Primjeri koji dokazuju da je HVO bio jedina časna vojska u vrijeme sprske agresije
Vijest da je Sud BiH potvrdio optužnicu u predmetu „Dobrovoljačka“ poput bombe je odjeknula u većem dijelu bošnjačke javnosti. Podizanje optužnice protiv „Ejupa Ganića i drugih“ zbog zločina nad pripadnicima JNA koji su početkom svibnja 1992. godine u koloni napuštali Sarajevo, proglašava se progonom patriota i branitelja BiH.
Bez obzira na to što je kolona vozila JNA bila vojni cilj, bespotrebno ubijanje mladića nakon zarobljavanja, od koji su se neki ni krivi ni dužni našli u transporterima i vozilima JNA, ratni je zločin i pravosuđe BiH odlučilo ga ja tako tretirati. Optužnicom u predmetu formiranom zbog događaja u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, bošnjačke ratne postrojbe dobijaju još jednu crnu mrlju kojom mitovi o jednoj časnoj vojsci u ratu u BiH jednostavno padaju u vodu.
S druge strane, nekoliko primjera iz središnje Bosne, od Kiseljaka do Travnika, jasno potvrđuju da su pripadnici HVO-a i hrvatski dragovoljci u vremenu srpske agresije na BiH jedini odigrali časnu ulogu. Primjer prvi zabilježen je u Kiseljaku. Vojarna u srcu naselja u kojoj su bili smješteni pripadnici JNA, skupa s rezervistima iz Hrvatske u proljeće 1992. godine bila je jedna od najozbiljnijih prijetnji sigurnosti svih stanovnika Kiseljaka. Zapovjednik vojarne u to je vrijeme bio pukovnik Mustafa Polutak.
„Svakodnevnim pregovorima 23. travnja 92. godine uspjevamo bez ijednog ispaljenog metka staviti točku na ovu prijetnju. JNA se povlači iz Kiseljaka, sa svojom opremom i naoružanjem, koridorom kojem smo im osigurali do Kobiljače prema Sarajevu, ostavljajuć naoružanje, streljivo te dio opreme u vlasništvu Terirorijalne obrane Kiseljak,“, posvjedočio nam je prvi zapovjednik Općinskog stožera obrane u Kiseljaku Tomislav Trutina.
Sličan primjer početkom svibnja događa se i Travniku, prilikom zauzimanja vojarne u Slimenima. Akciju vodi Stipo Križanac, a uz hrvatske dragovoljce u njoj su sudjelovali i mnogi pripadnici policije. Među sudionicima je bio je i Ljupko Sučić, zapovjednik 3. satnije 1. Bojne Travničke brigade HVO-a koji nas podsjetio na zaboravljen ali važan detalj akcije koji potvrđuju tezu o časnoj ulozi HVO-a u vremenu srpske agresije na središnju Bosnu. „Prilikom akcije zauzimanja vojarne u Slimenima zarobili smo 19 rezervista JNA.
Prema njima smo se ponijeli korektno, u skladu sa svim međunarodnim konvencijama te smo ih po zarobljavanju prebacili u Hercegovinu, u Ljubuški gdje su razmijenjeni“, pojasnio nam je Sučić. Pripadnici JNA zarobljeni u Travniku pripadali su neprijateljskoj vojsci jednako kao i oni u koloni u Dobrovoljačkoj u Sarajevu jer 20. travnja 1992. godine JNA počinje otvorene napade na zapadni dio općine Travnik, Turbe, Podkraj i Kraljevice, Priće i Mešćemu, odnosno Gornji kraj u kojeg Travničani svrstavaju župe Travnik, Turbe, Podkraj, Ovčarevo i Korićane. Ipak, zarobljenike se ne ubija već ih se šalje na razmjenu.
Samo nekoliko dana poslije srspka vojstva na platou Galice na Vlašiću zarobljava 19. pripadnika Travničke brigade HVO-a koji su pokušali zauzeti ovu kotu. „Srpska vojska s Galice je doslovno držala nas u Paklarevu i okolnim mjestima na nišanu i to pješačkim naoružanjem. Nitko više nije bio siguran, ni civili ni vojska. Da bismo zaštitili živote stanovnika ovog dijela Travnika pokušali smo zauzeti Galicu“, pojasnio nam je Stipo Parić, jedan od sudionika akcije u kojoj je sudjelova oko 300 uglavnom hrvatskih dragovoljaca. Po dolasku na plato Galice pripadnicima Travničke brigade HVO-a uspjeva ovladati kotom 14. lipnja, ali su se već sutradan našli u okruženju, 19 pripadnika Travničke brigade HVO-a ne uspijeva se izvući. Srbi ih zarobljavaju na platou Galice 15. svibnja 1992. godine, 14 ubijaju na okrutan način, a preostalih pet zarobljavaju. Za razliku od rezervista JNA koji su zarobljeni u Slimenima početkom mjeseca te bez ijedne ogrebotine upućeni na razmjenu, Srbi su većinu zarobljenih pripadnika HVO-a od kojih su neki bili i ranjeni, okrutno pobili.
Petorica preživjelih razmijenjena su nakon desetak dana provedenih u zarobljeništvu u Skender Vakufu, Banja Luci i Staroj Gradišci. Razmijenjeni su na nosilima, s teškim fizičkim ozljedama ali i psihičkim traumama zbog kojih su i deset godina poslije neki od preživjelih digli ruku na sebe.
Neki su ovo od primjera koji jedino postrojbama HVO-a u vremenu srpske agresije na BiH daju pravo korištenja epiteta časne vojske, jedine koja se ponašala u skladu s međunarodnim konvencijama, posebno onima koje tretiraju odnos prema ratnim zarobljenicima. Da se u Sarajevu proljeća ratne 1992. godine postupalo kao u Kiseljaku i Travniku, Sud BiH teško da bi našao elemenata za podizanje optužnice.
Ana Popović/artinfo.ba
