Hrabrost i nesebična žrtva pripadnika HVO-a ne smiju biti zaboravljeni
Nizom uglavnom protokolarnih događaja, u BiH se ovih dana obilježava 30. godišnjica od osnivanja Hrvatskog vijeća obrane, legitimne vojske hrvatskog naroda u BiH, usprkos pokušajima da joj ospore legitimet i obeščaste je raznih Džaferovića i drugih zaštitnika islamskih terorista koji su u BiH došli ne kako bi deblokirali Sarajevo ili oslobodili BiH od srspke agresije već isključivo kako bi protjerivali Hrvate s njihovih stoljetnih ognjišta, najvećim dijelom u središnjoj Bosni. Zašto je HVO ujedno i najvažnija vojna snaga u BiH, zašto bez HVO-a i hrvatskog naroda BiH danas ne bi bilo?
Jednostavno, jer Hrvati i njihove vojne postrojbe prvi staju na branik BiH, u trenutku kada je JNA započela agresiju na BiH, napadom na Ravno početkom listopada 1991. godine. Legendarnom izjavom tadašnjeg predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića kako to „nije njihov rat“, rahmetli Alija zapravo je u samom početku otkrio kako će se tadašnje muslimansko političko vodstvo postaviti prema ratu u BiH.
Jer napad na Ravno zaista i nije bio njihov rat, njih otpor srspkom agresoru nikad nije previše zanimao. Karater njihovog rata obilježio je kukavičluk i nemoć prema jačima, Srbima, i demonstracija sile prema slabijima, Hrvatima. S prvima su usko surađivali sve dok je to bilo moguće, tenkove JNA zasipali cvijeće, dok su Hrvati blokirali prolaze vozilima JNA, spriječavajući njihov odlazak na ratišta u Hrvatsku, ali i prema Sarajevu.
Ni nakon prvih blokada odnos muslimanskog vodstva prema srpskog agresoru značajnije se ne mijenja. Muslimana skoro da nema nikako na crtama obrane prema srpskim položajima na Vlašiću iznad Travnika, niti u Jajcu gdje se od proljeća do jeseni 1992. godine također branila BiH . I dalje to nije njihov rat, oni mirno spavaju u Turbetu podno Vlašića primjerice, dok hrvatski dragovoljci Lašvanske ali i Lepeničke doline drže crte obrane na Vlašiću. Ali zato su aktivni u spriječavanju hrvatskih dragovoljaca u odlasku na crte obrane prema Srbima, a filozofija njihovog ratovanja koju su najbolje osjetili Hrvati središnje Bosne, bila je „umjesto otpora agresoru, napadni slabijeg“.
Da su svoje korpuse i islamske borce u svojih redovima umjesto na Travnik, Bugojno, Vareš, Kakanj, Fojnicu, Zenicu i druga mjesta koja su „oslobodili“ od Hrvata i Srba usmjerili na Sarajevo, ovaj grad bi bez imao sumnje imalo daleko više šanse biti deblokiran. Njegovi stanovnici ne preživjeli pakao kojeg su im najprije priredili srpski agresori granitirajući ih s okolnih brda i ubijajući snajperima, a potom i zločinci poput Mušana Topšalovića Cace koji su ubijali nepodobne Sarajlije, mahom Srbe, likvidirajući ih na Kazanima ali i drugim stratištima.
Ali, izgubiti status jedine žrtve kojeg su od početka pomno gradili, nije se smio ni pod koju cijenu, njega su svojim života platile brojne Sarajlije, a kasnije i Srebreničani. Dok su zapomagali iz blokiranog Sarajeva, našli su način poslati Vikića i njegove specijalne u Vitez u Buhine Kuće gdje je počinjen jedan u nizu zločina nad Hrvatima središnje Bosne. Za pobrojati sve kukavičke poteze Armije R BiH trebalo bi desetine stranica. S kompleksima vojske koja nije prepoznala niti željela reagirati na srpsku agresiju na BiH kojoj je napad na slabije bio filozofija ratovanja, nek se nose oni koji je pokušavaju predstaviti časnom i slavnom, uglavnom isti oni koji danas pričaju o ratu jer su propustili priliku časno ratovati i suprotstaviti se stvarnom agresoru, koji danas agresorom nazivaju one bez kojih BiH ne bi bilo.
Vratimo se HVO-u i njegovim pripadnicima, ljudima koji su mjesecima bili po rovovima, koji su doživjeli da im dojučerašnji saveznici zabiju „nož u leđa“, koji su skoro svakog dana pokapali svoju poginulu braću, rođake, prijatelje iz školskih klupa, suborce, koji su ranjavani, zatvarani u logore,
mućeni, gladali kako njihove prijatelje odvode u nepoznato. Većina njih danas nema nikakvih činova. I ne trebaju im jer iz rata su izašli čiste savjesti, ali s traumama koje im nitko ne pomaže liječiti. Umjesto toga društvo ispred njihove časne uloge u obrani BiH koje bez njih ne bilo, nameće njihovim postrobama epitet zločinačke i nelegitimne vojske. Zar je nelegitimno i nečasno bilo braniti svoje obitelji, domove? Ne, bilo je nečasno osvajati tuđe, činiti zločine nad nedužnima. Oni koji su ih u redovima HVO-a počinili, a nažalost bilo je i takvih, su većinom procesuirani. Zbog njih onima koji su časno branili svoje ne smije se nametati hipoteka koju ničim ne zaslužuju. Svojom nesebičnom žrtvom i hrabrošću oni su branili svoj narod i svoju Domovinu BiH i ta njihova žrtva i hrabrost nikad ne smiju biti zaboravljani jer u temeljima su BiH, a ako rušite temelje neke građevine ona će se jednostavno urušiti.
Zato prije svega obiteljima pogunilih pripadnika HVO-a, djeci koja su odrastala bez očeva, majkama koje su pokopale svoje sinove, a nekima je čak i to onemogućeno, onima kojima geleri u tijelima i traume u glavama ne dopuštaju ni na trenutak zaboraviti rat i njegove strahote, onima koji su se nebrojeno puta smrzavali po rovovima i gledali smrti u oči i na kraju svim onima koji su najbolje godine života, umjesto u školama, fakultetima ili zaokupljeni prvim poslovima i ljubavima, provodili na prvim crtama obrane, čestitamo 30. godišnjicu osnivanja Hrvatskog vijeća obrane, najčasnije vojske na ovim prostorima u proteklome ratu, vojske bez čijeg otpora bi srpski agresor s lakoćom pregazio BiH i nikad ne bi sjeo za pregovarački stol.
Danas više nego ikad budite ponosni na svoju ulogu u ratu, ne dopustite nikomu da vas zove „uzp-ovcima“ jer vi to niste. Jer jedini udružen ali nikako zločinački plan kojeg ste imali bio je obraniti svoje, suprotstavljajući se najprije srpskom agresoru, a potom i Armiji R BiH, borcima iz Tunisa, Alžira i tko zna kojih sve islamskih zemalja koje ste spriječili da u srcu Europe formiraju Islamsku državu.
Ne pitajte se danas je li vrijedio jer odgovor vam se bez sumnje neće svidjeti. Samo budite ponosi i dignute glavu vioko svjesni svoje časne uloge koja nikad ne smije biti zaboravljena. Nije važno jesu li vas se sjetili pozvati na polaganje vijenaca, ni ove ni svih ovih godina, vi ćete ionako na svoj način odati počast i sjetiti se onih koji su jedini dali više od vas samih, svoje živote!
AP/artinfo.ba
