Prije samo dvije godine Mostar je bio grad slučaj, a takve ocjene vezivale su se uz činjenicu da u gradu nisu održani lokalni izbori punih osam godina, zbog čega Gradsko vijeće nije moglo donositi važne odluke, a sva vlast i odgovornost bila je na leđima pokojnog gradonačelnika Ljube Bešlića, koji je dugi niz godina bio svojevrstan talac takvih odnosa, piše Večernji list BiH.

Pa ipak, dogovor je postignut na razini političkoga sporazuma uz snažan poticaj američke i europske administracije te predstavnika Ujedinjenog Kraljevstva, Ureda visokog predstavnika i Misije OESS-a.

Naime, sredinom lipnja 2020. godine čelnici vodeće hrvatske i bošnjačke stranke – HDZ-a BiH Dragan Čović i SDA Bakir Izetbegović potpisali su dva sporazuma.

Proračun jednoglasno

Jedan o održavanju lokalnih izbora u Mostaru, a drugi o izmjeni Izbornoga zakona kako bi se otklonila diskriminacija prema manjinama, ali i zajamčilo legitimno političko predstavljanje. Izmijenjeni su propisi koji se tiču održavanja izbora u Mostaru koji su bili od interesa svih građana, a napravljen je kompromis prema Bošnjacima koji su nešto manje brojni u gradu na Neretvi.

No, slična “kompenzacija” nije učinjena prema Hrvatima izmjenama Izbornoga zakona zbog protivljenja bošnjačke strane. Nakon održanih izbora u Mostaru uspostavljeno je novo Gradsko vijeće te je izabran novi gradonačelnik Mario Kordić, kao i nova Gradska uprava.

U samo nekoliko tjedana utvrđen je proračun Mostara i usvojen je doslovno uz potporu svih vijećnika. Što nije zabilježeno u gradu na Neretvi, ali i drugim sredinama. Drugi proračun koji je definirao ovogodišnje prihode i rashode usvojen je prvi put prije početka nove godine.

Tek je nekoliko vijećnika bilo suzdržano. Nevjerojatno zvuči da je takav sklad moguće postići i u jednonacionalnim sredinama, a kamoli u Mostaru koji ima složene međustranačke, ali i međunacionalne odnose. No, ipak je moguće. I sve funkcionira. Ni jednom se do sada nije dogodilo da u 16 održanih sjednica bude preglasana bilo koja od triju strana.

Čak i u posljednjem slučaju dodjele priznanja dvojici diplomata – veleposlaniku Ericu Gordonu Nelsonu i posebnom izaslaniku EU u BiH Johannu Sattleru nije bilo razilaženja prigodom glasovanja treba li im se uručiti posebno priznanje, ali jest kada i kako tu sjednicu treba održati. Gradi se cijeli grad, izgrađuje infrastruktura, planiraju zajednički projekti – dvorane, odlaganje otpada…

Unutar gradskog proračuna novac se ravnomjerno usmjerava u razvoj, uvjetno rečeno, obaju dijelova grada, većinski bošnjačkoga i hrvatskoga.

Po tom karakteru Mostar je jedina općina i grad koja je barem u odnosima dvaju naroda Bošnjaka i Hrvata zadržala stanje slično onome prije početka rata.

Nijedna druga općina ili grad, od Trebinja do Sarajeva, Zenice, Tuzle, Banje Luke, nije zadržala takvu međunacionalnu ravnotežu jer se u ratu dogodila potpuna promjena.

Mostar danas nije kao glavni grad BiH – Sarajevo podijeljen na dva dijela, i to čak u dva entiteta. Nije ni kao Banja Luka jer ravnopravno postoje sve institucije koje njeguju identitet svakoga od naroda, ali i pružaju jedinstvene usluge za sve građane.

Čak i kada bi to htjeli, u gradskom Statutu definirana su takva pravila da praktično ne postoji mogućnost preglasavanja. Jer je Gradsko vijeće doslovno mini Dom naroda.

Maksimalno 14 Hrvata

Tamo se odluke donose uz uvažavanje klubova naroda. Uz to, sustav biranja u Gradsko vijeće unaprijed je definiran. Upravo kao za Dom naroda Federacije BiH.

Naime, u Gradskom vijeću postoji nacionalni ključ, pa nijedan konstitutivni narod ne može imati više od 14 vijećnika. Upravo kako bi se spriječilo preglasavanje. A takva nacionalno koncipirana ravnoteža ne postoji nigdje u BiH. Jednako kao što je i situacija s izbornim područjima.

Ona su striktno povučena doslovno po nekadašnjim ratnim crtama podjele. No, danas ne dijele, nego, kao puzzle, stvaraju od Mostara jedinstvenu cjelinu.

To je i model kako je moguće organizirati izborne jedinice u BiH te omogućiti Hrvatima birati svoje predstavnike u Predsjedništvo BiH ili Dom naroda Parlamenta FBiH. A to praktično znači da u izbornoj reformi postoje izborne jedinice s većinom Hrvata i Bošnjaka koje onda mogu suvereno birati svoje predstavnike kao što je to upravo u Mostaru.