Bez nje BiH ne bilo, sudili su je i osudili, ali je i dalje živa, u srcima onih koji je vole

     Takozvana, dio Udruženog zločinačkog plana, zločinačka organizacija… Neki su to od epiteta kojima dio poglavito bošnjačke javnosti naziva Herceg Bosnu, Zajednicu kao i Republiku osnovanu na današnji dan 1993. godine. Nazivaju je tako najprije oni koji zbog nje nisu ostvarili ratne ciljeve i teritorije izgubljene u istočnoj, nadoknađene onima u središnjoj Bosni u kojima žive Hrvati. Barem ne sve one koji su im bili potrebni da bi ublažili poraz od srpskog agresora kojem nikad nisu imali ni hrabrosti ni volje suprotstaviti se. Tako je nazivaju svi oni koji negiraju zločine počinjene nad Hrvatima, koji ih nazivaju tek sporadičnim incidentima iako su u njima ubijana djeca na igralištu, žene i starci u svojim domovima, zarobljenici mučeni u logorima i odvođeni u nepoznato. Negiraju je oni koji su u redove svoje vojske uveli dobrovoljce iz arapskih zemalja, kojima je bila i ostala bliža islamska država u srcu Europe nego zemlja ravnopravnih konstitutivnih naroda čiju su uspostavu potpisali u Daytonu, a prije toga u Washingtonu mrsku im  Herceg-Bosnu integrirali u bošnjačko- hrvatsku Federaciju BiH koju već godinama žele pretvoriti u bošnjački entitet.  I na kraju tako je nazivaju oni koji likuju nad presudom šestorici njezinih čelnika u Haagu uvjereni da će zločini koje su sami činili zauvijek ostati nekažnjeni.

Postoji i druga strana priče o Herceg- Bosni koju njezini mrzitelji, s mržnjom daleko jačom od one prema Republici Srpskoj, ne žele čuti, a kamoli prihvatiti. Počinje s organiziranjem postrojbi hrvatskog naroda koje kasnije prerastaju u Hrvatsko vijeće obrane. Sve se to događalo  pod okriljem HZ HB, kasnije Republike. Iste te postrojbe prve su na braniku BiH, dok tadašnja većina Muslimana, vođeni čuvenom izjavom Alije Izetbegovića kako agresija na Ravno u BiH u jesen 1991. godine „nije njihov rat“, tenkove JNA dočekuje s cvijećem. Zakašnjeli u organiziranju vlastite vojske, nespremni za rat koji je bjesnio BiH, rat u kojemu su ubijani i pripadnici njihovog naroda, progonjeni i nad kojima su počinjeni teški zločini, odlučuju se za taktiku napada na slabije i malobrojnije.  Jer izgubljeno je valjalo nadoknaditi,  a snage imaš samo za obračun sa slabijima. Za to vrijeme unutar mrske im Herceg- Bosne život je funkcionirao, koliko je to bilo moguće u ratnim uvjetima. Izjave svjedoka na suđenjima zbog zločina nad Bošnjacima o isplati mirovina, a takvih je procesa bilo barem stotinu puta više i pred domaćim i pred međunarodnim pravosuđem u odnosu na procese zbog zločina nad Hrvatima, možda najbolje  govore kakve je tvorevina ta Herceg- Bosna da prostite bila. Pa tako svjedoci iz Kiseljaka kažu da su u Herceg- Bosni redoviti dizali mirovine dok je nazivaju zločinačkom. Jesu li zarobljeni Hrvati u Bugojnu mogli izaći podići mirovinu, pa se vratiti u logor. Usput nešto pojesti, bilo što jer danima nisu vidjeli ni koricu kruha? To je jednostavno nezamislivo! Na teritoriju Herceg- Bosne, konkretno u Kiseljaku, je bilo izvodivo i normalno. I eto još jednog razloga zbog kojeg treba biti ponosan na Herceg- Bosnu i sve one što je bila. Ali na jedan realan način ne negirajući zločine kojih je i tom i takvom Kiseljaku konkretno bilo nad Bošnjacima. Ali zločine koje su činili pojedinci, ljudi s imenom i prezimenom i koji nisu bili dio sustavnog plana kakav je postojao u Bugojnu, Travniku, Kaknju, Zenici, Fojnici, sustavnom planu etničkog čišćenja radi promjene nacionalne strukture stanovništva.

I onda je rat stao i opet se Herceg- Bosna pokazala boljim i sigurnijim mjestom za život i povratak prognanih. Tko ne vjeruju nek' povuče paralelu iz nikad osvojenog Kiseljaka i Travnika kojeg je „oslobodila“ Armija R BiH zajedno s borcima iz islamskih zemalja od njegovih prijeratnih stanovnika Hrvata kao i Srba. U Kiseljaku je povratak prognanih Bošnjaka tekao bez ijednog ozbiljnijeg incidenta, osobito ne sa smrtnim posljedicama, dok je cijenu povratka na svoje u Travnik platilo osam Hrvata, od kojih su dva policajca. Eto još jedne strane  priče o mrskoj Herceg- Bosni, strane koja potvrđuje da u ovoj zemlji bilo puno više udruženih zločinačkih planova, a koji su na sramotu domaćeg i međunarodnog pravosuđa kao i svjetskih moćnika ostali nepresuđeni.

I na kraju, uz 29. rođendan HR HB svima koji je mrze, nazivaju takozvanom i zločinačkom, na znanje da je Herceg- Bosna u Washingtonu ugrađena u Federaciju BiH, da u ovom entitetu još ima i Hrvata i da će Herceg- Bosna živjeti zauvijek u njihovim srcima, običnih ljudi koji znaju njezinu vrijednost u obrani BiH koji su sposobni realno sagledati i njezine greške i propuste i koji ovu zemlju vide kao Domovinu i hrvatskog naroda. Što im se više oduzimaju politička i svaka druga prava to je Herceg- Bosna življa u njihovim srcima, srcima običnih ljudi, istinskih domoljuba, a ne profesionalnih polagača vijenaca, osobito onih koji su je olako dali, ne razmišljajući previše o njezinim vrijednostima i značaju za hrvatski narod u BiH.

 AP/artinfo.ba