Željko Komšić je drugi bošnjački član Predsjedništva BiH. On je danas posjetio grob posljednjeg bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića.

Društvenim mrežama dijeli se screenshot naslova s Klixa koji je izvijestio o tom događaju.

Piše: Ivan Crnjac / Bild.ba

Mnogi sprdaju taj posjet jer je Komšić danas netko tko ponajbolje predstavlja bošnjačku politiku koja, što javno što tajno, slavi Tomaševićevo smaknuće od strane El Fatiha.

Međutim, to uopće nije smiješno.

Komšić je samo ilustracija svega onog što bošnjačko-kvazigrađansko-nadribosanski nacionalizam u sebi njeguje. A to je jedna velika hrpa nelogičnosti.

Prva nelogičnost je to da Komšić i njegove pristaše govore o tomu da je Armija RBiH bila višenacionalna i jedina mješovita u BiH, a istovremeno se poginule pripadnike zove šehidima – što je, za bh. uvjete, naziv koji pripada samo jednom od tri konstitutivna naroda. Odakle šehidi u nečemu što je zajedničko? Kako nisu, recimo, mučenici?

Druga nelogičnost je pomirivanje srednjovjekovne i novovjekovne te ovovremene bosanske povijesti. Čovjek koji je ubio tadašnju ideju bosanske države zove se El Fatih. Isti taj El Fatih ima džamiju u, ironije li, Kraljevoj Sutjesci. Pomirivanje Stjepana Tomaševića i El Fatiha Komšićevim obožavateljima nije sporno.

Pokušajte sad zamisliti nekog Hrvata iz Čakovca kako istovremeno slavi Kralja Tomislava i Kolomana. Ili nekog iz Istre da slavi Mussolinija i Tita. Ne ide. Kod Komšićevih pristaša to može.

Treća nelogičnost kod pristaša drugog bošnjačkog člana Predsjedništva jest antisemitizam i prigodničarska poredba Srebrenice s Holokaustom. Ovdje i ne treba posebno objašnjavati zašto je to odurno. Jedan dan paliti veliku izraelsku zastavu i nakon par dana govoriti o znaku jednakosti između Holokausta i Srebrenice je jednostavno odvratno.

Ovakvih nelogičnosti ima na stotine i mogli bi sada ispisati kartice teksta o njima, ali nisu važne one, nego sama negacija tih činjeničnih nelogičnosti.

Za Komšića i njegove je država Bosna neka fluidna nadmaterija koja lebdi nad planetom Zemljom preko 1000 godina.

Spoj je to islamske kulture i islamske deklaracije, ali i katoličkog simbola ljiljanja i nacije-države u svom obliku kakva je bila u vremenu Risorgimenta. 

Njih logika ne zanima niti im je potrebna. Riječ je o nekom svojevrsnom ideološkom inkubatoru koji u sebi pokušava skuhati srednjovjekovlje, orijentalizam, neoosmanizam, antisemitizam, nacionalizam, kroatofobizam i srbofobizam, u nekim elementima i terorizam i naravno – socijalizam.

Znači, iz njihove perspektive, ljudima treba reći da su Bošnjaci postojali odvajkada.

Odmah nakon ameba, Tunje Filipovića i Adama i Eve. Potom su se oni okrenuli protiv Rima i postali neprijatelji Papi. Pa su Osmanlije prigrlili kao osloboditelje i živjeli tako 400 godina, nacionalno potpuno samosvjesni, u međuvremenu su prigrlili socijalizam i principe jednaka šansa i jednaki ishod. Onda je došao rat u kojem su “ustaše i četnici” komadali hiljadugodišnju Bosnu. Pa su u pomoć stigla braća s Bliskog Istoka i Bošnjaci su opstali. Sve je to, dakako, iz pozicije Komšića i ideologa ovog suludog nacionalnog pilot projekta – potpuno logično.

Zato je danas logično da Komšić ide na grob bosanakom kralju Tomaševiću. Iz njihove perspektive to je sve povijest “hiljadugodišnje Bosne”. Mitomanija za koju hrvatska, srpska i bilo koja druga mitomanija djeluju kao dokazana povijesna istina.

Međutim, iza cijelog tog, inkubatorski skuhanog nacionalnog i ideloškog hibrida se krije – realna politika. 

Ta politika želi i pokušava Hrvate i Srbe uvjeriti u istinitost vlastitih suludosti. Nažalost, donekle im to i uspijeva. I to ne zbog toga što je priča uvjerljiva i drži vodu, nego zbog toga što ti isti hibridi lagano ulaze u javni prostor.

Putem medija koje kontroliraju, putem intelektualaca koji plivaju na tom pseudoznanstvenom valu, poput, napravimo malu digresiju, Kurtćehajića koji znanstveno pokušava dokazati da je Ivo Andrić utemeljitelj genocida – i kad ga čovjek demantira i doktorira na temi da je Andrić podjednako pljuvao sve konfesije, ne dogodi se apsplutno ništa.

Osim medija i intelektualaca takav se narativ hrani i među običnim ljudima – uglavnom Bošnjacima – koji to ne rade zato što mrze Hrvate ili Srbe nego zato što ih se time stalno fila i što se događa da nekoliko puta ponovljena laž postaje istina.

Zato Komšićev posjet Tomaševićevom grobu – iako logički gledano djeluje kao moralna travestija – to nije. Zato što tu logika odavno nema mjesta. Baš kao što nema ni u nekim drugim – globalnijim ideologijama.

Komšićev posjet tom grobu, unatoč nekim rakcijama na društvenim mrežama, nije nimalo smiješan. On je samo jedan kontinuitet politike koju je i na prošlim izborima podržalo više od 200 tisuća ljudi.

Razbijanje takvih narativa Hrvatima i Srbima nije važno za sutra ili za idućih pet godina. Iznimno je važno za idućih 50. Ako je nekoga više uopće briga.

artinfo.ba