Dodiku bi zabranili sve, s Alispahićem s „crne liste“ posluju i državne institucije
Nakon štu su SAD izrekle sankcije, među ostalim, i lideru SNSD-a Miloradu Dodiku, bošnjački političari složno su se „propeli na zadnje noge“ tražeći obustavu svakog oblika poslovanja s tvrtkama s kojima je Dodik na bilo koji način povezan. I u tim zahtjevima ne bilo ništa sporno da i ovog puta nisu u pitanju dvostruka mjerila. Naime, na američkoj „crnoj listi“ zbog suradnje s iranskim (terorističkim) službama, više od dva desetljeća, nalazi se i jedan „ugledni“ Bošnjak, Bakir Alispahić, koji je, prema pisanju sarajevskog „Dnevnog avaza“ i vlasnik tvrtke „AC Quattro“. Ako je suditi po odnosu prema Alispahiću, Miloradu Dodiku posao bi tek nakon sankcija trebao „procvjetati“. Prema saznanjima do kojih je došao „Avaz“ Alispahićev „AC Quatrro“ u samo posljednje dvije godine dobio je vrijedne višemilijunske poslove, a nabavku su mu povjerile brojne državne institucije i javna poduzeća, među ostalim i Vlada Federacije BiH ali i predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH. Alispahiću je čini se, barem u Federaciji BiH, američka „crna lista“ najbolja moguća preporuka za unosne poslove koje nitko ne dovodi u pitanje.
S kakvim preporukama je Emir Hadžihafizbegović, dokazani mrzitelj Hrvata, dobio hrvatsku putovnicu i prostor u medijima susjedne države, također je važno pitanje. Jer o odgovoru ovisi jesu li Hrvati nacija skolona sadomazohizmu baš do te mjere. Ajmo dat sva prava čovjeku koji nas mrzi i još mu dati prostora u medijima da promovira dvostruka mjerila i kad su ratni zločini u pitanju. Gostujući u emisiji HTV-a „U svom filmu“ Emir Hadžihafizbegović je izjavio da je onaj tko negira genocid u Srebrenici spremam počiniti ga opet. Uzmemo li da u toj tezi ima istine, onda je „Hrvata“ Emira trebalo upitati, a što ćemo sa zločinima nad Hrvatima i Srbima koje negiraju Bošnjaci. Sudeći po izjavama većine bošnjačkih političara i medijma zločini nad Hrvatima u središnjoj Bosni nisu se dogodili, ni u Bugojnu, ni u Travniku, Vitezu, Fojnici.. Nigdje.
Osmero djece 10. lipnja 1993. godine na košarkaškom igralištu nije ubijeno granatom s položaja Armije R BiH, sami su se raznijeli, Dragan Popović u Orašcu sam je sebi odrubio glavu, 21 zarobljeni Hrvat u Bugojnu sam je odlutao u nepoznato, a njih 15 do dana današnjeg ne zna se vratiti kući, dok Selmo koji im je pokazao put preko Rostova, šuti i brine o našoj sigurnosti. Navedeni zločini tek su dio dugog popisa onih koje negiraju bošnjački političari, mediji, i naravno „slavna“ Armija R BiH čiji su ih pripadnici zajedno s braćom iz islamskih zemalja počinili. A budući da ih negiraju, znači li to da su ih spremni ponovno počiniti? Šta kaže Emir iz filma „Koliko mrzim Hrvate“, zadojen mržnjom kakva se može osjetiti samo prema onomu tko ti je sve dao i omogućio, od nezasluženog državljanstva do prilike za promociju dvostrukih mjerila u medijima države koja sadomazohistički voli one koji mrze njezin narod. I da završimo u stilu Emira, „Hrvata“ i glumca : „Quo vadis Hrvatska s takvim hrvatomrzcem u njedrima“.?!
AP/artinfo.ba
