U svojoj prvoj postizbornoj analizi napisali ste da su najveći dobitnici Republika Srpska i Christian Schmidt. Zašto?

- Nastavkom političke agonije BiH, za što krivicu snosi isključivo međunarodna zajednica, Republika Srpska cementirala je svoj status države u nepostojećoj, virtualnoj BiH. U RS se, za razliku od Federacije, odvija nesmetana tranzicija vlasti, što je nužan preduvjet svake demokracije, bez obzira na njezine kapacitete. Odgovorno tvrdim da se situacija u BiH može dovesti u red za deset minuta, što Christian Schmidt ne želi napraviti, već je svojim najnovijim odlukama svoju prisutnost u BiH učinio gotovo pa trajnom.

U medijima se pojavljivala informacija da plaća visokog predstavnika iznosi oko 25.000 eura. Pa vi sada izračunajte.

Ako su oni dobitnici, tko su onda gubitnici izbora?

- Isključivo stanovnici BiH, koji, da navedem samo jedan primjer, ulaze u zimu bez pripremljenog ogrjeva, jer je cijena tone peleta, zbog prekomjerna izvoza, otišla na preko 500 eura, i to u zemlji iznimno bogatoj šumom.

Javno dobro koristi se isključivo za ekstremnu zaradu pojedinaca u sprezi s politikom. Tome još treba pridodati alarmantan trend iseljavanja koji će se nastaviti nesmanjenom dinamikom.

U Hrvatskoj, pogotovo u vladajućim krugovima, odluka visokog predstavnika međunarodne zajednice Schmidta o izmjenama Ustava i Izbornog zakona dočekana je s radošću, čak i dozom trijumfalizma. Vi, međutim, tvrdite da se njome razara daytonska konstrukcija države i otvara prostor još učinkovitijem izbornom inženjeringu na štetu Hrvata. Na koji način konkretno?

- Prije svega Schmidt se svojom odlukom uopće nije dotaknuo izbrisanih izbornih pravila, što je naložio Ustavni sud po apelaciji Bože Ljubića iz 2016.

Dakle, ovi izbori su neustavni i nelegitimni, kojima je Schmidt dao legitimitet, i ostavio Bošnjacima dovoljno prostora da mogu isključiti Hrvate iz vlasti kada god to požele, čime je gotovo dokinuta daytonska arhitektura zemlje. Da bih to detaljnije elaborirao, trebalo bi mi mnogo više prostora, a ovom prilikom ću samo navesti to kako Schmidt nije čak ukinuo ni jednu apsurdnu odredbu u Izbornom zakonu, kakva ne postoji nigdje drugdje u svijetu, a koja je u zakon uključena isključivo zbog izbornog inženjeringa: u BiH se možete na jednom izbornom ciklusu prijaviti kao Bošnjak, a na drugom kao Hrvat. Možete, dakle, mijenjati dresove poput Zlatana Ibrahimovića.

Licemjerje međunarodne zajednice najbolje se može vidjeti u slučaju Mostara u kojemu se izbori nisu provodili više od deset godina, sve dok se izborna pravila nisu uskladila s Ustavom, što na svoj način govori o dvostrukim standardima koji se primjenjuju.

Željka Komšića nazivate “zloćudnim tumorom na tkivu bosanskohercegovačkog društva, čije su fatalne metastaze na dugo vremena uništile budućnost ove zemlje”. Što ste pod tim mislili?

- Kako drugačije nazvati čovjeka koji već četvrti put uzurpira mjesto hrvatskog člana u Predsjedništvu BiH, a koji svoju kampanju svaki put zasniva na agresivnoj antihrvatskoj retorici, odnosno na otvorenom govoru mržnje koji je u dijelu zemlje gdje većinski žive Bošnjaci zahvaljujući njemu dobio legitimitet, što je dovelo do toga da Hrvati ovakvu zemlju više ne doživljavaju kao svoju.

Je li se Bakir Izetbegović u želji da Hrvatima opet smjesti sa Željkom Komšićem ovoga puta dobro ‘prekombinirao’ i sam sebi odmogao u utrci za člana Predsjedništva? I kakva je tu uloga bila Islamske zajednice?

- Mislim da se ovaj put radi o nečemu drugom. Na prethodnim izborima Komšić je nametnut preko Islamske zajednice koja je samo puki instrument politike Izetbegovićeve SDA, po principu raspodjele bošnjačkih glasova između kandidata SDA Šefika Džaferovića i Željka Komšića, čime hrvatski kandidat nije imao ni teoretske šanse za pobjedu. Izetbegoviću je tada odgovarao čak i Džaferovićev poraz, čime bi dodatno zacementirao svoje čelno mjesto u stranci.

Ovaj put se dogodilo nešto drugo: možemo čak govoriti i o nekom uvjetovanom Pavlovljevu refleksu bošnjačkog biračkog tijela, koje je po nekoj inerciji glasalo na isti način kao i ranije. A i Komšić je svojom radikalnom, gotovo islamističkom predizbornom retorikom, u kojoj je, na primjer, “branio islam” od “europskih fašista”, nešto što se Izetbegović nije otvoreno usudio zbog backgrounda svoje stranke, ušao na Izetbegovićev teren te na taj način dobio glasove najradikalnijeg dijela bošnjačkog biračkog tijela koje se, zbog višegodišnje političke pat-pozicije i ekstremne bijede koja vlada u zemlji, iz dana u dan povećava.

Jesu li Hrvati, kako to tvrdi Vesna Pusić, uzvratili Izetbegoviću i Bošnjacima glasajući za Bećirovića ili je to totalno promašena teza?

- Nije mi jasno kada je Vesna Pusić postala “ekspert” za BiH, kao jedan od brojnih hrvatskih “eksperata” u nizu, koji se ravnaju po onoj notornoj maksimi: “Nisam ginekolog, al’ mogu pogledat”.

Ne da je teza Vesne Pusić promašena, već se radi o budalastom naklapanju jedne zaboravljene političarke oboljelog ega. Ako je Bećirović i dobio pokoji glas u većinskim hrvatskim sredinama, onda je to bilo iz revolta zbog bezlične HDZ-ove kandidatkinje Borjane Krišto. Ne vjerujem da je poraz Borjane Krišto teško pao Draganu Čoviću, jer bi njezina pobjeda narušila njegov autoritet u stranci, kojom vlada autokratski, poput Andreja Plenkovića u Hrvatskoj.

A s druge strane, Komšić mu je poslužio u svrhu mobilizacije hrvatskog biračkog tijela, što se za HDZ pokazalo dobitnom kombinacijom, jer je stranka na ovim izborima ostvarila izvrstan rezultat. Šahovskom terminologijom rečeno: Čović je žrtvovao “pijuna” da bi dobiju “partiju”.

Kakvim vidite Denisa Bećirovića, novog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH?

- Denis Bećirović je amblematski primjer onoga u što se pretvorio bosanskohercegovački SDP, stranka koja se zaklinje u svoju lažnu multietničnost, a svoju političku strategiju već desetak godina gradi na dobivanju glasova u isključivo većinskim bošnjačkim sredinama, koristeći pritom otvoreni govor mržnje prema Hrvatima i Srbima, po čemu se, na žalost, ni po čemu ne razlikuje od drugih “građanskih stranaka” koje koriste nekakav magloviti, nedefinirani građanski princip koji je samo krinka iza koje se skriva agresivni nacionalizam.

Radi se, dakle, o bošnjačkoj nacionalističkoj stranci koja je u nekim aspektima desnije i od Izetbegovićeve SDA. Denis Bećirović je opskurni SDP-ov bošnjački jastreb kakvih je u ovoj stranci iz dana u dan sve više, i koji po svojim nacionalističkim stavovima nimalo ne zaostaje za Izetbegovićem. Svoj pobjednički govor u izbornoj noći Bećirović je započeo riječima kako je “Bosna i Hercegovina Europa u malom”.

Prava istina je da je današnja BiH “Jugoslavija u malom”, i to ona iz devedesetih, a Bećirović i njemu slični “socijaldemokrati” nisu ništa drugo nego karikaturalne reinkarnacije Slobodana Miloševića, s gotovo identičnom političkom strategijom.

A tu je, da bi stvar bila još apsurdnija, i Sejdo Bajramović u liku Željka Komšića. S tim da je bošnjački nacionalizam, što pokazuje svu bijedu nacionalizma malih naroda, uključujući tu i srpski i hrvatski, “izumio” Sejdu za višekratnu uporabu, što je nemjerljiv doprinos Bošnjaka onoj borgesovskoj “općoj povijesti beščašća”.

Postoji li šansa da bošnjačka intelektualna krema konačno progleda oko Komšića poput Jasmile Žbanić i još nekih pojedinaca ili će nastaviti po starom?

- Kada je riječ o Jasmili Žbanić, tu možemo govoriti samo o intelektualnoj kremi pod navodnim znakovima, dakle o “intelektualnoj kremi”. Ništa se zapravo u stavovima Jasmile Žbanić nije promijenilo, niti se što promijenilo u stavovima Željka Komšića. Nije mi onda jasno kako je Željko Komšić bio dobar prije desetak godina, a danas nije. Što se u međuvremenu promijenilo?

Razloge koje je Jasmila Žbanić navela, zbog toga što Komšić kao “hrvatski član Predsjedništva BiH” nije otišao na sahranu tragično nastradaloj hrvatskoj djeci u okolici Posušja, pokazuje svu bijedu jednog neosviještenog šovinizma, jer se Komšić nikada nije pojavio ni u Grabovici, mjestu gdje se dogodio jedan od najstrašnijih ratnih zločina u BiH, gdje su žrtve bili Hrvati.

Sarajevsku “intelektualnu kremu”, gotovo bez iznimki, karakterizira prije svega autocenzura, koja je uvjetovani refleks u jednom izuzetno netolerantnom i agresivnom okruženju, u što se Sarajevo, na žalost, pretvorilo, što je ova redateljica nedavno iskusila i na vlastitoj koži, kada je prosvjedovala protiv manipuliranja brojem ubijene djece u ratnom Sarajevu, pa zbog toga dobivala čak i prijetnje smrću.

Ja bih postavio u ovom kontekstu jedno drugo pitanje: Zbog čega se sarajevska “intelektualna krema” gotovo opsesivno bavi Hrvatima? Radi li se tu o nekoj vrsti arijevskog osjećaja nadmoći? Po kojoj su Hrvati niža vrsta kojoj Bošnjaci trebaju birati političke predstavnike prema idealnom modelu Hrvata zamišljenog u njihovu zasužnjenom miloševićevskom umu?

S kim će HDZ i HNS u Federaciji i na razini države? Isplati li im se pokušati s trojkom SDP-NiP-NS ili će se držati stare ljubavi i opet sa SDA?

- To je apsolutno nevažno. Sve stranke s “bošnjačkim predznakom”, kako mi to ovdje uobičavamo reći, bez iznimki zastupaju notorni “građanski princip”, što je u višenacionalnoj zemlji poput BiH mnogo opasnije od Dodikova secesionizma, jer nas povijest uči kako do raspade jedne višenacionalne zemlje može dovesti isključivo nacionalizam većinskog naroda.

BiH, dakle, ulazi u novi ciklus neizvjesnosti, tako da se kod nas pitanje izbornog pobjednika svodi prvenstveno na to tko će ugasiti svjetlo nakon fajrunta.

Je li Dragan Čović dobio što je želio: izvršnu vlast, a posljedično funkcije i javna poduzeća, odnosno crvenu krpu Komšića kojom će mahati? I ima li nade da među Hrvatima u dogledno vrijeme ozbiljnije zaživi višestranačje?

- Nema. Što je još tragičnije, to nema toliko veze s Čovićem, koji je sve svoje izborne ciljeve ostvario plašeći Hrvate Komšićem, već s katastrofalnim demografskim trendovima među Hrvatima, bez obzira što je slična situacija i s druga dva preostala naroda. Međutim, to kod Hrvata, kao najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH, mnogo više dolazi do izražaja. 

slobodnadalmacija.hr