Svečano liturgijsko predstavljanje vrhbosanskog nadbiskupa i metropolita Tome Vukšića nadbiskupijskoj zajednici se održava danas u sarajevskoj katedrali Srca Isusova nakon što je preuzeo tu dužnost od kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa u miru. U nekoliko zadnjih nastupa nadbiskupi Vukšić i Puljić pozvali su na mir u Ukrajini i prestanak stradanja stanovništva. Podsjetili su pri tome na patnje i stradanja koja su se događala i na ovim područjima. Kardinal Puljić otišao je u mirovinu, no ne planira “mirovati”, što je potvrdio i u intervjuu za Večernji list.

Događa se postupna smjena u crkvenome vodstvu. Valja li očekivati novi smjer djelovanja, postupanja, odnosa prema unutar crkvenim, ali i društvenim pitanjima?

– Unutarcrkvena promjena neće stvarati ni mijenjati politiku, nego će praviti strategiju pastorala, evangelizacije, puta pomirenja i izgradnje zdravog morala u društvu. Imajući na umu da se više od 80% ljudi u Bosni i Hercegovini izjašnjava kao vjernici, pitam se gdje je ta vjera kada ima toliko kriminala i korupcije? To je posebno područje obnove morala ne samo za Katoličku crkvu u BiH nego za sve crkve i vjerske zajednice na ovim prostorima. Na tome će počivati put dijaloga i suradnje.

Vaš nasljednik mons. Tomo Vukšić nedavno je progovorio o podijeljenoj odgovornosti. Koliko je Crkva u BiH odgovorna za krizu morala?

– Znam da dobro poznaje stanje i da nije napamet to izjavio, a on će to sigurno i dodatno objasniti.

Zašto je BiH tako dugo u začaranome krugu? Hrvati hoće autonomiju, Bošnjaci dominaciju, Srbi neovisnu državicu, a međunarodna zajednica od pristranoga arbitra pretvorila se u nezainteresiranog redarstvenika. Je li moguć reset, izgradnja odnosa na zdravim temeljima?

– Ne bih govorio o narodima nego o politikama koje uglavnom idu za svojim interesima, a ne ponajprije za dobrom naroda. Kada bi išle za dobrom naroda, puno bi se brže i lakše dogovarale jer bi tako svim narodima i svim ljudima ovdje bilo bolje. Ljudi, bez obzira o kojem je narodu riječ, otvoreni su u ogromnoj većini za suradnju i razumiju da i drugi žele živjeti u svom identitetu kao i oni sami. Ovdje su se dogodile mnoge teške stvari, a nijedna politika ne želi reći “moj grijeh” nego nastoji opravdati ono što je pogrešno učinjeno. Volio bih kada bi shvatili da bi prije svega nama u Bosni i Hercegovini, i to svima, trebalo biti stalo da nam bude bolje kao i da jednom narodu ne može biti dobro, ako drugome također nije dobro, odnosno da meni ne može biti dobro ako i mome komšiji ili susjedu nije dobro. Put isključivosti i sebičnosti nikad nije bio dobar put. Ta sebičnost i isključivost ne pokazuje se samo u odnosu prema drugima i drukčijima nego i unutar vlastitoga naroda. Zato je potrebno tražiti rješenje koje je, u što većoj mogućoj mjeri, pravedno za sve, a posebno za one slabije i manje brojne gdje god i tko god oni bili i u odnosu na druge narod, ali i na vlastiti narod u cjelini. A politika računa na glasove, a ne na “malog” čovjeka. Bog, naprotiv, posebno ljubi malene, slabe, nemoćne… I Crkva i svi njezini članovi, pa i svaki čovjek, treba činiti onako kako je Isus činio. Budući da su Hrvati u ogromnoj mjeri katolici, bilo bi dobro uvijek iznova zapitati se jesmo li i mi otvoreni prema malom i slabom čovjeku i u drugom i našem narodu ili dopuštamo da nam političke računice zasjene Božja evanđeoska mjerila.

A što s međunarodnom zajednicom, kakva je njezina uloga?

– Kada je riječ o međunarodnoj zajednici, teško ju je definirati jer je pitanje što je međunarodna zajednica. Većina stavova uglavnom ovisi o tomu gdje i koliku tko moć ima, kakve interese i koliki politički utjecaj. Koliko god proklamiraju načela ljudskih prava, vidimo da redovito veću ulogu igraju oni koji imaju moć, bilo političku, vojnu ili bankovnu. Da su se međunarodni moćnici ispravno i jasno postavili, vjerojatno rata na ovim prostorima ne bi ni bilo. Poznato je da su pojedini svjetski moćnici mislili da će sačuvati bivšu Jugoslaviju pa su uveli embargo na oružje onima koji su bili napadnuti, a nisu se imali čime braniti, a nisu ih oni htjeli zaštititi. Treba imati na umu da su diplomatske i tajne službe bivše države godinama kreirale javno mnijenje i to nije bilo jednostavno mijenjati. Također ne treba zaboraviti da su i nakon rata mnogi priječili povratak prognanih i izbjeglih ljudi kao i da su vođene politike stvaranja tzv. etnički čistih prostora što je zločin protiv Boga i čovjeka. I danas politike često računaju s tzv. interesnim zonama. Iako znaju da je u Daytonu potpisan Mirovni sporazum kojim su uvelike legalizirana ratna osvajanja i nije stvorena država kojoj će u temelju biti pravda, dopuštaju kontrolirani kaos. Još tužnije je da se lokalni čelnici ne uspijevaju pošteno dogovoriti, a onda nam strani predstavnici ne bi ni trebali. Ispametili su narod tom političkom igrom.

Test iskrenosti ponajprije hrvatsko-bošnjačkih odnosa jesu izmjene Izbornog zakona. Kako u tome kontekstu gledate gotovo pokušaje “pijačnih nagodbi” oko načela ravnopravnosti naroda?

– Jednakopravnost je proces koji treba uspostaviti. Jedan od tih stavova je Izborni zakon i to na teritoriju cijele Bosne i Hercegovine. Tu nije samo hrvatsko-bošnjački dogovor. Što je s Hrvatima u entitetu RS? Ispada kao da je normalno da nas tamo nema. “Luđačku košulju” treba skinuti i stvoriti normalnu državu jednakih prava za svakog čovjeka i za sve narode.

Jednom je jedan političar izjavio: Ne činite to, ogadit ćete im BiH. Jesu li ljudi izgubili vjeru, volju za ostankom, nadu za boljim životom, kako zaustaviti iseljavanje?

– Moćnicima nije stalo do toga hoće li nas biti ili neće nego je važan interes koji se stranački provodi i uz pomoć moćnika ovog svijeta. Unatoč tome, pozivam kao čovjek Crkve sve katolike da uvijek uzimaju evanđelje za temeljno mjerilo i da uvijek budu otvoreni prema Bogu, prema svome bližnjemu i prema životu. Isus Krist je za sebe rekao da je Put, Istina i Život. Svaki put koji je suprotan Kristu za nas je stranputica, svaka istina koja se protivi Isusu za nas je neistina. Potrebno je biti otvoren životu, otvoren Isusu Kristu. Ima li na zemlji nešto veće nego darovati novi život i tako biti Božji suradnik u darivanju života? Iako sam svjestan da je u skromnim materijalnim uvjetima teško podizati djecu, ipak sam, kao 12. i ne posljednje dijete svojih roditelja, svjestan da nije presudna materijalna moć nego ljubav prema životu. Kada bi materijalni uvjeti bili presudni, onda bi u najbogatijim zemljama i u najbogatijim obiteljima bilo najviše djece, a svjesni smo da uglavnom nije tako. Budimo otvoreni životu i ljubimo život.

Kakve dojmove nosite nakon prvog pohoda Ivana Pavla II. Zagrebu, kako je to dočekao pokojni kardinal Kuharić?

– Nakon što je papa Ivana Pavao II. bio primoran otkazati svoj dolazak u opkoljeno Sarajevo 8. rujna 1994., svi mi biskupi iz Bosne i Hercegovine, koji smo se već bili okupili u Sarajevu, uspjeli smo zrakoplovom UN-a odletjeti u Zagreb i sudjelovati na divnom Papinom pohodu 11. rujna 1994. Sjećam se da sam u zagrebačkoj katedrali tom prigodom bio smješten sa strane glavnog oltara kuda je sveti papa Ivan Pavao II. prolazio u pratnji kardinala Kuharića do groba sluge Božjega, a kasnije blaženog Alojzija Stepinca. Imao sam prigodu izbliza vidjeti lice kardinala Kuharića koje je bilo smireno i ozareno radošću i ponosom da Sveti Otac ide na Stepinčev grob pomoliti se. Izostavljam osobni doživljaj nego pratim kardinala Kuharića jer je zračio posebnom radošću.

Vi jeste, no kardinal Kuharić nije sudjelovao u izboru pape Benedikta XVI. Je li vam tada davao savjete kako birati, glasovati?

– Budući da tada kardinal Kuharić, zbog navršene dobi, više nije bio među izbornim kardinalima, nismo o tome razgovarali niti je sudjelovao u razgovorima o kandidatu. Znam dobro da nas je pratio svojom molitvom jer istinski volio Crkvu i za nju je živio i izgarao.

Koji je bio vaš posljednji susret s kardinalom Kuharićem, kada ste se oprostili s njim?

– Kad god sam bio u Zagrebu, rado sam tražio mogućnost susreta s njim. Ti susreti su bili intenzivni i česti prije, tijekom i prvih poratnih godina dok je kardinal Kuharić obnašao službu zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. U sjećanju mi je ostao njegov oproštaj od obnašanja službe zagrebačkog nadbiskupa 3. listopada 1997. godine kada sam bio na akademiji i potom na prijemu u nadbiskupskom dvoru u Zagrebu. Posjećivao sam ga i kasnije, a sjećam se da smo na našem zadnjem susretu prebirali brojne doživljaje posebno iz ratnog vremena. Meni su uvijek bile važne njegove procjene i ocjene. Bili su to životni savjeti jednog iskusnog pastoralca vjernog Bogu, Crkvi i svome poslanju. Tada smo razgovarali posebno o pojedinim izuzetno radosnim trenucima iz njegova života među kojima su samostalnost hrvatske države, dolazak pape Ivana Pavla II. u Zagreb i proglašenje blaženim Alojzija Stepinca. Uz te tri stvari prebirali smo i ostala zbivanja. Uživao sam slušati njegove stavove koji su mene učvršćivali u mojim stavovima.