Negirati žrtve drugih, a tražiti priznanje svojih, vodi BiH u nove sukobe i podjele
Tjedan iza nas obilježio je potez bošnjačkog lobiste Valentina Inzka koji nam je na kraju svojeg besmislenog ali dobro unovčenog mandata odlučio ostaviti u amenet odluku koja će bez imalo sumnje dati novu dimenziju podjelama i političkoj nestabilnosti u BiH. Zašto? Jer put do pomirenja i istine ne vodi nametanjem mišljenja niti prisilom. To je proces koji je dvosmjeran. U slučaju BiH do trajnog mira i suživota vode tri putića. Pozabavimo se onim koji je u ovom trenutku najneprohodniji, a to je bošnjački put negiranja svih drugih žrtava i nagrađivanja zločinaca iz insistiranje da se žrtve ovog naroda moraju uvažiti po svaku cijenu, pa i po cijenu raspada BiH. Istina to je put velikobošnjačke politike i medija s kojom žrtve koje nitko razuman ne može negirati, a naročito ne u Srebrenici, često nemaju ni najmanje veze. Jer žrtva traži poštovanje, a ne zloupotrebu u dnevno političke svrhe. Ona traži istinu bez dodavanja i oduzimanja, istinu koja opominje da se tragedija koju su doživjeli više nikad i nikomu ne ponovi. A istina o ratu u BiH kompleksna je i ima najmanje tri verzije. Ona nije i nikad neće biti „crno-bijela“, uvijek postoje nijanse koje su jednu sredinu zavile u crno. One nikad nisu i ne mogu biti opravdanje za zločin, ali i o njima treba razgovarati uz uvažavanje, bez bilo kakvih nametanja i oduzimanja prava na slobodu mišljenja. A Valentin Inzko učinio je upravo suprotno. Nametnuo je po želji velikobošnjačke politike izmjene i dopune kaznenog zakonodavstva bez trunke razmišljanja kakve posljedice će njegova odluka imati.
I ne odnosi se Inzkova odluka samo na Srbe i Hrvate, kako to slavodobitno tumači političko Sarajevo lišeno i najmanje volje za dijalogom. Milorad Dodik u zatvoru, svi Hrvati UZP-ovci, tako Inzkovu odluku vide velikobošnjački nacionalisti koji su po mir i stabilnost u BiH u ovom trenutku najopasniji. Jer dok likuju zbog primjene principa nametanja, a ne dogovora, ni na kraj im pameti nije vlastita katarza, priznanje zločina koje je počinila njihova Armija R BiH ojačana borcima iz islamskih zemalja, od Bugojna, Travnika, Viteza, Busovače, Kiseljaka, Kreševa, Novog Travnika, Kaknja, Zenice, Vareša, Fojnice do Konjica, Grabovice i Uzdola. Nije im ni na kraj pameti prestati štiti i nagrađivati kreatore i nalogodavce zločina. I baš njima Inzko je svojom odlukom dao krila jer oni koji su dosad negirali zločine, uključujući i zločin i Srebrenici, i dalje će to činiti, makar završili u zatvoru. No, oni su barem svjesni da ih negiranje zločina može odvesti iza rešetaka, dok akteri velikobošnjačke politike vjeruju da i dalje, bez ikakvih smetnji, mogu nastaviti negirati vlastite zločine i nagrađivati počinitelje. I eto nas nekoliko koraka unazad, ovog puta zahvaljujući Valentinu Inzku. Beskorisnom „matematičaru“ ostaje samo kazati aferim, sa željom da nam se osim rata ni takav visoki predstavnik više nikad ne dogodi!
AP/artinfo.ba
