Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Što vrijedi dobiti jednu bitku, a izgubiti rat? Što znači kratkoročno profitirati, a dugoročno biti na veliku gubitku? Što se dobije odbljeskom trijumfa, ako će se živjeti u tami poraza i zablude? Što, u konačnici, kako upozorava Isus, „koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?“ (usp. Mk 8,36)… Sve su to pitanja koja kao strateško promišljanje prethode bilo kojoj značajnijoj akciji, kako pojedinca tako i cjelokupnoga društva. A kada se svjesno radi suprotno neminovna je propast, prema narodnoj izreci koja opisuje bezumnu uznositost: „Tko visoko leti nisko pada!“ Upravo bi to, snagom inercije i povijesnih iskustava, mogao biti opis sadašnjeg medijsko-političkog stanja u Bosni i Hercegovini u kojoj su, unatoč nepostojanju pravičnih preduvjeta, raspisani Opći izbori za 2. listopada 2022. Više nego ikada razvidno je kako – dok se tzv. „probosanske“ elite naslađuju pobjedicama – ideja bosanskohercegovačke države, uz asistenciju međunarodnih poklisara, ispija gorku čašu svoga smrtnog otrova.

Jer odviše se puta u prošlosti čovječanstva dogodilo da je nešto uspostavljeno, nametnuto ili osvojeno, a da se nije moglo održati. Ne toliko zbog svega onoga što bi ulazilo pod nazivnik racionalnoga, koliko emocionalnoga. Primjerice, brak ako nema ljubavi kao vezivnoga tkiva, neovisno što materijalno sve može savršeno funkcionirati i strukturalno imati sve elemente „normalnoga“, zapravo je zajednica koja se svakog trenutka može urušiti kao kula od karata. Na razini pak državnoga uređenja, prostor bivše Jugoslavije svjedoči kako su česte promjene bile upravo odraz toga i takvoga stanja: u kojemu su narodi državu osjećali kao vlastiti zatvor tj. „tamnicu“. Tako su samo u jednom stoljeću padali: Austrougarska, Kraljevina Jugoslavija, NDH-a i komunistička Jugoslavija. U svakom od ovih uređenja postojala je (kritična) masa ljudi koji ga nisu voljeli i jedva su čekali njegovu propast. A sve zato što su se osjećali potlačenima, izigranima i obespravljenima.

Dekonstituiranja Hrvata - razaranja BiH

U aktualnom trenutku postojanja Bosne i Hercegovine koja je, poslije strašnoga krvoprolića 1990-ih, stvorena u Daytonu, vidljivo je kako među njezinim narodima još uvijek ni sama ideja o državi nije neupitna. Štoviše, nikada nije bilo više onih koji ju ne smatraju svojom. Dok su na predratnom referendumu uz tadašnje Muslimane, za neovisnu Republiku BiH glasovali i Hrvati, danas su političke elite ovih prvih učinile gotovo sve kako bi hrvatski narod u cjelini bio puno bliže srpskom poimanju neodrživosti bh. države, nego se mogao u njoj prepoznati. Prema političkom i medijskom ponašanju jasno je kako Srbi, koji su Daytonskim sporazumom nagrađeni Republikom Srpskom, nisu odustali od velike Srbije – tako da ideja države BiH tu nema (ili ima vrlo malo) pobornika. Hrvati, koji su se tijekom rata organizirali u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu te istu u Washingtonu 1994. unijeli u savez s Bošnjacima praveći Federaciju BiH, kažnjeni su u Hagu kvalifikacijom „udruženog zločinačkog pothvata“. No, iako su jedni drugima (Bošnjaci – Hrvati) tijekom međusobnoga sukoba, nanijeli mnogo zla, činjenica je da su iz rata izišli kao saveznici, koji su uz pomoć Hrvatske vojske (!) uspjeli primorati srpsku stranu na dogovor. Kasnijim nizom preinaka Daytonskog sporazuma u režiji visokih predstavnika, Hrvati su izručeni na političku nemilost Bošnjacima, koji su „namirisali krv“ i već više od desetljeća kroz medijsko sotoniziranje najmalobrojnijega naroda u ovoj zemlji, sve čine kako bi ih dekonstituirali i učinili manjinom. Rezultat toga jest unitaristička ideja države Bosne kod Bošnjaka i oporba ideji države BiH kod Hrvata.

Kao ono što konačno ponajviše utječe na živote običnih ljudi u hrvatskom korpusu jest osjećaj nepravde i onda nepodobnosti u takvom okruženju. Jer, objektivno, s nekim legitimnim predstavnikom ili s nelegitimnim kakav je Željko Komšić, prosječni Hrvat u BiH ne živi ni bolje ni lošije. I to je ono racionalno. Međutim, spoznaja da su Bošnjaci dogovor iz Washingtona 1994. i Daytona 1995. obezvrijedili i zapravo Hrvate prevarili, pa im sada nameću svoje političko tutorstvo, rađa osjećajem gađenja prema svemu što ulazi u sastav ideje takve države. I to je ono emocionalno. A može ga se prepoznati u odbijanju himne, simbola i svih mogućih reprezentacija BiH. Jer, zakoni se mogu donijeti, ali nikoga se ne može primorati da nekoga ili nešto voli.

Još jedna takva pobjeda i propali smo

Aktualna događanja, koja kazuju kako bošnjačke političke elite znaju da Hrvati ne traže ništa više nego što je već nekoć dogovoreno, ali uporno ustrajavaju u nanošenju nepravdi i ne žele pristati na reformu Izbornoga zakona, svjedoče još ubrzanijoj propasti ideje bh. države. I to je ono najžalosnije za sve one koji istinski vole zemlju Bosnu i Hercegovinu, koji znaju kako je različitost integralni dio identiteta ovdašnjega čovjeka, koji imaju iskustvo pravoga suživota. Lijek tome smrtnom otrovu mogu dati sami Bošnjaci, kažnjavajući na izborima takve nakaradne ideje dominacije nad jednim prijateljskim narodom. Ne tako davna prošlost uči kako je BiH pobjeđivala kada su se Hrvati i Bošnjaci složili te onda „otvorili oči“ i Srbima da izlaz nije u „dijeljenju zemlje“, nego u njezinu oplemenjivanu ukupnošću vlastitoga postojanja. Zato se na sadašnje međusobno bošnjačko čestitanje što su izbori raspisani uz postojeće mehanizme majoriziranja, može iz perspektive države BiH, odgovoriti riječima epirskoga kralja Pira (318. – 272. pr. Kr.) koji je nakon jednog besmislenog trijumfa nad Rimljanima odgovorio: „Još jedna takva pobjeda i propali smo.“

Napomena: tekst originalno izišao u Katoličkom tjedniku, 19/2022, str. 3