FOTO: AVAZ
Ipak, nije baš sve tako crno, jer do oružanih sukoba sigurno ne može doći, tako da rata sigurno nema
Velika većina „probosanskih političkih snaga“, takozvanih političkih analitičara i intelektualaca u BiH, ima jedan te isti problem - naivno žive u vlastitim iluzijama i željama o tome šta je i šta treba biti Bosna i Hercegovina. Godine njihovog javnog djelovanja manifestirale su se na način da je od bošnjačkog i bosanskog nacionalnog bića napravljen infantilni ovisnik o traženju pomoći od međunarodnog faktora, bez precizne ideje kako vlastite nacionalne političke ciljeve artikulirati na adekvatan i efektivan način.
Ta vrsta djelovanja, dakle, življenja u svojim iluzijama i željama, a ne u stvarnoj postdejtonskoj podijeljenoj BiH, u kojoj vodeći hrvatski i srpski faktor suvereno upravlja sa 77% bh. teritorije i 66% institucija, dovela je do toga da danas i dalje, na žalost, velika većina tih istih javnih radnika, ali i probosansko oprijentiranih građana, suludo vjeruje ili živi u zabludi da je Milorad Dodik pred svojim političkim krajem, da će ako ne danas, već sutra NATO helikopteri upast u Banju Luku, na konopcima spustiti svoju elitnu vojnu jedinicu i uhapsiti „prolupalog“ diktatora, kako ga je nazvao član Predsjedništva iz reda Hrvata koji je 99,3% svojih glasova dobio od Bošnjaka, Željko Komšić.
Stiče se dojam da politički analitičari, koji su suštinski prikriveni stranački likovi u iščekivanju neke budžetske pozicije, ne uspijevaju da svoja lična politička i ideološka uvjerenja ostave po strani kada bh. javnosti daju svoje procjene i analize u kojem će se smjeru bilo šta odvijati. To je postalo ne samo destruktivno po javno mnijenje, jer kreira lažnu i pogrešnu percepciju situacije, već je postalo jako opasno za državu.
Najbrojniji narod
Dok lideri sviraju patriotske pjesme i buse se nepostojećim mišićima, simplificiraju Dodikovo destruktivno, ali proračunato djelovanje na njegovo „mentalno zdravlje“, Milorad Dodik, uz instrukcije i podršku Aleksandra Vučića, te uz „amin“ Sergeja Lavrova, korak po korak ostvaruje svoje ciljeve i postavlja novo faktično stanje na terenu.
Dakle samo politički naivci i oni sa infantilnim uvjerenjima mogu povjerovati da Dodik smije prijetiti najvećim svjetskim silama, najavljivati povlačenje iz Oružanih snaga BiH i prestanak važenja pojedinih državnih institucija na području RS-a, jer „nije uzeo terapiju“, kako reče Dodikov kolega sa kojim pije rakije u kabinetu Šefika Džaferovića, Željko Komšić. On će vjerovatno nastaviti da priča o terapijama i kada se na Vracama pojavi najnoviji oklopni transporter "Miroslav Lazanski" Vojske Srbije! Možda mu napiše još jednu krivičnu prijavu, to će Dodika sigurno obeshrabriti!
Međutim, u moru svih komentara i analiza, u Sarajevu nedostaje odgovor na jedno ključno i suštinsko pitanje - kako je uopšte došlo do toga da BiH danas nema državne institucije koje bi mogle adekvatno i institucionalno odgovoriti na Dodikove nasrtaje na suvernitet BiH ili, preciznije, državni udar ili puč koji najavljuje?! Ko je krivac za to?
Zašto bošnjačka politika koja predstavlja najbrojniji narod, nije gradila profesionalne i depolitizirane državne institucije, koje će nezavisno raditi u interesu države a ne pojedinaca i politike?
Zašto političko Sarajevo nije ništa uradilo protekle tri decenije na povratku protjeranog stanovništva?
Zašto naši dugogodišnji prvaci nisu išli svake sedmice u Beograd, Zagreb, Brisel i Berlin i pokušavali da diplomatijom i pregovorima iznjedre modalitet za dugoročni uspjeh BiH uz zadovljstvo svih konstitutvnih naroda? (Inače vrijedi napomenuti da mrski termin “konstitutivni narodi” u Dejtonu nisu predložili Srbi ili Hrvati, nego ugledni bošnjački ekspert za pravo Kasim Trnka, o čemu postoje dokazi, ali o tome drugom prilikom.)
Dodik nije popio terapriju
Pa zato što je ta politika sve ove godine bila okupirana državnom pljačkom, privatizacijama, bogaćenjem, pravosudnim montažama političkim protivnicima i preuzimanjem javnih dobara i uknjiženjem zemlje! Bošnjačka politika je izgrađivala novu društvenu “begovsku” elitu a ne državu i njene profesioalne institucije! Bošnjačka politika sistemski je zaustavila povratak protjeranih izbjeglica u svoju domovinu jer im nije bilo u interesu da se nove generacije uspješnih i pametnih Bošnjaka u vrate u BiH, jer bi možda ostali bez svojih položaja!
Političko Sarajevo nije boravilo i pregovaralo sa regionom i Evropom kako je trebalo mjesečno, a ne svake dvije godine, već su odnose gradili sa kojekakvim Azijatima, Turcima i Arapima!
I sada, kada su se geopolitičke okolnosti promjenile, kada se dešava tektonska promjena svjetskog poretka moći i intesa, a Dodik dobio zeleno svjetlo od Lavrova, naravno da ne postoji ni jedna državna institucija koja bi ga mogla zaustaviti, jer ne postoji skoro pa ni jedna državna institucija koja radi za državu! Najlakše je sada, kada su dugogodišnji nerad i feudalno razmišljanje bošnjačkih prvaka došli na naplatu, svoje političke greške pravdati tvrdnjama tipa da Dodik nije popio terapriju i da je lud. Međutim, to neće promijeniti novo faktično stanje koje je vjerovatno neizbježno, a faktičko stanje na terenu je jedino što se priznaje u međunarodnoj diplomatiji i stvarnom životu.
Ipak, nije baš sve tako crno, jer do oružanih sukoba sigurno ne može doći, tako da rata sigurno nema! Država je etnički potpuno očišćenja odnosno teritorije koje su jasno nacrtane su etnički homogenizirane, i što bi rekao jedan pametni Hercegovac, ne može biti rata jer se “nema više ko ćerat”. Druga ključna stvar je pitanje da li će Srbi, uposlenici institucija koje će Dodik proglasiti nevažećim, koji svi imaju kredite, leasinge i dugove, otići za njim, obzirom da, ako ne vrate sljedeću ratu, banka im uzima život.
Dejton je uspjepšno zaustavio rat
Adil Zulfiukarpašić piše u jednoj knjizi kako se Jugoslavija raspala, zato što su neriješena nacionalna pitanja policijskom i pravosudnom opresijom, guranjem u zamrzivač, zaleđena, ali ne i riješena. Zato je odmah nakon smrti Josipa Broza, kada je zamrzivač ugašen i kada se sve to odledilo, logično nastao haos, jer nikada nije postojala vladavina prava, kao što je u zrelim demokratskim zemljama, nego samo vladavina pojedinaca, što je ogledalo diktatura.
Dejton je uspjepšno zaustavio rat, ali nacionalna pitanja opet nisu riješena. Tri decenije pogrešna politika Sarajeva ta pitanja opet gura u zamrzivač, negira njihovo postojanje, marginalizra i umanjuje njihov značaj i utjecaj na stanje u BiH. Umjesto da smo Hrvate privukli sebi, mi smo ih majorizacijom gurnuli u zagrljaj Srbima! Zašto? Da bi Željko Komšić mogao svoje polupismene jarane iz kafane postavljati za ambasadore, direktore i savjetnike! Zbog toga je stvoreno neprijateljstvo dva naroda u BiH!
Da li neko stvarno misli da mi, Bošnjaci, možemo ovu zemlju izgraditi isključivo po našim željama, a kome se ne sviđa neka ide u Zagreb ili Beograd? Naravno da ne možemo! Sljedeći izbori će odrediti budućnost. Do tada ćemo se valjati u krizi, nestabilnosti, ali i neizvjesnosti. Rata neće biti, ali da će biti nestabilno i napeto, hoće.
Opozicija nije spremna rušiti Ustav
Kod Srba se stvorila opozicija koja nije spremna rušiti Ustav, koja, bar javno, tvrdi da se sve državne i ustavne promjene moraju desiti na legalan način - u Parlamentu BiH! To je veliki plus i pokazatelj da politički pluralizam unutar srpskog faktora postoji, da alternativa postoji, te da ne treba misliti da svi stanovnici RS-a podržavaju Dodikove akrobacije!
Ipak, ključnu ulogu u budućnosti odredit će smjer najbrojnijeg korpusa nakon sljedećih izbora. Da li će se probošnjački i probosanski korpus opredijeliti za opozicione snage koje najavljuju saradnju i koje će uvažavati sve naše realnosti i specifičnosti, te graditi odnose koji će okrenuti srpski i hrvatski faktor prema BiH kao zajedničkoj državi, ili će glas dati onim snagama koje su nas lažnim obećanjima o EU, naprezanjem nepostojećih mišića i samoizolacijom dovele na sami prag „fildžanistana“, to je pitanje naše budućnosti.
Svi se dobro sjećamo emotivne scene u kultnom holivudskom hit filmu „Titanik“, kada violinisti za vrijeme potopa broda, bez obzira na opći haos i paniku koji se dešavaju oko njih, ne žele napustiti svoje položaje, već nastave svirati emotivnu pjesmu – „kraj nam je blizu“.
artinfo.ba