Šutnja odavno nije zlato!
Nepravomoćna presuda Sakibu Mahmuljinu, zapovjedniku 3.korpusa Armije BiH u čijem sastavu je bio i zloglasni odred „El mudžahid“, sasvim očekivano podigla je „na noge“ bošnjački politički vrh, boračke udruge i organizacija i naravno medije. Organizirani su prosvjedi, Mahmuljina se naziva herojem, a zločini koje su počinili pripadnici postrojbi čiji je zapovjednik bio, uključujući i dobrovoljce iz islamskih zemalja, činom obrane od srpskog i hrvatskog agresora.
Ovakva reakcija sasvim je očekivana, jednako kao i šutnja hrvatskih udruga i dobrog dijela političara s druge strane. Nažalost. Jer priopćenje Odjela za branitelje HNS-a u kojemu se poziva bošnjački politički i državni vrh da konačno osudi zvjerske pohode i zločine mudžahedina u BiH, poziv HSS iz Posušja da se šeficu bh. diplomacije SDA-ovu Biseru Turković zbog veličanja Mahmuljina proglasi „personom non-grata“ , te nekolicine objava novinara, nije niti može biti dovoljno. Sve su to istina kamenčići u mozaiku vapaja za pravdom i istinom, mozaika koji je trebao biti sklopljen u središnjoj Bosni jer Mahmuljinovi vojnici, domaći i strani, na ovom su području počinili najokrutnije zločine. Godišnjica jednog od njih obilježena je u tjednu iza nas, u selu Dusina u općini Zenica.
Krvavi pohod 26. siječnja 1993. godine i ubojstva hrvatskih ratnih zarobljenika od kojih je posebno okrutno bilo ubojstvo Zvonka Rajića kojemu je živom izvađeno srce, bili su prikladna najava svega što je čekalo Hrvate središnje Bosne ratne 1993. Od Vareša, Kaknja do Bugojna i Travnika. U Travniku su Mahmuljinovi vojnici imali svoje kampove. Među ostalim i u selu Orašac gdje su u jesen 1993. godine ritualno odsjekli glavu srpskom zarobljeniku Draganu Popoviću. Ovo okrutno ubojstvo jednako kao i ritualno odsijecanje glava Hrvatima u Miletićima, masakr u Križančevom selu kod Viteza, ubojstvo osmero djece iz Viteza dok su igrala košarku, zločini u Buhinim Kućama, Bobašima, Maljinama, Bugojnu, Varešu i Kaknju, samo je dio dugog popisa nekažnjenih zločina bošnjačke Armije BiH ojačane islamskim dobrovoljcima nad Hrvatima središnje Bosne. A čelnici udruga kao i većina političara i dalje šuti. Niti jedna naša temeljna udruga nije se sjetila organizirati prosvjede i pitati zašto optužnicom protiv Mahmuljina nisu obuhvaćeni i neki od gore navedenih zločina nad Hrvatima, od svojih političkih predstavnika tražiti da pokrenu smjene onih koji veličaju naše krvnike. Čak je manje važno hoće li se u tomu i uspjeti, ali je prevažno pokušati, prekinuti šutnju i tražiti pravdu i istinu za svoje žrtve. Jer ako prešutimo da je Sakib Mahmuljin heroj, a oni kojima je zapovijedao, krvnici hrvatskog naroda središnje Bosne, branitelji ove zemlje, oni to zaista i postaju. Još jedan dokaz ovakvoj tvrdnji je Šerif Patković za kojeg postoje ozbiljne sumnje da je upravo on izvadio srce Zvonku Rajiću. Patković je za Bošnjake heroj i kao takav uživa sve počasti u društvu, njegova je u svim pitanjima koja se tiču statusa boračke populacije zadnja!
U tjednu iza nas uz godišnjicu krvavog zločina u Dusini obilježili smo i godišnjicu jedne od najbriljantnijih bitki Domovinskog rata u središnjoj Bosni, Bitke za Zavrtaljku. Hrvatskim braniteljima uspjelo je po rijetko viđenom snježnom nevremenu na ovim prostorima osvojiti neosvojivo. S druge strane, mi za sve ove godine nismo se uspjeli izboriti da se o ovoj bitci piše i govori izvan uobičajenog „položili vijence i odali počast žrtvama“ te pohoda na samu kotu. Odajmo im počast tako što će cijeli svijet znati s koliko hrabrosti i srca su nas branili ljudi u odorama HVO-a, da su nadljudskim naporima osvajali nemoguće, sve kako bi obranili svoje domove i obitelji, a ne zauzimali tuđe teritorije i prostore. Zašto o svemu o tome uporno šutimo, pitanje je koje postavljam svima nama koji imamo bilo kakvu mogućnost svakodnevno pisati i govoriti o svemu ovome, a šutimo i ne borimo se!
Ako ne znamo, učimo od drugih. Bošnjački politički vrh vrlo dobro zna ulogu Sakiba Mahmuljina i njegovu odgovornost za zločine, zna i da je Selmo Cikotić odgovoran za etničko čišćenje Bugojna i da zna gdje su nestali Hrvati. Ali sve ono što su radili Cikotić, Mahmuljin i Patković bio je dio njihova plana stvaranja islamske države u BiH. Braneći njih brane svoj plan. Zašto mi ne branimo one koji su isti taj plan zaustavili? I to vlastitim životima! Šutnja odavno nije zlato. Neće nam je oprostiti naraštaji koji dolaze jer njih će učiti da su im očevi i djedovi zločinci, a oni koji su ih ubijali heroji!
I na kraju, još jedan dokaz bošnjačke bahatosti koja je u stanju svim sredstvima ugušiti bilo kakav glas koji im nije po volji. Gostovanje Željane Zovko, zastupnice u Europskom parlamentu u programima N1 televizije koja se odavno pretvorila u glasnogovornika bošnjačkog nacionalizma u BiH. Potvrđuju to gostovanja bilo kojeg hrvatskog ili srpskog političkog predstavnika. Njima se ne dopušta doći do riječi, a ukoliko misle ili govore drugačije od politike kuće, voditeljima je sve dozvoljeno. Pa i metode koje s pravilima struke nemaju nikakve veze. Umjesto podsjećanja na standarde posla, novinarima stiže podrška bošnjačkih novinarskih udruženja. Bošnjačkih jer nikad niti jedno nije reagiralo na prijetnje hrvatskim novinarima u BiH. Još jedan dokaz da šutnja nije zlato i da ono što se prešuti i na što se primjereno ne reagira postaje istina, opasnija i gora od svih laži koje smo prešutjeli i na koje nismo reagirali.
AP/artinfo.ba
