrvata nema dovoljno da popune desk informativne redakcije“ pa do ciničnih sugestija „nek sami sebi naprave ako toliko žele“. Istovremeno, medijske stupce punile su osude što Hrvati ne plaćaju RTV pristojbu.

U to vrijeme na FTV bujao je govor mržnje protiv gotovo svih hrvatskih dužnosnika i uglednika. Nekoliko godina su se sustavno kriminalizirali gotovo svi hrvatski političari. Godine kampanje su dale rezultata pa je postalo neuputno izjaviti da „nisu možda baš svi kriminalci“. Od 2007. Pa do danas stvara se slika kako su svi hrvatski političari u BiH lopovi. Posljedica je veliko nepovjerenje naroda, poglavito Hrvata, u najviše dužnosnike i predstavnike.

Ovo nije bezazlen problem. Na bošnjačkoj političkoj sceni, koja je pluralna sama po sebi, uvijek će se naći netko tko do tad nije kriminaliziran ili moralno osporavan. Ali na hrvatskoj političkoj sceni koja je manja, rezultat je nepovjerenja u sve političare. Gubitak glasova je samo jedna od posljedica ove sustavne kampanje. Mnogo ozbiljnija posljedica jeste uvriježen stav kako su svi lopovi i kako im je kriminal jedini interes. Ovo ne vodi samo u nepovjerenje prema političarima, nego u nepovjerenje u gotovo sve institucije države. I onda slijedi zgražavanje otkud manjak emocija prema BiH…

Isforsirana medijska slika o svim hrvatskim političarima kao lopovima u nesrazmjeru je sa onim što kaže pravosuđe. Dakle, mediji neosnovano, ali ciljano, urušavaju ugled hrvatskih političara. Zbog toga hrvatski političari na takvim medijima uglavnom provode vrijeme pravdajući se od fakturiranih optužbi. S obzirom da je to praksa već deset godina, jasno je otkud nepovjerenje javnosti, prvenstveno hrvatske, prema političarima uopće. Naravno, slično je i sa bošnjačkim političarima, ali mediji gotovo uvijek ostave alternativu u nekom „tko nije lopov“. Kod Hrvata izuzetka nema, osim kad je u funkciji rušenja legitimne volje hrvatskog naroda. Tada se oprašta i kriminal, i ustaštvo, i elementarna neobrazovanost…

Vratimo se na javni RTV kanal na hrvatskom jeziku. S obzirom da ne postoji, nema načina pozitivno promovirati temu medijske zastupljenosti. I tu se hrvatski političari nalaze u inferiornom položaju: optuži ih se etničku podjelu RTV servisa, pa onda za etničku podjelu zemlje, pa se izvolite branite onoliko vremena koliko vam mi damo.

I to je faza u kojoj se nalazimo danas. Pitanje koje se tiče prava konstitutivnog naroda, predstavlja se kao pitanje opstanka same države, pa čak i potencijalnog rata! U takvim uvjetima nema hrvatskog političara koji može ovu temu prezentirati na afirmativan način. Da se razumijemo, oko ovog pitanja bošnjački mediji nikad nisu tražili mišljenje drugih Hrvata izuzev – političara. Ili onih Hrvata koji su apriori protiv kanala na hrvatskom jeziku.

Naravno, od optužbi „za podjelom Bosne“ nema efektne obrane. Već samo iznošenje ove optužbe ujedno je i kraj suvisle rasprave.

Ono što je potrebno u ovom trenutku jeste vratiti raspravu korak unatrag. Potrebno je aktualizirati jednu drugu temu prije povratka na pitanje javnog RTV kanala, a to je – Imaju li Hrvati pravo u ovoj zemlji uopće nešto tražiti!?

Možda bi se neugodno iznenadili kada bi saznali koliko je onih koji smatraju koji Hrvati nemaju pravo uopće tražiti svoja prava u BiH.

Upravo u jeku rasprave o Javnom RTV kanalu mogu se čuti primjedbe tipa:

Šta sad žele? Zar im nije dosta što se govori hrvatski na FTV?
Hoće kanal, a onda hoće entitet, a onda se hoće otcijepiti?
Ima ih 10% a htjeli bi neka prava?
Nek budu sretni što imaju i ovo do sada.
Nek idu u Hrvatsku i slično
Ovo su vrlo često isticane izjave. Nisu samo predmet anonimnih forumskih rasprava, nego se svakodnevno mogu čuti od ulice pa do nevladinih i vladinih foruma. Očigledno je da mnogo Bošnjaka smatra da je već i samo otvaranje pitanja o pravima Hrvata suvišno. S obzirom na raširenost nepriznavanja osnovnih građanskih prava, logično je da se sva pitanja prvo suočavaju sa ignoriranjem. Jer računaju – proći će ih. Ako malo potraje, onda slijedi ismijavanje. Jer – „šta se sad opet nešto bune kad ih je 10%“. E, ako se pitanje ili tema i dalje nastavi vraćati na dnevni red, onda ide optužba za podjelu Bosne. Tako i ova priča oko javnog RTV kanala na hrvatskom jeziku. Jer, ako bi dijelili Javni servis onda bi dijelili i Bosnu.

Ako pitanje osnivanja kanala na hrvatskom jeziku unutar BHRT-a prođe formalne procedure, Vijeće ministara i Parlament BiH, kao što bi sada mogao biti slučaj, onda je stvar ozbiljna. Onda dolazimo u posljednju fazu – fašistizacija! Tada će svi zagovornici kanala na hrvatskom jeziku unutar javnog RTV servisa postati – fašisti.

No, bez brige. Sasvim je izvjesno da Parlament BiH neće dopustiti osnivanje javnog RTV kanala na hrvatskom jeziku. Vidimo to po energiji koja se ulaže u opstrukciju samog prijedloga. Inače, radi se o mnogo većoj energiji nego što se ulaže u spas BHRT-a.

Zbog toga je moralno opravdano da hrvatski predstavnici ne učine ništa na spasu postojećih kanala RTV servisa.

A kada sve fino propadne, i postojeći kanal, i inicijativa za hrvatski kanal, onda je neophodno da hrvatski predstavnici započnu široku javnu raspravu – imaju li BH Hrvati uopće pravo tražiti bilo što! Ukoliko bi dobili potvrdu da je ovo neosporno pravo, onda bismo preskočili većinu, ako ne i sve, argumente kojima se osporava pravo na kanal na javnom RTV servisu. Jer to su dva nerazdvojna prava.

Tvrtko Milović l Dnevnik.ba