Podrazumijeva li se da bi cijenu opet trebali platiti Hrvati središnje Bosne?
Bakir Izetbegović, lider SDA u proteklim je danima pozivao na rat jer eto Bosnu napadaju sa svih strana, opstanak Bošnjaka je upitan, prijeti se podjelom BiH. Osim ratnohuškačke retorike identične onoj Slobodana Miloševića, 90-ih godina prošlog stoljeća, Bakiru Izetbegoviću mora se priznati da je „evoluirao“ u odnosnu na rahmetli babu Aliju koji je i nakon napada JNA na teritorij BiH tvrdio kako to nije njegov rat. Ruku na srce, nije ni bio. Koga briga za šaku Hrvata u nekom selu Ravno u zaleđu Dubrovnika.
To je više bio problem Hrvatske, jel? Eto ih tamo pa nek' ratuju, šta Alija Izetbegović ima s tim!? Uostalom, JNA se još smatrala, kod većine muslimana, prijateljskom Armijom, valjda su je zato oficiri muslimanske nacionalnosti nerado i posljednji napuštali. Ali su zato očito neke lekcije itekako dobro savladali, primjerice o ugroženosti, o zveckanju oružjem, o manje više velikoj muslimanskoj državi na Balkanu. To najbolje potvrđuje upravo retorika Bakira Izetbegovića zadnjih dana koja je puno bliža retorici Slobodana Miloševića, nego njegovog rahmetli babe Alije. Dok je Alija Izetbegović kalkulirao kome se prikloniti, sin je čuvao trezor. Toliko od „ratnicima“ iz obitelji Izetbegović.
A što je sa „slavnom“ Armijom Republike BiH, koja se predstavlja jedinim zaštitnikom BiH i njenim ratnim putom? Vrijedi svakako podsjetiti na neke „podvige“ koje je Armija R BiH postigla uz pomoć braće iz islamskih zemalja. Etnički su, od Hrvata i Srba, očistili Bugojno i Travnik, protjerali su Hrvate iz Zenice, Kaknja, Fojnice, većeg dijela Vareša, pokušali po svaku cijenu osvojiti Kiseljak, Uskoplje, Vitez, Busovaču, Novi Travnik, dok su primjerice akciju „Maestral“ u kojoj je od srpskog agresora oslobođeno Jajce, tek nijemo promatrali. Ali su zato granatom prekinuli djetinjstvo osmoro mališana u Vitezu, počinili stravične zločine u Križančevu Selu i Buhinim Kućama, strijeljali zarobljenike u Bikošima nadomak Travnika, ritualno odsjekli glavu Draganu Popoviću u Orašcu, ubili pred njezinim očima Anici Jurić u Kaknju trojici sinova i supruga, izvadili srce Zvonku Rajiću u Dusini, otvorili i hrvatskim zatočenicima napunili na desetine logora u Bugojnu, a one najuglednije odveli u nepoznato i likvidirali, „hrabro“ pobili fra Nikicu Milčevića i fra Leona Migića, fojničkog gvardijana i vikara, oskrnavili Franjevački samostan u Gučoj Gori kao i mnoge druge katoličke vjerske objekte. Samo su to neki od podviga „slavne“ Armije BiH čije su najveće žrtve Hrvati središnje Bosne.
Je li to rat na kakvog poziva Bakir Izetbegović ovih dana? Rat čije bi žrtve opet trebali biti srednjobosanski Hrvati, jer u doktrini ratovanja Armije R BiH snažno je utkana teza da se napada samo slabije. Da je Armiji R BiH uspjelo Hrvate protjerati iz središnje Bosne, BiH u današnjim granicama teško da bi bilo. Pa kad je već za rat protiv onih koji dijele ovu zemlju koju Bosnom zove spreman, Bakir Izetbegović trebao bi neprijatelja potražiti najprije u vlastitim redovima!
AP/artinfo.ba
