Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

U trenutku kada se Bosna i Hercegovina nalazi u najtežoj političkoj krizi poslije Daytonskoga sporazuma i kada je očito kako i svijet uviđa da je potrebno stvari mijenjati, portal vijesti.ba (kojega su prenijeli slični mu, poput slobodne-bosne.ba) u službi stranačkoga svrstavanja stavlja i sarajevsku katedralu.

U nepotpisanome uratku naslovljenom NAUČIT ĆE NEŠTO, VALJDA, NEKADA: Povijesna lekcija Ambasadi RH sa vitraža katedrale u Sarajevu iz 1887. godine, ovaj se medij osvrće na priopćenje Veleposlanstva Republike Hrvatske u BiH kojim se reagira na teze predsjednika SDA Bakira Izetbegovića o nacionalnim identitetima konstitutivnih naroda u BiH izrečenim u Mainzu i Wiltzu.

Nakon konstatacije kako je riječ o još jednom pritisku, poručuje se: "Što se historijskih činjenica tiče, ako ne vjeruju Izetbegoviću, a imaju iskrene namjere, iz Ambasade RH bi makar trebali povjerovati činjenicama na vitražu Katedrale Srca Isusova u Sarajevu na kojem stoji: "KATOLICI BOŠNJACI GRADA SARAJEVA 1887'."

Na jednoj "Bošnjaci", a na drugoj "Hercegovci"

Da je autor toga pokušaja komentara razgledao sarajevsku prvostolnicu neopterećen dnevnopolitičkim diktatom onoga tko ga plaća, mogao je upravo pronaći argumente onomu na što je upozorilo Hrvatsko veleposlanstvo: "Politizacija i tendenciozno izvlačenje iz povijesnog konteksta, kao i dnevnopolitička zloporaba povijesnih termina dio je opetovanog političkog plana s ciljem identitetskog rastakanja i grube asimilacije identiteta konstitutivnih naroda, posebno hrvatskog naroda kao najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini."

Naime, istina je da se u katedrali Srca Isusova s lijeve strane, gledano od ulaza, nalaze dva vitraja koja su najbliže prezbiteriju, a nose likove Sv. Ivana Krstitelja i Sv. Ilije, proroka te stoji da je godina gradnje 1887., a darovatelji su, kako tamo piše: „Katolici Bošnjaci grada Sarajeva“. Međutim, da to ima potpuno drugačiji kontekst od onoga u kojemu ga koristi vijesti.ba, jasno je kada se pogleda na drugu stranu. Jer s desne strane, nasuprot njima, dva su vitraja na kojima su prikazani Sv. Franjo Asiški i Sv. Juraj, mučenik. Za njihove darovatelje stoji da su to: „Katolici Hercegovci grada Mostara“.

Jesu li Dubrovčani Hrvati?

Kada se samo vide navedeni par vitraja s lijeve strane, to često zbuni posjetitelje i navede na zaključak kako je riječ o nacionalnoj odrednici „Bošnjak“ koja danas ima drugi sadržaj. No kada se pogleda da s druge strane stoji pojam „Hercegovci“ i neupućenima postaje jasno kako se radi o regionalnom obilježju jednakom kao što su: Dalmatinac, Zagorac, Istrijan, Slavonac i sl.

Argumentirati ovim natpisima u kontekstu nacionalne odrednice - ističući kako su Hrvati u BiH "proizvod novijega datuma", bilo bi isto kao tumačiti da, recimo, Dubrovčani nisu Hrvati. Poglavito jer je Dubrovačka Republika, postojeći od 1358. do 1808., na međunarodnoj sceni igrala dugotrajniju ulogu nego Bosansko Kraljevstvo. Stoga bi natpis u nekoj dubrovačkoj crkvi da su bilo što darovali Dubrovčani, bio razumijevan nikako drugačije nego u okviru zdravoga lokal-patriotizma i regionalne odrednice, a nikako kao potvrda nacionalne pripadnosti.

Najmanje koristi Bošnjacima

Onaj tko ne razumijeva da nacije nisu "pale s neba" nego su proizvod povijesnih i društvenih procesa, onda će argumentirati kao anonimni autor rečenoga uratka. No, takva bi logika ponajmanje koristila upravo Bošnjacima, jer se oni kao nacija, u današnjem kontekstu, tim imenom pojavljuju tek od 27. rujna 1993.

Nedvojbeno je pak da je Bosna (i Hercegovina) povijesna stvarnost koja ima svoje specifičnosti i složenosti, koje nisu umjetne nego zajedno čine dio njezina identiteta. I njega treba shvaćati tako da različitosti budu promatrane kao bogatstvo, a ne prokletstvo. Primjere za to daju složene demokracije u ekonomski razvijenom zapadnom svijetu.

A ako bi itko danas imao pravo dovoditi BiH u nacionalnom smislu isključivo sa svojim korpusom, onda bi to bili Hrvati - jer osim zajedničke katoličke vjere kojoj su pripadali bosanski kraljevi (a njihova imena Hrvati i danas daju svojoj djeci), jedino su na prostoru današnje Hrvatske i današnje BiH postojali vladari koji su nosili titulu banova. I banova nema ni u Srbiji, a još manje među Osmanlijama!

No argumentirati na tom tragu, u kontekstu današnjih političkih odnosa, naprosto nije dobronamjerno.

Tako je razvidno i da je dovođenje u vezu vitraja u sarajevskoj katedrali s nacionalnom odrednicom u suvremenom smislu, nastalo na potki "Što se babi htilo, to joj se i snilo!", pa se kao takvo može koristiti jedino u seoskim birtijama, a nipošto u ozbiljnim raspravama. Hoće li to sluganski mediji naučiti? A, valjda će nekada.