Umjesto demonstracije nekulture s sjedne i izljeva netrpeljivosti s druge strane, iskoristimo priliku za graditi mostove suradnje
Vozim prigradskim naseljem jedne od općina središnje Bosne, subota je popodne. Pravo prvenstva oduzima mi vozač s automobilom njemačkih registracijskih oznaka. Mercedesom, naravno. Potom pretiče na punoj, a onda za kraj prolazi kroz crveno. Naravno, bijesna pitam se kako bi prošao da je sve to napravio u Njemačkoj. Sjetim se pri tom i snimka koji je kružio internetom kako jedan od naših iseljenika istresa smeće u rijeku. I sjetim se mnoštva negativnih komentara koji su, ruku na srce, opravdani i u slučaju onečišćenja okoliša kao i divljanja po cesti. A onda ipak razmislim. Je li nam to dijaspora napunila rijeke smećem. Naravno da nije, jer za pretvoriti prekrasne rijeke u odlagališta otpada i kanalizaciju na otvorenom ipak je potreban cjelogodišnji predan rad i trud kako pojedinaca tako i poduzeća. Je li to kad dijaspora ode nemamo „tatinih“ sinova koji isto tako divljaju po cestama i za koje prometna pravila ne važe. Naravno da imamo! Zaključak; nekulturu i kretenizam nosimo sa sobom, ostali ovdje ili otišli na kraj svijeta. I jedno i drugo pokazujemo kad god imamo priliku.
Isto je s radnim navikama, ili ih imamo ili nemamo, ili smo ih naučili kada je bilo vrijeme, ili nismo. Nije onda nikakvo čudo da nam je potpuno neshvatljivo kako netko tko je na godišnjem može nešto raditi, kako se usuđuje prihvatiti priliku koju mi nismo ni uzeli u razmatranje. Kako se samo usuđuje govoriti nam o perspektivama kojih po nama ovdje nema, tko je on da nam kaže da trebamo putovati i proširivati vidike. Ta će on neki tamo konobar koji je jednostavnom računicom troškova života u BiH i na zapadu, potvrdio da se ovdje može kvalitetno i jeftino živjeti. Tko je on da nam otkriva naše prirodne ljepote koje mi tako predano uništavamo! A onda eto nam i prof. dr. Ivice Puljka, gradonačelnika Splita, koji je ujedno i svjetski priznat znanstvenik impresivna životopisa. I on ostaje oduševljen središnjoj Bosnom, prekrasnom prirodom, bogatom poviješću. I on eto poziva mlade da putuju, proširuju vidike jer jedino će učeći i radeći na sebi moći spoznati pravu vrijednost mjesta u kojem su rođeni, živjeti ispunjenim i kvalitetnim životom. Ma gdje ga provodili!
I evo nas u problemu koji je zajednički i nama i većini onih koji su otišli. Zatvorenost u vlastitu bezperspektivnost i apatiju. Kako otvoriti vidike i uopće pokrenuti ljude koji više od 25 godina nakon rata nemaju ideju što bi sa sobom. Društvene mreže pune su njihovih komentara u kojima do podneva mrze cijeli svijet, a od podneva i sami sebe. Nitko od njih neće sjesti s nekim od brojnih iseljenika koji su posljednjih dana, naročito uoči blagdana Velike Gospe, okupirali BiH i popričati kako uistinu žive, koliki su im troškovi života, a ne plaće, razmišljaju li možda o povratku, ulaganjima. Koji su njihovi razlozi odlaska, jesu li im isključivi krivci političari? S druge strane, malo je onih koji će iskreno ispričati kako izgleda život na zapadu, sa svim prednostima i nedostatcima. Naravno da je mogućnosti puno više, ali do nas kako ćemo ih iskoristiti, i ovdje i vani. Zašto bi neki iseljenik uložio teško zarađeni novac ako nema povoljne klime, ako ga se dočeka „na nož“, ako ga pored administracijskih prepreka, dočeka i netrpeljivost ljudi čiji je smisao života postao mržnja koju šire društvenim mrežama. Na rad i promjenu vlasitog života ni ne pomišljaju.
Na kraju, činjenicu da je BiH posljednjih dana okupirala dijaspora možemo iskoristiti na dva načina, graditi mostove koji bi jednog dana mogli pokrenuti i nove poslove, ili se međusobno mrziti i optuživati jedni druge za nekulturu i primitivizam koji su mnogima od nas zajednički. Uz opću apatiju domaćih i prikrivanje stvarnosti života većine onih koji su otišli, teško ćemo izgraditi mostove. Ostaje nam da dijaspori ispostavimo sve račune za greške i propuste koje i sami radimo, te čekamo priliku za nove izljeve mržnje i netrpeljivosti za koju su vlastiti nerad i besperspektivnost izuzetno plodno tlo!
AP/ Artinfo.ba
