Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Šutnja je doista ponekad zlato. Vjerojatno će se s tim složiti i mnogi Bošnjaci nakon što pročitaju izjave Mustafe ef. Cerića, nekadašnjega reisu-l-uleme. Izjave su mu pune onoga čega bi se pametni Bošnjaci trebali čuvati. Način njegova zauzimanje za BiH je toliko nerazuman da bi mu na tome mogli pozavidjeti čak i oni srpski ideolozi koji vjeruju kako će Rusi zbog srpske mitomanije i megalomanije započeti rat svjetskih razmjera. Cerić prijeti Rusima i Francuzima pobunom njihovih muslimana, ukoliko ne podrže ono uređenje u BiH koje bi osiguralo dominaciju Bošnjaka. Čovjek puca iz prazne puške i već vidi kako se urušavaju Rusija i Francuska pod pobunom onih s kojima Cerić očito simpatizira.

Ne bi dobro bilo za same muslimane

Kad bi doista ruski i francuski muslimani počeli praviti nerede kakve spomenuti gospodin priželjkuje, posljedice bi bile katastrofalne za njih same, a ne za Ruse i Francuze. A ne bi bilo dobro niti za Bošnjake. U nesposobnosti da sagleda istinske probleme koji muče BiH, Cerić priziva islamsku solidarnost u slučaju da u BiH budu ponovno ugroženi muslimani.

Srećom zna svijet, pa tako Francuzi i Rusi, da umjereni bosanskohercegovački muslimani ne razmišljaju tako. Čovjek, koji je nekoć obnašao visoku službu u Islamskoj zajednici, nije vjerojatno niti svjestan koliko je naštetio samim Bošnjacima. Naime, njegove riječi, kolikogod bile nerazborite, zabrinut će sve one u Europi koji se ionako pribojavaju islamskoga fundamentalizma. Istina, Francuska ima problema s dijelom svojih muslimana koji daju prednost šerijatskom zakonu pred državnim pravosuđem. Pa, ipak, oni nisu i ne mogu ugroziti – barem ne za sada – francusko sekularno društvo u kojem su svi građani i sve religije ravnopravni. A ako se doista i dogodi da islamistička manjina pokuša uzeti u Francuskoj stvar u svoje ruke, neće biti dobro za muslimane, pogotovo one miroljubive i prosvijećene, jer bi u Francuskoj na vlast došla politička opcija koja već duže vremena priželjkuje sukob s radikalnim islamom.

Nema solidarnosti od islamističkih bogataša

Cerićeve prijetnje o globalnom ustanku muslimana, ukoliko bude ugrožen islam u BiH, su u duhu konzervativnoga i neprosvijećenoga islama koji zastupa ideju kako čitav islamski svijet pati kad pati jedan musliman u svijetu. Da te unutarislamske solidarnosti – patnje jednih za druge – nema čak niti u najradikalnijim islamskim zemljama, najbolje se pokazuje u tome što pojedini rasipnički islamski bogataši i ne primjećuju da u svijetu gladuje stotine milijuna muslimana. Štoviše, moglo bi se reći da ta muslimanska sirotinja prima više pomoći od pripadnika drugih religija, nego bogatih saudijskih islamista. Vjerojatno to važi i za bosanskohercegovačke muslimane. Uostalom, bogate islamske zemlje ne prihvaćaju muslimanske izbjeglice. Zašto? Neki misle da to čine jer ih žele vidjeti u Europi. Možda? Pa, ipak, razlog vjerojatno leži u nedostatku solidarnosti sa siromašnim i ugroženim muslimanima.  

Što sa sekularnim Bošnjacima?

Zanimljivo je da nekadašnji poglavar Islamske zajednice u BiH ne govori nikada o tome da su danas u radikalnom islamskom svijetu ugroženi pripadnici drugih religija, ali i sami muslimani. Muslimani su ugroženi, jer im radikalni islam – teokratsko islamsko uređenje (Iran, Saudijska Arabija itd.) – oduzima civilizacijsku budućnost. To Cerića ne smeta. On očekuje čak vojnu pomoć muslimana svijeta, pa tako i onih iz Rusije i Francuske ukoliko budu ugroženi muslimani u BiH.

U njegovim razmišljanjima nema niti riječi o tome što će se dogoditi sa sekularnim Bošnjacima koji trenutno, barem vanjski gledano, imaju veći utjecaj na bošnjačku politiku nego oni vjerski organizirani oko SDA. Treba li njegove prijetnje shvatiti kao upozorenje i njima? Jer zasigurno nitko od njih ne želi da ga spašavaju radikalni islamisti iz svijeta. Upravo većina tih sekularnih Bošnjaka danas priziva građansku državu i bosansku naciju, jer zna da bi u slučaju dogovora između Hrvata, Srba i Bošnjaka izgubila nekadašnje privilegije. Tko bi nakon spomenutoga dogovora bili Komšić, Lagumdžija i njima slični? Nitko i ništa.

Upravo taj strah sekularnih Bošnjaka od bilo kakvoga islama jest, pored srpskoga nacionalnoga ludila, jedna od zapreka za sporazum tri konstitutivna naroda. U strahu od dominacije islama, žele BiH po svojoj želji. Zanimljivo je ni oni, a ni Cerić ne shvaćaju kako Erdogan nikada ne bi tek tako primio Dodika. Možda postoje neki dogovori koje se pokušava polagano realizirati? Možda se Dodik, Čović i Izetbegović bolje razumiju nego to izgleda? Ako se razumiju, nadam se da će njihov dogovor biti na dobrobit tri konstitutivna naroda i svih građana, da će doprinijeti miru i prosperitetu BiH. Nije li čudno da su se pojavile one mape o uređenju BiH, pa je tek onda došlo do radikalizacije sa strane Dodika? Možda se radi o slučajnosti? A možda i ne? Čudno je da Milanović i Čović govore kako je lako s Dodikom? Možda je čovjek obećao novi dogovor u BiH u kojem će vratiti nešto od onoga otetoga prostora Hrvatima i Bošnjacima? Možda ga i Izetbegović napada, istina daleko manje nego Komšić i sekularni Bošnjaci, samo da prikrije tragove. Tko će znati?

U svakom slučaju, ljudima poput Cerića bilo bi pametnije da šute. Jer pucanje iz prazne puške prizivajući braću muslimane upomoć, može motivirati labilne pojedince da se dohvate napunjene puške. A to bi bilo ono najgore što se u BiH može dogoditi. Ponovno bi ginula bošnjačka, srpska i hrvatska sirotinjska djeca. On bi se sklonio na sigurno, kao što su to učinili već neki Hrvati, Srbi i Bošnjaci kojima su bila puna usta građanske BiH. Očito je da Cerić u svom muslimanskom zanosu ne shvaća ozbiljnost trenutka. Ne shvaća on još dosta toga.

Precijenjena uloga SPC-a

Njegov govor o silnom utjecaju Srpske Pravoslavne Crkve na srpsku politiku također je kriva procjena. Bizantijski svijet poznaje pravoslavlje kao sluškinju careva. Carevi su bili „pape“, a episkopi sluge. Tako je počelo s carem Konstantinom Velikim i traje sve do danas. U Srbiji je odlučivao ateista Milošević, dok su episkopi samo klimali glavom. Pa i danas se precjenjuje uloga Srpske Pravoslavne Crkve. Episkopi misle uglavnom ono o čemu naglas razmišljaju Vučić i akademici. Najbolje se to pokazuje u osobi Amfilohija. Nije on svoj autoritet među masama crpio iz njihove pravoslavne pobožnosti, nego iz toga što se priklonio velikosrpskoj ideologiji. Da je tako, najbolje se pokazuje u tome da ga se danas velikosrpski ideolozi u Crnoj Gori odriču. Štoviše, naglas govore o tome da su oni bili pokretači litija, a ne Amfilohije. Uostalom kakav utjecaj može imati na građane Crkva koja na prste može nabrojati vjernike na nedjeljnoj liturgiji? Nikakav. Mnogo se toga, to bi trebao znati gospodin Cerić, promijenilo od Bizanta pa do danas. Ali jedno je ostalo isto. Državni poglavari i nacionalni ideolozi poput Vučića i Putina određuju smjernice, a pravoslavlje klima samo glavom. Zar nije najbolji primjer za to Porfirije koji je kod mnogih probudio nadu, a brže se uklopio u svijet srpskoga nacionalizma nego je itko očekivao?

Samo iskreni dogovor

Puno toga Cerić ne shvaća. Ne shvaća ni to da prijetnja pobunom svjetskih i europskih muslimana ne može pomoći pronalaženju pravednoga rješenja za sva tri konstitutivna naroda u BiH. Pomoći može samo iskreni dogovor koji će zadovoljit sva tri naroda, naravno i sve građane. Cerić i slični njemu mogu samo odmoći. Mogu dovesti Bošnjake u poziciju da im zapadna politika prestane vjerovati. Onaj tko priziva pobunu muslimana u drugim zemljama kako bi uplašio njihove poglavare, ne shvaća u kojem svijetu živi. Može ga se usporediti samo s onim bošnjačkim, srpskim i hrvatskim jugonostalgičarima koji još uvijek vjeruju da će se Tito jednoga dana pojaviti negdje iz oblaka i narediti da se BiH uredi njima po volji.