Veliki izraelski pisac Amos Oz u svojoj zbirci eseja “Pozdrav fanaticima” na jednom mjestu piše: “S obje strane mnogobrojni su oni koji se gnušaju riječi kompromis. U svakom kompromisu vide slabost, podvijanje repa, možda čak i duševnu ranu. A ja mislim da u obiteljskom životu, dobrosusjedskom životu kao i u suživotu nacija odabrati kompromis zapravo znači odabrati život. Pojmovi suprotni kompromisu nisu gordost, ispravnost ili nepokolebljiv idealizam. Pojmovi suprotni kompromisu jesu fanatizam i smrt.” Podsjeća li vas ovo na situaciju u Bosni i Hercegovini?

Piše: Josip Mlakić, Bljesak.info

Oz u svojim esejima uglavnom piše o izraelsko-arapskom problemu, i to na jedan poseban način, uravnoteženo i s dubinskim poznavanjem tematike, tako da nije bio omiljen u tamošnjim nacionalističkim krugovima, kako palestinskim tako i onim izraelskim, uključujući tu i izraelsku ljevicu. Navedena knjiga je u Hrvatskoj objavljena posthumno, nekoliko mjeseci nakon autorove smrti. Oz ju je posvetio svojim unucima, kao neku vrstu testamenta.

Radi se o knjizi na koju se u posljednje vrijeme jako često pozivam u svojim tekstovima, pogotovo kada pišem o Bosni i Hercegovini, jer je analogija između tamošnjih zbivanja s današnjom situacijom u Bosni i Hercegovini poprilično jaka. Posljednji i najkraći esej u knjizi zove se “Snovi kojih se treba što prije osloboditi”. Govori o budućnosti Izraela. Oz analizira politiku desničarskih stranaka koja se oslanja na radikalne vjerske krugove kao i politiku slabašne ljevice kao njene suprotnosti. Po Ozu, nijedna od ovih politika nije rješenje. Politika desnice zasniva se na naraciji o “velikom Izraelu”, na državu u kojoj bi vladajući Židovi bili manjina, dok ljevica zastupa zajedničku državu Arapa i Židova. Takva država ne može funkcionirati kao demokracija. Oz piše kako je njemu neprihvatljivo živjeti kao manjina pod arapskom vlašću, “zato što gotovo sve arapske vlade širom Bliskog Istoka ugnjetavaju i ponižavaju svoje manjine”.

Takvo društvo, u kojem manjina, u ovom slučaju židovska, vlada nad podjarmljenom većinom, što je neskriveni cilj desnih stranaka, nisu dugotrajna. Kao primjer, Oz spominje Južnoafričku Republiku. Dakle, Izrael iz vizure tamošnje desnice nužno bi se, da bi opstao, morao pretvoriti u aparthejd. Po Ozu, jedino ispravno rješenje su dvije države koje bi onda kompromisom i dijalogom riješile sva sporna pitanja. Taj kompromis bi bio iznimno bolan za obje strane, ali je to usprkos tome jedino rješenje. Da se obje strane, dakle, oslobode vlastitih snova.

Vjerujem da je svakome i na prvu jasno kako je Ozova logika primjenjiva na Bosnu i Hercegovinu, da sve strane, ovdje ćemo se ograničiti isključivo na Federaciju, imaju neke svoje nerealne “snove” kojih se trebaju riješiti.

Prošli je tjedan Dragan Čović gostovao u HRT-ovoj emisiji “1 na 1” koju vodi i uređuje Romano Bolković. U razgovoru je bilo riječi i o nakaradnom Izbornom zakonu. Sve što je Čović rekao o tome – stoji. Dragan Čović je jedinstven slučaj u političkom životu Bosne i Hercegovine, elokventan, smiren, govori bez uporabe teških i neprihvatljivih riječi. Gdje je, onda, problem s Draganom Čovićem, “državnim neprijateljem broj 1” iz perspektive bošnjačkih nacionalista? Ključni problem je, čini mi se, u onom neizrečenom. Iz njegove priče stječe se zaključak da će uravnotežen Izborni zakon – u kojemu neće biti moguć neki novi Željko Komšić ili “Hrvatine” iz Goražda, “čudni ljudi, čudna imena”, barem kada je riječ o Hrvatima – riješiti sve probleme ove zemlje, da će se već sljedeći dan početi vraćati iseljeni Hrvati, pogotovo mladi, iz Njemačke, Austrije ili Irske. Naravno, neće. Po mojemu mišljenju mnogo je više u interesu bošnjačke politike da se jedan takav zakon donese, jer će Dragan Čović, onda, preko noći ostati bez bilo kakve izlike za višedesetljetnu jalovost politike vlastite stranke.

Također, u istom razgovoru, Čović je izrekao i sljedeće: “Aktualna vlast u Sarajevu danas želi transformirati BiH u ono građansko društvo koje bi u osnovi predstavljalo unitarnu tvorevinu, koja apsolutno nikome ne odgovara, u mislima Islamske deklaracije koja je nekad napisana. Ako iščitavate odluke pojedinih političkih stranaka iz Sarajeva, to se čak više i ne krije, to nastojanje da se dobije bošnjačka ili muslimanska država.”

Sada dolazimo do Bakira Izetbegovića, i politike njegove SDA. Nikakva “muslimanska država” u Bosni i Hercegovini nije moguća, bez obzira što Bakir Izetbegović ne bi vjerojatno imao ništa protiv. Ako ništa, nije moguća zbog kompleksnog teritorijalnog ustroja zadanog Daytonom, ali i zbog toga što je veći dio Bosne i Hercegovine ustrojen kao “građansko društvo”, onakvo kakvo zagovara političko Sarajevo, društvo u kojemu “građani” (Srbi), demokratska većina u Republici Srpskoj, negiraju, na primjer, Bošnjacima čak i pravo da svoj jezik nazovu kako hoće. To je isto ono “građansko društvo” iz dvije najveće županije u Federaciji, iz Tuzlanske i Sarajevske, gdje vladajući muku muče nafatati kakvog Hrvata ili Srbina, pa ga postaviti na neku funkciju, jer tako nalaže Ustav. Osim da se posluže “receptom” iz Goražda?

Je li važan nacionalni identitet “građanina” BiH? Nije, a jeste. Paradoks? Nije. Sve ovisi o matematici. Kad smo u većini, onda smo “građani”, a kad smo u manjini, onda odjednom postajemo Hrvati, Srbi ili Bošnjaci. Takav je slučaj, na primjer, s Bošnjacima u Republici Srpskoj, gdje nikada nećete čuti izraz “građanin”.

U nedavnom razgovoru na N1 televiziji, Bakir Izetbegović je progovorio i o Daytonu. On smatra kako mora doći do “Daytona 2”, da je BiH “multietnička zemlja koja ne treba biti podijeljena na troje”, da će Bosna i Hercegovina u konačnici, valjda po “Daytonu 2”, postati zemlja s “multietničkim regijama”. Na stranu to što će se tu nešto pitati i Milorada Dodika i vrhušku iz Republike Srpske, koji na nešto slično neće pristati niti “pod razno”.

Nije jasno na koje to “multietničke regije” misli Izetbegović, jer u BiH imamo uglavnom “monoetničke regije”, osim Hercegovačko-neretvanske i Srednjobosanske županije. Ako tu činjenicu nakratko i zanemarimo, jedna od tih Izetbegovićevih “multietničkih regija” zasigurno bi bila i ona s hrvatskom većinom. Zagovara li to Bakir Izetbegović Treći entitet?

Usprkos svemu, zamislimo sličan scenarij: da Milorad Dodik preko noći dobije blagi moždani udar, pa ustupi svu vlast u zemlji “građanima”, sve to lijepo parafira i potpiše. Što će se tada dogoditi, kad Bakir Izetbegović dobije efektivnu kontrolu na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine? Tko će se naći u većim problemima, Dodik ili Izetbegović? Po mojemu mišljenju – Izetbegović. Jer bi imao moć koju ne može konzumirati.

Kad smo već krenuli, malo ćemo i o vlažnim snovima Nermina Nikšića. U jednom televizijskom intervjuu od prije nekoliko godina, Nermin Nikšić je, ničim izazvan, izjavio kako bi po njegovu mišljenju bosanskohercegovački Hrvati i Srbi trebali biti malo manje to što jesu, znači Hrvati i Srbi, a malo više “Bosanci i Hercegovci”. U tom intervjuu nije spomenuo Bošnjake. Zbog čega? Stoga jer su Bošnjaci po definiciji “Bosanci i Hercegovci”. Samo još treba nafatati kojeg Hrvata ili Srbina, pa ga pretvoriti u “Bosanca i Hercegovca” i eto ti prosperiteta.

Citiranjem Oza u kontekstu Bosne i Hercegovine, ono o “snovima kojih se treba što prije osloboditi”, htio sam biti malo ironičan. Ne postoje tu nikakvi snovi, jer je jasno da su sve te priče o Izbornom zakonu, građanskom društvu, multietničkim regijama, puke floskule, ad hoc mehanizmi kojima se vladajuće političke elite održavaju na vlasti ili uz vlast. Radi se o bacanju slijepcima prašine u oči, jedine discipline koja vladajućim ide od ruke.

Bljesak.info