Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Siječanj je, doduše, konačno prošao. Ali ne treba nikako zaboraviti kako je bio u znaku „narodnih neprijatelja“. No i veljača, ma koliko tradicionalno nepredvidiva, počela je s – ustašama. S tendencijom da će tako i nastaviti. Nakon što je već prije otkriveno kako razni kolaboracionisti – napose islamske vjeroispovijesti – imaju ulice po Sarajevu, početkom tjedna Oslobođenje je utvrdilo gradivo i još jedanput raskrinkalo da kulturni ataše NDH Enever Čolaković ima ulicu u glavnom gradu. I to usred općine Centar, koja, kazao bi sin jedinac iz glasovite antifašističke obitelji Izetbegović, vrijedi kao deset drugih.

Malo koketiranja nije na odmet

Ustaše i ustašluci osobito su delikatna tema u Bošnjaka, jer, primijetio je u „slučaju Đozo“, jedan bošnjački analitičar „to otvara vrata da se i Bošnjacima spočita(va) koketiranje ili pokazivanje simpatija prema nacističkim suradnicima“, a drugi, komentirajući „slučaj Busuladžić“, tvrdi kako je „na sceni ona neodgovorna ideologija koja Bošnjake uporno hoće svrstati među poražene u Drugom svjetskom ratu“.

Uz, dakako, potpuno ignoriranje povijesne činjenice kako su muslimani činili 30% Ustaške vojnice te samo 2,5% Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije. Toliko glede – svrstavanja!

No rečeni je slučaj Huseina ef. Đoze, u kontekstu ovotjednog „otkrića“ Oslobođenja, indikativan kao, zapravo, potvrda o vječitom vraćanju na mjesto zločina. Naime, nakon što je potkraj siječnja u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH usvojena inicijativa u kojoj se od općina i gradova širom Bosne i Hercegovine traži da ulice, škole i druge javne površine koje nose nazive po nacističkim i fašističkim dužnosnicima i njihovim suradnicima zamijene imenima osobama iz BiH koje su priznati od Yad Vashem, centra u Jeruzalemu kao „pravednici među narodima“, sarajevski je tjednik Stav objavio ekskluzivnu životnu ispovijed efendijina sina, umirovljenog sarajevskog bankara Džemaludina.

To, znatnim dijelom, potresno svjedočenje sina imama 28. Regimente 13. SS Handžar divizije zanimljivo je, prije svega, kao podsjećanje na vremena kada se „u ime naroda“ uhićivalo zbog delikta mišljenja. Ali – i verbalnog deliktna. Tako Đozo mlađi, uz ostalo, govori o tomu kako je njegov otac, koji je nakon završetka rata odležao pet godina zatvora, jednom prigodom u Bugojnu na otvaranju džamije držao govor. I umjesto „drugovi i drugarice“, počeo s „draga braćo i sestre“.

Šta se stere u ime vjere

Odmah ga je, jasno, u središnjem teve Dnevniku napalo, te je prizvano i kako je „kolaborirao tijekom rata“. Džemaludin Đozo sjeća se kako su tih olovnih godina novinarski predvodnici hajke na njegova oca bili dva novinara, dva imenjaka:  Zlatko Dizdarević i Zlatko Dukić. Od kojih ovaj drugi i danas kolumnari po Oslobođenju. Sjeća se Đozin jedinac i naslova u tome sarajevskom dnevniku: Šta se stere u ime vjere, slijedom čega je bugojanski govornik inkriminiran što ljude – nazivajući ih braćom i sestrama – nacionalno grupira.

I to je, sjeća se dalje, jedini put da su mu ocu kopali po (mračnoj...) ratnoj prošlosti. Do, evo, aktualnih vremena kada je pokrenuta – prvo medijska hajka, pa onda i parlamentarna procedura – preimenovanja naziva ulica. I, eto – znakovitosti. Zašto se o Đozi šutjelo sve dok, eto, nije u Bugojnu prostro onako kako se komunistima nije svidjelo?!

Pa, zapravo ga je dekriminalizirao Josip Broz, čiji je – uči nas povijest – Đozo bio osobni prevoditelj u nekoliko navrata. Čim je, valjda, odslužio svoje. Štoviše, u međuvremenu se između trostrukog narodnog heroja i imama 13. SS Hanđar divizije razvilo prijateljstvo. Ako, dakle, uzimaju ulicu Đozi neka je uzmu (konačno) i Titi. Jer, ako je efendija kolaborirao s okupatorima i domaćim izdajnicima, onda je „najveći sin svih naših naroda i narodnosti“ kolaborirao s njim. Dao mu, vidjeli smo, i posao. Čak!

Rado Alija ide u partizane

Nije tu, međutim, kraj priče o Đozi. Naime, Đozo mlađi svjedoči kako je njegov otac, u to doba – već od Tite aboliran – kao glavni urednik Preporoda otvarao prostor mnogima da pišu u toj tiskovini. Pa tako i Aliji Izetbegoviću, koji je, sjeća se, često navraćao kod njegova oca u sarajevsku Titovu ulicu... Eh, sad – kad bi za ovo znao Milorad Dodik, koje mu je duša tvrditi kako je Alija ratovao u Handžar diviziji, začas bi zbrojio dva i dva. Ali...

Prije nekoliko godina bošnjački je prvoborac iz posljednjega rata Nihad Halibegović, opovrgavajući Dodikovu, a i nekih drugih „povjesničara“, tvrdnju kako je, zapravo, Đozo bio i Izetbegovićev (ratni) imam, progovorio o Alijinoj partizaniji. Kaže tako u Stavu taj, navodno pouzdani, svjedok kako je „prvi predsjednik“ bio u partizanima od 16. travnja 1945. do 4. ožujka 1946.

Dakle, u partizane je otišao u sudačkoj nadoknadi, a kako je, eto, malo zakasnio ostavio ga je – dojam je – Tito još malo na dopunskoj. Kako bilo, mnogo kasnije, tamo 1970-ih sve je bilo kao u bajci: Đozo je malo Titi prevodio, malo uređivao Preporod u kojom je pisao Alija...  Divan spoj tri ratna druga. Uostalom,  Izetbegović I. bio je na neki poseban način vezan za Ljubičicu Bijelu. Nije dao na njega. Nikako!

„Ja nisam nikad krio simpatije prema tom čovjeku, jer mi nije davao utisak nekog zloće-čovjeka. Imao sam utisak da je širok čovjek, otvoren prema životu, da je volio da živimo i da je puštao druge da žive, za razliku od drugih komunističkih rukovodilaca koji su bili više askete. Znate i vi, pod asketama je teško, sami sebe izlažu patnji, pa to traže i od drugih ljudi. Tito je bio neka druga vrsta čovjeka. I tako, jednom riječju, nemam ja neki negativni odnos prema Titu. Vi znate, mi ovdje ni ulicu koja se zove po njegovom imenu nismo nikad predili, mada smo to mogli da uradimo. Prošli smo kroz vrlo težak period od rata, kada je bilo takvih zahtjeva. Mi to nismo dali. Nisam ni ja dao to. Jednostavno ne smatram da historija počinje od nas“, svjedočio je u knjizi Mate Đakovića, Moji razgovori sa Alijom.

Mladež skreće s Alijina puta

I tako je u stanovitoj mjeri otkrio svoju mazohističku stranu. Titini su ga komunisti, naime, zatvarali, a on i dalje ne da na vrhovnog ključara...  Ali zato njegova mladež ne ide njegovim stopama. Kad je Izetbegović već uvelike preselio na Kovače, mlađahni vijećnik OO SDA Stari Grad Tarik Dautović napisao je na svome Facebooku: "I Allaha mi, mi ćemo uraditi sve da preimenujemo Titovu ulicu! Neće glavna sarajevska ulica nositi ime tog zločinca, diktatora, vođe totalitarističko-komunističko-zločinačko-ateističkog sistema koji je zatirao svako sjeme muslimanskog, bošnjačkog intelekta. Zvat ce se Alije Izetbegovića.“

Nije mu to zasad prošlo, ponajprije zato što i sin (pomalo) zakašnjeloga partizana Alije, Bakir, također, nije dao na Titu. A kad smo već kod toga, podsjetimo i da je Predsjedništvo BiH u Titinoj ulici. A u Predsjedništvu, sjetimo se i te potresne činjenice, već je evo treći put Željko Komšić, kojemu je malo što mu je ured tu gdje već jest, nego mu i zid resi (...) Broz na ulju.

Malo su, međutim, neki, osobito ovi što danas bjesomučno love ustaše po Sarajevu i kojekuda, zaboravili kako je taj „pošteni Hrvat“ u svome uredu kao drugi bošnjački član kolektivnog bh. rukovodstva svojevremeno držao i sliku krilnika Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a Hercegovine. 'Vako, dakle, Tito, 'vako krilnik... A u sredini Ljiljan Zlatni. Gdje to (još) ima!

Još ne sviče lipanjska zora...

Čudna družina, osobito zna li se da je Kraljević s predsjednikom HSP-a Dobroslavom  Paragom 13. lipnja 1991. u Ljubuškom organizirao proglašenje Lipanjske povelje o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru s istočnim granicama Subotica, Zemun, Drina, Sandžak i Boka Kotorska.

A 2. kolovoza 1992. Alija Izetbegović donio je odluku o HOS-u kao sastavnom dijelu TO-a BiH te je imenovao Kraljevića članom Glavnog stožera TO-a BiH i obećao mu čin general bojnika. I obećanje kasnije, kad je već ustrojena Armija RBiH, ispunio.

Ima, eto, ustaša... i  samo ih treba naći.