Foto: Večernji list

Žena koja pomiče granice. Ta rečenica ukratko bi opisala Snježanu Köpruner, jednu od najuspješnijih bh. poduzetnica, vlasnicu firme GS-TMT iz Travnika, a koja je nakon električnih bicikala lansirala i Evo – električno dostavno vozilo i to nakon što su odustajanjem partnera iz Njemačke bili prepušteni vlastitim snagama.

Ova Dalmatinka, koja udahnjuje život Bosni, a uskoro i Hercegovini s obzirom na to da je otvorila tvornicu u Prozoru-Rami koja će u početku raditi dijelove za bagere firme Liebherr, govori za Večernji list BiH o projektima, poslovanju, poteškoćama, utjecaju korone i rata na biznis…

Što nam možete reći o novom projektu – prvom bh. električnom dostavnom vozilu Evo?

– Već smo se 2015. na projektu EU Horizon 2020. prijavili za jedno lako transportno vozilo i umalo prošli. Ideje se već dugo roje u glavama naših inženjera. Od jeseni 2019. s partnerom iz Njemačke radili smo na već započetom razvoju dostavnog električnog vozila za potrebe špedicije koja radi za DB. No, pojavom pandemije koronavirusa ova kooperacija je, nažalost, zaustavljena, a partner odustao od daljnjeg razvoja. Ali mi nismo htjeli odustati od već započetog zadatka i, kao što vidite, razvoj prototipa smo doveli do kraja. Tek sada nas očekuju najveći izazovi – naći prvog većeg kupca, usvojiti serijsku proizvodnju i raditi dalje na razvoju.

Pojavila se informacija kako je Deutsche Telekom naručio vaša vozila?

– Deutsche Telekom nikad od nas nije naručio ništa slično. Marketing vezan uz prodaju trebao bi početi za koji mjesec s obzirom na to da nam je još preostao završetak homologacije i dobivanje svih potrebnih dozvola kako bi naš Evo mogao izići na cestu.

Otvorili ste tvornicu i u Rami, što će se proizvoditi i jeste li već našli radnu snagu?

– Tvornica u Rami na početku će raditi dijelove za bagere tvrtke Liebherr. Na ovom projektu danas u GS-TMT d. o. o. u Travniku radi nešto više od 30 zaposlenika. Većina njih putuje svaki dan iz Prozora za Travnik. To pokazuje koliko su se ovi ljudi spremni žrtvovati da bi ubuduće radili kod kuće.

Do kraja ove godine planiramo da će na projektu u Rami raditi oko 100 zaposlenika. Plan je da ih za tri godine poslovanja u pogonu u Rami radi od 200 do 250. A kada usvojimo proizvode za Liebherr, radit ćemo na usvajanju drugih proizvoda.

U Travniku zapošljavate više od 500 osoba s prosječnom neto plaćom od 1400 KM. To je iznad bh. prosjeka, a čuli smo i da vaši radnici imaju i druge pogodnosti?

– Danas kod nas radi 517 radnika s prosječnim primanjima od 1.475 KM. Mišljenja sam da to i nije tako velika plaća kada znate da svatko kod nas zaradi tu plaću. Politika Uprave je imati zadovoljne radnike, pa im plaćamo jednom godišnje sve sistematske preglede, a ne samo obvezne.Imamo blagajnu uzajamne pomoći i svoj vrtić. Dajemo stipendije djeci naših radnika, kao i ostalim učenicima koji kod nas polože testove. Kada živite u zemlji koja i nije baš funkcionalna, onda trebate preuzeti neke funkcije koje ona ne ispunjava.

Kada govorite o 1000 KM, mislim da govorite o minimalnoj plaći. Mišljenja sam da je poslodavcima koji rade u niskoakumulativnim djelatnostima, kao što su koža i tekstil, taj iznos nemoguće isplaćivati. Sada je vrijeme kada posebno trebamo voditi računa o zaposlenicima jer ih je sve manje i manje. Mislim da oni poslodavci koji ne shvate kako im je vrijedan i educiran zaposlenik najveća vrijednost u firmi neće opstati.

Njemačka i dalje “usisava” radnu snagu iz BiH. Kada smo posljednji put razgovarali, bilo je primjera povrataka u vašu tvrtku u Travniku. Kakvo je sada stanje?

– Stanje se nije promijenilo, samo što već danas Njemačkoj nedostaje 1,5 milijuna radnika, a ne pola milijuna kao prije nekoliko godina. Većinom su to zanimanja u uslužnim djelatnostima koja su lošije plaćena, ali bolje je i to nego ovdje biti bez ikakvog posla. Mnogo ljudi krene trbuhom za kruhom slušajući lijepe priče i ne znajući što ih tamo čeka. No, tamo ponekad rade i po dva i više poslova kako bi mogli preživjeti i nešto uštedjeti. Ondje ste uglavnom građanin drugog reda, a s tim osjećajem ne može svatko živjeti. Sigurna sam, kada bi poslodavci ponudili više dobro plaćenih radnih mjesta, da bi ih se većina vratila. No, to nije dovoljno. Politika treba vratiti nadu u to da BiH ima budućnost i promijeniti retoriku mržnje, ona je smrt svakog društva. A mediji bi trebali više izvještavati o pozitivnim događajima, a ne objavljivati svaku glupost koju kaže neki neobrazovani i nemoralni političar.

Bila je korona, pa rat u Ukrajini. Kako se to odrazilo na vaše poslovanje?

– Korona nam je donijela poremećaje u poslovanju, ali smo ih uz naše zaposlenike prebrodili. Poremećaji su se sastojali uglavnom u prekidanju dobavnih mreža, zatim povećanju cijena sirovina, a na kraju dogodio se rat u Ukrajini koji je prouzročio energetsku krizu i inflaciju u Europi, u BiH gotovo 20%. Za sada smo se dobro izvukli, brzim promjenama u vođenju kompanije svoj brod smo doveli u mirne vode.

Koliko je teško poslovati u BiH?

– Ono što vidim kao veliki problem je obrazovanje, koje je iz godine u godinu sve lošije. Time činimo veliku nepravdu svojoj djeci, stavljajući ih prilično nisko na ljestvicu potrebnih kompetencija za obavljanje bilo kojeg posla, a mišljenja sam da imaju puno veći potencijal, koji ostaje neiskorišten. Sljedeće je nepoznavanje i nepoštivanje zakona od nekih državnih službenika. Imate niz različitih tumačenja zakona, pa ne znate kako postupiti. Posljednji slučaj bio je s pomoći od 1080 KM koju je Vlada FBiH odobrila da se bez plaćanja poreza i doprinosa može isplatiti svim zaposlenicima.

U ratama ili odjednom? Čuli ste niz različitih tumačenja i pri svakom bili u opasnosti da na kraju ipak platite porez, doprinose i kaznu.

Koji je gorući problem s kojim se sada suočavate?

– Najveći problem koji naša tvrtka ima u daljnjem rastu je donošenje odluka Vijeća ministara BiH za oslobađanje plaćanja carina na uvozne komponente. Da objasnim. Ako netko iz EU naruči od nas npr. 1000 naših transportnih vozila, mi ćemo trebati na sve uvozne komponente, u ovom slučaju motore i baterije, plaćati carinu, zbog čega će biti ugrožena naša konkurentnost. Trenutačno radimo na ugovoru za proizvodnju 4000 električnih bicikala za renomiranog austrijskog proizvođača, gdje ugovor još nije potpisan jer je na naš zahtjev za oslobađanje negativno odgovoreno, tj. nakon gotovo osam mjeseci od podnošenja zahtjeva ni motori ni baterije za elektrovozila nisu stavljeni na listu proizvoda oslobođenih od plaćanja carine. Potencijal ovog ugovora je 24.000 električnih bicikala godišnje ili oko 30 milijuna eura u četvrtoj godini. Ako ne dobijemo odluku da se ovaj tarifni broj ne oslobađa plaćanja carina, ovo će se raditi negdje u EU ili u državama koje vide ovu proizvodnju kao izazov. To nam govori o tome da nitko ne vodi računa o strategiji razvoja ove zemlje. Oslobođeni plaćanja carina su tekstil, papir, koža i konac, a elektromotori, baterije i proizvodi na višoj tehnološkoj razini nisu, iako ih u BiH nitko ne proizvodi. To znači da ćemo ostati na razini davanja usluga na niskoakumulativnim proizvodima.

Obnovili ste kuću Ive Andrića u Travniku. Jesu li turisti počeli dolaziti i posjećivati mjesto u kojem je živio i stvarao bh. nobelovac?

– Obnova rodne kuće Ive Andrića nešto je na što sam jako ponosna te zadovoljna arhitektonskim kao i unutarnjim uređenjem. Ona je sve više prepoznata kod turistička destinacija. Izuzetno sam zadovoljna i zaposlenicima i suradnicima koji tamo rade i trude se, osim kulturnog duha, unijeti i gurmanski užitak. Ona je postala mjesto susreta, posebno kulturnih događanja. Trenutačno radimo s književnikom Rusmirom Agačevićem na organizaciji nedjeljnih matineja s edukativnim dječjim programom.

S mora u planine, kaže pjesma. Vas je život iz Zadra doveo do Travnika, s Jadrana u središte BiH. Gdje vas srce vuče, rodnom kraju ili ovdje gdje ste ostavili i još ostavljate trajni pečat?

– Na to je pitanje jako teško odgovoriti. U Travniku radim u kompaniji uz svoje zaposlenike izvršavajući razne radne zadatke i osjećam se izvrsno. U Zadru nemam takvih mogućnosti, ali na miris mora i bure nisam imuna, tamo sebe više osjećam i jedino sam doma.

Još ste u upravljačkim strukturama, a prošli put ste mi govorili i da su djeca već kvalitetno prihvatila posao u tvrtki. Pa možemo li reći da GS-TMT ima kvalitetne temelje?

– Pogrešno je ne dopustiti djeci da traže vlastiti put i žive vlastite snove. Kći je donedavno bila članica Uprave, a sin vodi tvrtku u Njemačkoj. Bez obzira na to jesu li u upravljačkim strukturama ili ne, oni su i meni i rukovodstvu tvrtke velika podrška i pomoć. Mišljenja sam da u tvrtki imamo dovoljno vlastitog kadra koji može preuzeti vodeće dužnosti. Ljudski potencijal je najvrjednije što jedna tvrtka ima.

Podsjetimo i na prvi električni bicikl u BiH, također iz vaše tvrtke. U svojoj kolekciji ga ima i Cristiano Ronaldo. Može li se sada računati i na novo saudijsko tržište za bicikl?

– Električne bicikle i dalje radimo i razvijamo nove modele u novoj tvrtki. Od svibnja 2021. to je posebna tvrtka RUFF SEE d. o. o., koja već ima više od 70 zaposlenih i koja i dalje raste. Želja nam je ići i na tržišta Emirata i Saudijske Arabije, ali to nema veze s Ronaldom, zaključila je kraj Snježana Köpruner, jedna od najuspješnijih bh. poduzetnica, te vlasnica firme GS-TMT iz Travnika.

artinfo.ba