Piše: Višnja Starešina, Slobodna Dalmacija
Prije dvadeset godina, 11. rujna 2001., cijeli je svijet čuo za Al-Qa'idu i Osamu bin Ladena. Kad se dva američka putnička zrakoplova, oteta zajedno s putnicima, zabiju u oba tornja Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku, to se mora i vidjeti i čuti. Upravo to je i bio glavni cilj Osame bin Ladena i njegove džihadističke mreže: pokazati cijelom svijetu kako nekoliko dobro organiziranih džihadista može razoriti simbol američke i zapadne ekonomske moći i utjerati strah u kosti svima koji ne dijele njihovu viziju islama. I u tome su uspjeli. No napad na newyorške "Blizance" imao je i snažnu motivacijsku poruku za buduće džihadiste: da je materijalno snažni zapad vrlo krhak iznutra i da ultimativni cilj svakog džihadista – učiniti cijeli svijet islamskim – uopće nije nedostižan.
Zapad, predvođen SAD-om, najprije je u svojim mainstream interpretacijama nastojao zanemariti vjersku (islamsku) motivaciju napada 11. rujna, portretirajući bin Ladena i Al-Qa'idu kao neke zločinačke pustolove, koji vole strašiti i ubijati ljude, a potom pobjegnu u afganistanske planine. Pa onda američki predsjednik George Bush pokrene rat protiv terora u Afganistanu, sa svom silom vojske – što prave, što medijske. Dok su oni lovili "pustolove" po Afganistanu, nove džihadističke ćelije nicale su kao gljive poslije kiše u europskim i američkim gradovima. A njihovi vjerski učitelji smišljali su nove načine islamizacije zapada – između ostalog i migracijama. Istodobno zapad je činio i čini sve da sebi samome zamuti sliku pozadine napada na New York. Tako bi, prema novim preporukama američke ljevičarske "woke" kulture, trebalo izbjegavati spominjanje bilo čije odgovornosti za napad 11. rujna, da se ne bi stigmatizirala cijela islamska vjerska zajednica. A trebalo bi izbjegavati i narativ o američkoj posebnosti, o američkoj simbolici slobode i ekonomske moći, jer to može izgledati kao imperijalizam. Sam bin Laden ne bi bolje poučavao Amerikance kako (p)ostati slijep za džihadizam kao sigurnosnu prijetnju. Jedino bi ih možda Hrvati mogli bolje poučiti toj vrsti sljepila i zaborava.
Pitate se kakve veze imaju Hrvati s Al-Qa'idom i 11. rujna? Na prvi pogled samo takvu što su barem četvorica organizatora napada na newyorške "Blizance" u razdoblju od 1992. do 1995. ratovala protiv Hrvata u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini i poučavala džihadu lokalno muslimansko stanovništvo. U brdima iznad Travnika i Zenice osnovani su prvi Al-Qa'idini logori za vojnu i vjersku obuku na europskom tlu. O tome su naširoko svjedočili oni sami u vlastitim promotivnim materijalima, a i pred Haaškim sudom. Hrvati iz Travnika, Zenice, Bugojna, Konjica i okolnih sela bili su od 1993. do 1994. primarne žrtve tog novog džihadizma na europskom tlu. Kako zarobljeni vojnici HVO-a, tako i civili. Na njima su mudžahedini uvezeni iz islamskih, uglavnom arapskih zemalja, ali i iz zapadnoeuropskih država, kao i domaći pitomci, uvježbavali odrubljivanje glava, sakaćenje različitih vrsta, ispuštanje krvi, pokapali ih vezane sa svinjama… Od jeseni 1993. strani su džihadisti djelovali kao integralni dio Armije BiH. Gotovo cijela yorkshireska grupa Al-Qa'ide, poznata po nizu terorističkih napada nakon 11. rujna, odradila je džihadistički staž u ratu protiv Hrvata u središnjoj Bosni. Ondje je nekoliko mjeseci u proljeće i ljeto 1993. prva džihadistička iskustva stjecao i Ahmed Omar Saeed Sheikh, naturalizirani Britanac, koji je najpoznatiji kao organizator otmice i dekapitacije američkog novinara Daniela Pearla u Pakistanu 2002. U jeku džihadističkog rata u središnjoj Bosni mudžahedini su osvojili i oskvrnuli (uništavanje lica svetaca, razmazivanje izmeta po crkvenim klupama) crkvu u Gučoj Gori, jednu od najvećih u BiH, i iz nje poslali videoporuku kako im je cilj osvojiti Rim. Vođa mudžahedina u središnjoj Bosni Abu Maali nastavio je džihad u Čečeniji. Američki obavještajci tada su ga prozvali Osama bin Laden mlađi.
Niti jedan od zločina nad Hrvatima nije osuđen pred Haaškim sudom. Zapovjednik A BiH Rasim Delić osuđen je za zločine nad srpskim ratnim zarobljenicima 1995., ali ne i za zločine nad Hrvatima, koji su imali klasičan džihadistički rukopis. U aranžmanu Osame bin Ladena i Alije Izetbegovića strani su džihadisti došli u jesen 1992. u mirnu središnju Bosnu, daleko od ratnih linija prema srpskoj vojsci počeli su pripremati strane i domaće borce za džihad, a potom su se uključili zajedno s A BiH u rat protiv Hrvata. Na negaciji zločina nad Hrvatima u tom ratu napravljene su haaške presude za hrvatski udruženi zločinački pothvat u BiH. Jedan od glavnih suradnika tužiteljstva u tom udruženom pothvatu bio je ratni zapovjednik odreda El Mudžahid general Sakib Mahmuljin. Drugi veliki zaslužnik za ratno i poratno zbrinjavanje stranih džihadista u Zenici bio je Šefik Džaferović, aktualni član Predsjedništva BiH. On danas dijeli političke lekcije Hrvatskoj prozivajući je za agresiju. Zato hrvatsko opće neznanje o džihadističkim elementima u muslimansko-hrvatskom ratu u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini nije pitanje nezainteresiranosti za prošlost. Riječ je o opasnom sljepilu za sigurnosne prijetnje sadašnjosti i budućnosti.
