Foto: Ante Damjanović/ Premijera "Bijelog puta"/Hrvatsko proljeće Središnje Bosne

O „Bijelom putu“  jedan od organizatora humanitarnog konvoja  Ante Dajmanović

     Za nekoliko dana obilježit će se 28. godišnjica  dolaska humanitarnog konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“.  Prilika je to za podsjetiti kako je sve počelo,  kroz sjećanja Ante Damjanovića, jednog od inicijatora te organizatora projekta koji je Hrvatima okupirale Lašvanske doline donio ne samo toliko potrebnu pomoć već i nadu da će preživjeti skoro jednogodišnji pakao opsade i svakodnevnog gledanja u oči smrti koja se ratne 1993. godine mogla vidjeti na svakom koraku. Sjećanja Ante Damjanovića objavljena su u monografiji  „Bijeli put, pobjeda dobra u ratu" čiji su autori Slobodan Lang i Branko Čulo.

Premudri, Duh Sveti i Muflon

 „Bijeli put u crne dane“, naslov je teksta u kojemu  Damjanović opisuje organiziranje, dolazak ali i povratak humanitaraca iz enklave Lašvanska dolina, uključujući i sve zapreke koje su im se našle na putu, ubojstvo vozača Ante Vlaića, ranjavanje nekolicine sudionika te pljačku konvoja ali i podršku koju su organizatori ovog projekta koji je u vremenu očaja i beznađa vratio nadu Hrvatima Lašvanske doline, dobili iz svih krajeva svijeta.  Premudri, Duh Sveti, Muflon. Skoro svi koji su osmislili Bijeli put imali su nadimak. Premudri je bio dr. Slobodan Lang, netipičan humanitarac kojeg se slijedilo. „Premudri je potpuno odudarao od humanitaraca tog vremena. Nije imao moćni terenac, nije imao vozača ni tajnicu, nije spavao po hotelima, nije hodao po skupim ručkovima. Nije imao dnevnice ni od koga. Spavao je gdje je stigao, jeo je što je imao, prebacivao se kako je umio. On je potpuno demokratizirao humanitarni rad dajući svojim primjerom svakome priliku da prema svojim mogućnostima učini nešto dobro. Svi su bili pozvani“, riječi su kojima Damjanović opisuje dr. Slobodana Langa. U rijetkim trenutcima u kojima bi dr. Langu ponestalo energije,  uskakao bi Duh Sveti, odnosno Branko Čulo. U znakovima pokraj puta prepoznavao je znakove dobra i nade, a ta njegova osobina priskrbila mu je nadimak Duh Sveti. Ovom neobičnom paru pridružuju se i Ante Damjanović te dvojica liječnika iz Tomislavgrada, dr. Ivan Bagarić i i dr. Ivan Šarac. „Bagarić je bio nepopravljivo bučan, trenutno zapaljiv na svaku nepravdu, divlji i neobuzdan kao Muflon, kako smo ga zvali, silovit u reakciji, najrezolutniji među nama u krčenju sistemske bešćutnosti. Ivan Šarac je bio tihi, mirni i precizno učinkoviti čovjek kojem je, pokoj mu duši, riječ bila dukat. Njegova ozbiljnost je bila legendarna do te mjere da se za njega niti jedan nadimak nije zalijepio“, prisjeća se Damjanović skupa neobičnih ljudi koji su stvorili ideju Bijelog puta.

Foto: Iz filma "Bijeli put" autora Zdenka Jurilja/Kadar film

Novi Vukovar

Nastala je u vremenu potpune vojničke bespomoćnosti zaraćenih strana, vremenu u koje su prijetnje novim pokoljima bila stalne. „Svijest o opasnosti novog Vukovara nije nam dala mira. Smatrali smo da je naše pravo i obveza da spriječimo novi Vukovar. Smatrali smo da ljudi iz enklave Lašvanska dolina imaju pravo na život, na pomoć. Smatrali smo ako učinimo legitimnim pravo pomoći Lašvanskoj enklavi da ćemo na taj način učiniti legitimnim pravo pomaganja bilo kojoj enklavi, bilo kojeg naroda – i Srebrenici, i Žepču, i Bihaću i Kiseljaku....Smatrali smo da tim unesrećenim ljudima izloženim progonu možemo donijeti nadu koju im ne mogu ili ne žele donijeti politike - domaće i svjetske. Samo smo prepoznavali i poštivali osjećaj napuštenosti i zaboravljenosti kod ljudi“, dio je Damjanovićevih sjećanja na Bijeli put. Nakon više bezuspješnih pokušaja, Ante Damjanović krajem rujna 1993. godine uspijeva helikopterom doći u Lašvansku dolinu. S radošću ga dočekuju svećenici i liječnici. Vode ga u improviziranu bolnicu. Prizori koje je ondje zatekao su šokantni. Najteži ranjenici su ležali na drvenim crkvenim klupama, pritisak na liječnike je strahovit, tri kirurga rade danonoćno, nedostaje opreme, lijekova. Izvan bolnice smrt na svakom koraku u ratu žrtava jednako brutalnom kao što je i rat s agresorom. „U ratu sa Srbima većina rana su bili posljedica ranjavanja krhotinama topničkog streljiva. U ratu Muslimana (tada još nisu bili Bošnjaci) i Hrvata rane su bile prvenstveno od pješačkog naoružanja. Praktično je onaj koji je pucao vidio svoju žrtvu i teoretski je žrtva mogla vidjeti svog napadača. Smrti se doslovno gledalo u oči“, opisao je strahote rata koje je za posjeta Lašvanskoj dolini koji je prethodio Bijelom putu, doživio Ante Damjanović.

Medijski mrak

„Bijeli put“ u Lašvansku dolinu organizira se u vrijeme kada nada da će se ratne strahote preživjeti kopni, a o onomu što proživljavaju Hrvati Lašvanske doline javnost u Hrvatskoj kao i cijeli svijet nisu znali skoro ništa.“ Svi su znali za prestrašne Ahmiće ali nitko nije znao i ne zna još uvijek u dovoljnoj mjeri za Dusinu, za Šušanj, Ovnak, Bilivode, Miletiće, Bikoše... koji se također događaju u vremenu Ahmića. Stoga smo, znajući da hrvatska javnost ne zna dovoljno o stradanju Hrvata iz Lašvanske doline, formirali jednu radnu skupinu sastavljenu od lokalnih svećenika, liječnika i novinara kako bi pripremili jedan dramatičan pregled svih događanja na tom prostoru, u želji da hrvatskoj javnosti približim patnje i stradanja srednjobosanskih Hrvata“, prisjeća se Damjanović . Nakon 40 dana provedenih u Novoj Biloj helikopterom se vraća u Mostar, a u Bolnici na Bijelom Brijegu čeka ga ostatak ekipe s kojoj će u krajem 1993. godine organizirati humanitarni konvoj. Planirajući poduhvat dr. Bagarić je simbolično povukao crtu od Bolnice na Bijelom Brijegu u Mostaru do improvizirane crkve bolnice u Novoj Biloj i tako ne nastao naziv  Bijeli put. Kampanja za spas Hrvata je počela, „prijeteći“ prerastanju u sve- nacionalni projekt jer svi su željeli pomoći, iz Hercegovine, Hrvatske, cijelog svijeta. U emisiji HTV-a Krupni plan organizatori najavljuju konvoj za Lašvanske dolinu. Već i sama najava budi nadu  Hrvatima Lašvanske doline, a s druge strane moblizira pravu vojsku onih koji su željeli i htjeli pomoći. Na čelu vojski je hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman osobno, koji na raspolaganje inicijatorima i organizatorima projekta stavlja Zdravku Bušić. U pomoć pritječe i kardinal Franjo Kuharić koji je potpisnik pisma postalom tajniku UN-a Bhutros Bhutros Ghaliju.  Podrška stiže i od znanstvenih i obrazovnih institucija, HAZU-a, zagrebačkog Sveučilišta. Kako to opisuje Damjanović, Premudri ustrajno plete mrežu. O krvavoj drami na srednjobosanskoj ratnoj pozornici sad se već puno više zna. „Željeli smo da Bijeli put bude nacionalni projekt izvan bilo kakvih političkih rovova pa smo stoga inzistirali da nositelj projekta, uz inicijativu Bijeli put, bude Kruh svetog Ante. Bagarić i ja smo razgovarali sa fra Božom Blaževićem i njegovim zamjenikom fra Stipom Karajicom, nakon početnog opreza i zazora zdušno su pružili ruku suradnje. Damir Zorić, potpredsjednik Hrvatskog sabora je aktivirao relacije koje je izgradio kao, voditelj Ureda za prognanike i izbjeglice, pa je sa direktorima Zagrebačkih transporta Stankom Konzulom i Antom Čičinom Šajnom dogovorio kamione a hranu sa direktorom Andrašecom iz Podravke. Odaziv je uistinu postao takav da je zahtijevao ozbiljnu organizaciju. Herman Vukušić, imenovan je zapovjednikom konvoja“, zapisao je u monografiji „Bijeli put, pobjeda dobra u ratu"  Damjanović.

Međunarodna uloga i susret s Armijom

Konvoju koji je rastao za polazak na odredište nedostajala su samo odobrenja  međunarodnih snaga, odnosno UNPROF-a te muslimanske strane. A ona nisu stizala čak ni nakon što je duvanjski fratar fra Ferdo Vlašić „povukao“ vezu sa svojim poznanikom iz fočanskog zatvora, Alijom Izetbegovićem osobno. Iako mu je obećao siguran prolaz, fra Ferdo je nakon razgovora s Izetegovićem bio ljut i zlovoljan jer ovaj mu je spočitao zatočenje i pljačku 13 muslimanskih religijskih prvaka u Konjicu od strane HVO-a.  Ponosan i čestit fra Ferdo je sjeća se Damjanović bilo teško bilo koga moliti za nešto, a još teže mu je palo predbacivanje nedjela njegovih sunarodnjaka.  S kruhom i nadom koje su nosili i željom spriječiti novi Vukovar konvoj  je krenuo put Lašvanske doline. Svi su željeli pomoći, svako mjesto u Hercegovini željelo je dati svoj doprinos slanjem kamiona pomoći, sjajan doček u Tomislavgradu, a na Vranu velika duga, Božja razglednica potpore, protumačio je ovaj čudesni znak s neba Duh Sveti, odnosno Branko Čulo. Da će sudionicima Božja pomoć itekako biti potrebna uspostavit će se uskoro, i na putu ka odredištu, ali i u povratku.

Foto: Iz filma "Bijeli put" autora Zdenka Jurilja/Kadar film

Motivirani željom pomoći ali i radosnim iščekivanjem i gromkom radošću onima kojima je pomoć namijenjena jer su konačno osjetili kako nisu sami i zaboravljani od svih, sudionici Bijelog puta kreću ka odredištu. Na ulazu u Uskoplje, u zoni koju je kontrolirala Armija R BiH, na lokalitetu zvanom Ljubavna stijena ulaze u sivu zonu u kojoj se događaju i prvi incidenti, puškaranje i otimačina, a novinarki HTV-a Silvani Menđušić oteta je kamera i zaprijećeno nožem. Sve se događa usprkos pratnji UNPROFOR-a čiji su pripadnici bili tek nezainteresirani promatrači ovog kao i svih incidenata i napada na konvoj. Novi napad nije trebalo dugo čekati. Dogodio se Pavlovici u blizini Uskoplja, gdje su pripadnici Armije R BiH tražili sve više hrane i cigareta.  U pretresu kamiona nalaze i kutiju streljiva koja potvrđuje postojanje podle izdaje koja je mogla ugroziti ne samo cijeli projekt već i živote njegovih sudionika. „Oficir ABiH koji je vodio pretres konvoja bio je neobično blagoglagoljiv. Pričao je svoj, kako kaže, neobičan san. Usnuo je, kaže, da mu neki glas niotkud govori da obrati naročitu pozornost na kamion broj 66, jer, da se u njem nalazi skriven vojni materijal. Ispočetka, kaže, nije pridavao značaj tom neobičnom glasu, ali sad je posve siguran da taj glas ne smije zanemariti. Njegova teatralnost nije slutila na dobro. I, gle čuda, kao u kakvoj lošoj iluzionističkoj predstavi, on je stvarno pronašao neki vojni materijal, za kojeg ni danas ne znam što je bilo (netko reče – trotilni metci?) i tko ga je i kako, kontrolama usprkos, ukrcao. Odgovoran i pedantan do bola, Herman Vukušić je policijskom strogošću inzistirao da se prekontrolira svaka stvar kako se ideja ne bi kompromitirala i kako se ne bi ugrozilo živote ljudi u konvoju. Tko je nepoznat netko? Je li bio u dosluhu sa unutarnjim glasom oficira Armije BIH koji ga je ujutro uputio na kamion 66? Ili je naprosto kakva "naša" budala koincidirala sa stvarno postojećim unutarnjim glasom oficira ABIH?“, sjećanja su Ante Damjanovića na jedan od najopasnijih trenutaka na putu konvoja do odredišta, trenutka koji je pojačao strah među sudionicima jer konvoj je u bošnjačkim medijima istog trena etiketiran ratnim.  Ovaj razvoj događaja prisiljava sudionike konvoja na pristanak na sve uvjete Armije R BiH  jer najvažnije je bilo nastaviti put. Konačno im to i uspijeva, a suze i sreća na licima ljudi koji su ih dočekali u Novom Travniku, a potom i u Novoj Biloj, potvrđuju da sve itekako isplatilo. „S ulaskom u Novi Travnik počinje špalir s lijeve i desne strane ceste. Ljudi pozdravljaju i plaču. Plaču i sudionici konvoja. Veličanstven doček u Novoj Biloj. Sreći nema kraja, i teško je reći tko je sretniji – mi koji smo došli ili oni koji su nas tako dugo i željno čekali. Nitko suze radosnice ne suspreže. Kaže fra Grebo: Nu ti njega! On stvarno opet došo! Došo Grebo! Jašta već došo! – odgovaram Grebi grleći njega i njegovu vjernu sjenu, samozatajnog i radišnog kapelana fra Zorana Livančića“, opisuje Damjanović dirljivi trenutak dolaska konvoja na odredište.

Foto: Susret nakon mnogo godina/prremijera filma u Novoj Biloj/Hrvatsko proljeće Središnje Bosne

Opet suze

Nakon kratkog uživanja u zajedničkoj sreći, valjalo je razmišljat o povratku koji će,  ispostavilo se, biti opasniji po sudionike konvoja i od samog dolaska. Upozorenja da ne smiju ostati dulje od dva dana stižu i od jednog britanskog oficira koji kaže da je dolazak konvoja odgodio ofanzivu Armije RBiH na položaje HVO-a koja je  počela na  cijelom području BiH. „Opraštamo se s onima radi kojih smo došli. Svi su u grču i u nekim svojim mislima. Na licu im se čita misao – vi odlazite a mi ostajemo. Neki se pokušavaju ukrcati u konvoj i pobjeći sa nama. Vojnici ih vrlo odlučno i rezolutno rastavljaju, sprečavajući ih u tom naumu. Postaje mučno. Opet suze, samo nisu više radosnice. Odlazimo tjeskobni i nesretni. Mi odlazimo a oni opet ostaju u grotlu, također nesretni. I na nišanu.“, Dajmanovićeva su sjećanja na tužan trenutan rastanka s onima kojima su u crna vremena vratili nadu.

Vlaić je mrtav

Zlokobnu tišinu u povratku već u Uskoplju prekida pucnjava na konvoj. Ipak, kamion u kojem se nalazio Dajmanović uspijeva preći Ljubavnu stijenu u čijem zaklonu se nalazilo oklopno vozilo UN-a. Na činjenicu da je njih pucano i da su napadnuti  pukovnik Wiliamson, neugodan, bešćutan i bahat čovjek, kakvim ga opisuje Dajmanović, jednostavno ignorira. „U taj čas se nazire kamiončić kojim upravlja, ispostavit će se, Ante Vlaić, sa suputnikom Japancem za kojeg nitko ne zna otkud se pojavio. Navodno je novinar. Vlaićev kamion vrluda s jedne strane ceste na drugu, s bolno ječećom sirenom. Kamiončić odjednom staje. Sirena zlokobno cvili i dalje. Nitko ne izlazi iz kamiona. HVO i ABiH se topnički žestoko prepucavaju. Molim Wiliamsona da me prebace do kamiona koji je od Ljubavne stijene udaljen nekih 400 metara. Bojim se, kažem mu, da su ljudi mrtvi ili ranjeni. I nadalje me apsolutno ignorira, okružen svojim gotovo spremnim vojnicima. Shvaćam da moram sam do vozila. Tek kad su vidjeli moju odlučnost da odem sam, na pola puta me sustižu i puštaju u oklopno vozilo. U Vlaićevom kamiončiću neprekidno tuli sirena. Njegova glava je naslonjena na volan i pritišće sirenu. Ante Vlaić je očito mrtav. Ne pokazuje znakove života. Japanac sjedi skamenjen pokraj njega, nesposoban da se pomakne. Britanci pomažu iznijeti tijelo pokojnog Vlaića. Japanac je napokon prohodao i ulazi u vozilo. Wiliamson izdaje zapovijed da se zaustavi konvoj i vrati u UNPROFOR-ovu bazu u Uskoplju“, prisjetio se dramatičnih trenutaka na putu povratka i stradanja jednog od vozača Ante Vlaića.  Dajmanoviću se u sjećanje vraćaju fra Ferdine riječi da  bez muke i patnje ništa što poduzimamo nema vrijednosti u Božjim očima.“ Fra Ferdo je, naravno, u pravu. Da nije bilo toliko muke i patnje vjerojatno nikad ne bi niti spoznali značaj Bijelog puta niti snagu zajedništva i solidarnosti koju je pokazao cijeli hrvatski narod. Jedan mrtav i tri ranjena sudionika, puno straha – je li to malo, dobri moj Ferdo?“, zapitao se jedan od sudionika i organizatora konvoja.

Dali su sve što su imali

U projektu Bijelog puta sudjelovale su 143 osobe, humanitarci, liječnici od kojih su mnogi željeli ostati, ali im to nije dopušteno, svećenici, novinari, saborski zastupnici, stranci ali i mnoštvo sjajnih običnih ljudi koji su ponudili sve što su imali, svoje živote i izvore zarade kojim su hranili obitelji. „Dali su sve što su imali u konvoju mira i ljubav i hvala im na tome. Dobri i sada već pokojni Fra Ferdo će im sigurno biti dobar zagovornik u nebeskom svođenju računa. Nakon ovog konvoja krenula je serija konvoja po drugim ugroženim mjestima BiH. Bio je to sjajan humanitarni poduhvat gomile malih, srčanih običnih ljudi. Zločin u Križančevom Selu i krvavi Božić 1993., nažalost, nismo uspjeli spriječiti. Zločin se dogodio upravo na dan našeg povratka“, zaključuje priču o Bijelom putu jedan od organizatora ovog pothvata Ante Damjanović.

Foto: Projekcija filma "Bijeli put" u Kiseljaku

AP/artinfo.ba