U općoj javnoj percepciji o fra Perici Vidiću promišlja se kao o velikom likovnom umjetniku koji je naslikao blizu 4000 slika, izlagao na oko 115 samostalnih i zajedničkih izložbi, kod nas i diljem Europe, dobio brojna slikarska priznanja, o kojima je još za njegova života objavljeno sedam monografija, članu dviju akademija, i to državne u Sarajevu i HAZU-a u BiH u Mostaru, te konačno svećeniku Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Uglavnom ga zamišljamo kao svećenika koji obavlja svoje misijsko poslanje u tišini crkve i samostana, a u slobodno vrijeme u slikarskoj kuti za štafelajem s bojama i slikarskim platnima traga za likovnim formama, dok nama znatiželjnicima nudi svoju viziju života u susretu s transcendentnim.

Za Večernji list napisali i s fra Pericom Vidićem razgovarali: Ivan Anđelić i Josip Muselimović

Kada smo otišli preuzeti slike darovane Hrvatskom leksikografskom institutu BiH, o kojem smo pisali u ovom listu 1. lipnja 2022., zadržali smo se u duljem ugodnom razgovoru s njim u tišini Franjevačkog samostana na Bistriku, razgovarajući o mnoštvu tema izvan njegove likovnosti, o životu danas i perspektivi za sutra - svijeta i naše zemlje BiH.

Rodio se u Sarajevu 1938., završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1959.), filozofsko-teološki studij u Sarajevu (1964.). Nakon treće godine studija tri mjeseca proveo je u ateljeu kod Gabrijela Jurkića na podukama u Samostanu na Gorici kod Livna. Od 1965. do početka 1967. radio je u ateljeu akademskog slikara Stane Kregara u Ljubljani. Potom je bio na studiju slikarstva na Likovnoj akademiji u Beču (1967. - 1970.). Po povratku u Bosnu radio je kao likovni pedagog u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom. Prvu samostalnu izložbu imao je u Visokom 1982. Od tada do danas imao je više od stotinu samostalnih izložbi i veliki broj zajedničkih. Izlagao je više puta u Sarajevu, zatim u Splitu, Zagrebu, Grazu, Beču, Münchenu, Frankfurtu, Parizu.

Bio je dugogodišnji gvardijan u crkvi sv. Ante na Bistriku u Sarajevu. Dobar dio svog svećeničkog dugogodišnjeg poslanja služio je katolicima i Hrvatima Sarajeva te s puno pažnje i angažmana surađivao s nizom gradskih i državnih institucija, bio član i dužnosnik mnogih svjetovnih institucija, obilato ih je potpomagao iz vlastitih donacija i darova, nakon prodaje brojnih slika financijski im pomagao, sve u želji da grad živi i razvija se u multikulturnom ozračju. Procjenjuje da trenutačno u Sarajevu živi oko 10.000 Hrvata katolika od predratnih oko 40.000, što čini solidnu zajednicu.

On zna kako nisu moćna politička snaga, ali mogu biti zajednica intelektualno i kreativno sposobnih i poduzimljivih ljudi. Vidi mnoge prilike i mogućnosti bez obzira na sve nevolje koje je donio posljednji i svi ratovi do njega, ali ta zajednica je preživjela, osvježavala se, istina, bila su ponekad potrebna desetljeća, ali Sarajevo njegovi Hrvati smatraju svojim gradom i domom te žele u pozitivnom natjecanju u kvaliteti sami dati doprinos razvoju tog svog doma i domovine. On je besprijekoran Hrvat katolik, ali zna da je u sredinama gdje žive pripadnici svih triju naroda zajedno nužno svoj identitet komplementirati s drugima, pa ga stoga predstavljati nešto rafiniranije s puno nijansi, ali jasno i hrabro. To je umijeće vjekovnog življenja u Sarajevu, koje je, izuzev doba ratova, našlo načina harmonizirati međuljudske odnose i svi nacionalni identiteti, bar kod običnih ljudi, relativno su skladno i s puno uvažavanja živjeli zajedno. U razgovoru s visokim katoličkim dostojanstvenikom, koji je samo kratko živio u Sarajevu, rekao mi je da je živio u Rimu, Parizu, Londonu, Americi, Australiji, ali iskrenijeg i ljepše oblikovanog katolicizma nije nigdje sreo.

Fra Perica Vidić kao katolik i Hrvat nije pobornik političkog katolicizma s početka 19. stoljeća ni katoličkog fundamentalizma. Njegov susret s ljudima svih svjetonazora uvijek je ispunjen plemenitim namjerama i dobrotom da ga malo tko može odbiti. Sugovorniku nikada ne drži propovijed, on ga sluša i snagom primjera uvjerava u vlastitu zamisao da se pomogne. Sva njegova umjetnost je pomoć drugome, svoja djela prodaje i dijeli novac da se nešto napravi i izgradi, ne samo u sakralnim ambijentima nego i za ljudske potrebe u najširem smislu riječi. Intelektualac je, slikar po vokaciji, svećenik po misiji, oslobođen strasti stjecanja materijalnih dobara i u jednom trenutku kaže: “Meni ne treba ništa od mojih slika, nisam kupio ni košulju, jer dovoljna mi je jedna, o meni se brinu braća i moja Provincija”.

On je posve slobodan i svoje misli iznosi otvoreno nadahnut životom i spisima sv. Franje te drugih velikih naučitelja i služi ljudima predan cijelim bićem. O njegovim djelima javnost ponešto zna iz pojedinačnih gesta, a cjelina bi mogla biti sadržana u iscrpnoj biografiji za koju smo uvjereni da će biti napisana.

Njegova samozatajnost je poslovična i dugo smo ga nagovarali da iznese dio svojih rezultata u javnost, da kao neobično slobodan i misleći čovjek progovori o mogućnostima naše zemlje, sarajevskih Hrvata katolika i budućnosti Europe i svijeta. Za cijelo vrijeme razgovora ni jednu misao nismo posvetili aktualnim političkim zbivanjima u BiH ni političkim subjektima i osobama, svjesni da ništa promijeniti ne možemo i da će svi uspješni nositi slavu ovog svijeta, a neuspješni gorčinu povijesnih osuda. Upravo zato odlučili smo razmišljanje ovog čovjeka ponuditi najširoj javnosti.

Na putu iz Sarajeva prema Mostaru logično smo se upitali je li fra Perica Vidić veći društveni djelatnik ili umjetnik slikar. Mislimo da će, i uz to što će ući u likovnu povijest BiH, u ponašanju kod većeg broja ljudi, od onih koji vole umjetnost, živjeti refleks njegova djelovanja, makar i ne znali tko je inicirao takvu originalnu misao, djelo i ponašanje.

Večernji list: Koliko ste stvorili umjetničkih djela i gdje se ona nalaze te na koliko ste izložbi izlagali i koja vas se najdublje dojmila?

- Na prvi dio pitanja teško mi je odgovoriti. Ljubav prema slikarstvu datira još od djetinjstva. Tijekom osnovne škole (četiri razreda), kao i gimnazije (osam razreda) ilustrirao sam zidne novine, a u vrijeme studija filozofije i teologije provincijsko glasilo “Bosna Srebrena”. Poslije studija i pastoralne godine odlazim u Ljubljanu i slikam pod vodstvom akademskog slikara Stane Kregara. Nakon 15 mjeseci s prijavljenim prebivalištem u Sloveniji dobio sam putovnicu i otišao u Beč na Likovnu akademiju. Na pitanje koliko sam do sada stvorio umjetničkih djela, nije jednostavno odgovoriti. Važnija je kvaliteta nego kvantiteta. Budući da sam do sada imao više od 115 samostalnih izložbi u više zemalja Europe (Crna Gora, Hrvatska, Mađarska, Austrija, Slovačka, Češka, Njemačka, Francuska...), većina slika ostala je u tim zemljama. Neke su slike odnesene u Ameriku i Australiju. Koja me se izložba najviše dojmila? Možda ona za vrijeme rata u Sarajevu na koju sam odlazio i vraćao se trčeći i bježeći od granata!

Večernji list: Posebno bi bilo lijepo predstaviti vaš umjetnički doprinos uređenju sakralnih objekata i mjestu gdje se oni nalaze?

- I prije posljednjeg rata, a posebice za vrijeme rata, a i poslije, činio sam uvijek ono što mi savjest nalaže. U duši sam sretniji kada dajem nego kada primam. I ništa od novca od prodanih slika (od 1300 do 1500 slika) nisam zadržao za sebe. Također sam darovao pojedincima ili ustanovama najmanje 1500 slika. Znam ponekad reći - nije mi ništa potrebno, osim novca za lijekove ili materijala za slikanje. Ostalo mi sve pruža naša zajednica fratara naše drage Bosne Srebrene kojom se ponosim i vjerno joj služim kao svećenik već 58 godina, obavljajući brojne dužnosti u njoj. Među sakralnim objektima u kojima sam umjetnički i novčano sudjelovao su crkva sv. Ante u Sarajevu na Bistriku s 50 m2 vitraja (podnio sam troškove izrade) te crkva sv. Franje u Dobrinji u Sarajevu, gdje sam o svom trošku dao izraditi 50 m2 vitraja, a i na drugi način pomagao sam u uređenju unutrašnjosti crkve. Postoji još nekoliko manjih radova u Bosni.

Večernji list: Koje ste crkvene i svjetovne dužnosti obavljali i koliko dugo?

- Od crkvenih, odnosno redovničkih, dužnosti obavljao sam sljedeće: gvardijan (poglavar samostana) bio sam 12 godina, vikar (zamjenik gvardijana) i ekonom samostana 14 godina, samo ekonom 4 godine, meštar novaka 9 godina, duhovnik sjemeništaraca 4 godine, uz još neke druge dužnosti. Više godina predavao sam likovnu umjetnost, kao i povijest umjetnosti u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom. Od svjetovnih dužnosti bio sam predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Sarajevu oko 18 godina. Isto toliko bio sam član Središnjice Matice hrvatske u Zagrebu. Desetak godina bio sam član Središnjice HKD-a “Napredak”, kao i u Katoličkom školskom centru u Sarajevu. Neko vrijeme bio sam član Uprave Collegium Artisticuma u Skenderiji u Sarajevu. Više godina bio sam tajnik Odjela umjetnosti za ANUBiH, čiji sam član 27 godina. Član sam i potpredsjednik Hrvatskog društva za znanost i umjetnost više od 20 godina.

Večernji list: Kako udahnuti optimizam i što učiniti da sarajevski Hrvati katolici dublje mijenjaju u pozitivnom smislu grad Sarajevo, imate li ideju kako to realizirati i koje su to snage unutar hrvatskoga korpusa u BiH, Republici Hrvatskoj i Europi koje bi mogle pomoći uz sinergiju svih domaćih aktera?

- Kako udahnuti optimizam? Pade mi na pamet izreka “Kasno Marko na Kosovo stiže”. O tome se trebalo razmišljati još prije tridesetak godina. Po predratnom popisu, u Sarajevu je bilo oko 40 tisuća Hrvata. Koncem rata oko 30 tisuća, a sada ih je oko 10 tisuća. Što smo mi učinili da zadržimo Hrvate u Sarajevu? Slično je i s drugima, a ne samo s Hrvatima. Ne želim zalaziti u politiku jer se u životu držim one lijepe izreke jedne poznate osobe - “Ne zaviruj u politiku i u kuhinju jer će ti se zgaditi”. Što smo učinili? Odgovor glasi: gotovo ništa!

Večernji list: Što mogu učiniti vjerske zajednice i svjetovne strukture društva da skinu sa sebe dugotrajnu indoktrinaciju isključivosti i posebnosti kao da žive same, a niti je moguć ni poželjan život bez drugih kada se čitav svijet integrira i dobiva značaj globalnog sela?

- Na ovo pitanje najbolje mogu odgovoriti predstavnici vjerskih zajednica i svjetovnih struktura društva. Mislim da su svojim načinom života i (ne)djelovanjem dali najbolji odgovor.

Večernji list: Ima li načina da slobodnomisleći, humanistički orijentirani ljudi utječu na one koji odlučuju u BiH, Europi i svijetu?

- Sumnjam da, u ovo vrijeme i ovdje, ljudi koji slobodno misle i koji su humanistički orijentirani mogu utjecati na one koji odlučuju u BiH, a pogotovo u Europi i svijetu.

Večernji list: Sa stajališta slobode svih ljudi, kako raditi na njihovim ostvarenjima neovisno o suhoparnim nedorečenim odredbama Daytonskog mirovnog sporazuma koji je zaustavio suludi rat u BiH?

- O odredbama Daytonskog sporazuma ne bih govorio. On jest zaustavio rat, a što nam je donio, odnosno ostavio!? Podjele, siromaštvo, nejednakost, iseljavanje... Jesmo slobodni, ali od slobode se ne živi, nego se sa slobodom živi, savršeno poštujući druge, oslobađajući svoje ljudske i kreativne sposobnosti.

Večernji list: Koja je uloga kulture u promjeni paradigme u BiH, pa i u svijetu te što bi trebalo učiniti da se upravo njoj pokloni veća pozornost?

- Danas je uloga kulture u promjeni paradigme u BiH posve neznatna. Mislim da je takva tendencija i u svijetu. Trebalo bi joj pokloniti veću pozornost! Ali je pitanje društva. Je li ono sposobno i spremno njoj pokloniti veću pozornost?

Večernji list: Što smatrate svojim najvećim uspjehom, a što mislite da niste ostvarili iako ste mislili da imate dobru ideju?

- Prije nego što odgovorim na ovo pitanje, možda će odgovor biti sadržan u sljedećoj anegdoti iz antičkog vremena. Kroz Atenu prolazi filozof Diogen usred dana s upaljenom svjetiljkom. Zaustavljaju ga prolaznici i pitaju: Zašto nosiš upaljenu svjetiljku u po bijela dana? On odgovara: Tražim čovjeka! Pitam se jesam li ja ostvario to da budem čovjek, Božje stvorenje, prožet ljubavlju prema svakom!? Ako sam to ostvario, mislim da je to najveći uspjeh!

Večernji list: Uživate li i sada u trenutku predstavljanja svojih ideja na slikarskom platnu kao tolike godine unatrag?

- I dalje, koliko mi godine i zdravlje omogućavaju, uživam u slikanju. Kad slikam i Bogu se molim, tada sam najsretniji. Plod i jednog i drugog je darivanje. Zar ima nečeg većeg i ljepšeg u životu?

Večernji list: Kada se pogledate unatrag u životu, biste li izabrali isti put kojim ste prošli?

- Ako bih želio u nekoliko riječi odgovoriti na ovo pitanje, ono bi glasilo: izabrao bih isti put kojim sam prošao! Uzak put, trnovit, život u odricanju, poslušnosti...

Večernji list: Izabrani ste u HAZU u BiH u svojstvu počasnog člana, što vam to znači i je li taj vaš pristanak na trasi ukupnog svećeničkog poslanja i pristupa umjetnosti i kulturi uopće?

- Za mene je velika časti biti član HAZU-a u BiH. Ali ne samo za mene nego i za našu Provinciju Bosnu Srebrenu, kojoj sam do smrti zahvalan! 

Notra.ba