Stjepan Mesić (86) prvo je poslao pismo novoizabranom, nešto mlađem predsjedniku SAD Joe Bidenu (78) da bi se kasnije nastavio pojavljivati u javnosti kao analitičar koji točno zna sljedeće Bidenove poteze.

U pismu Mesić napominje da je nekad bio nešto, a da se sa njegovim stavovima ne slažu oni koji su sada netko i nešto u Hrvatskoj. Time je pismo vjerojatno završilo svoj put kod tajnice.

No, pismo ionako nije pisano za novog američkog predsjednika. Ono je pisano za potrebe političkog Sarajeva koje je time dodatno napuhalo vlastito uvjerenje da će Joe Biden biti dugo očekivani intervencionist u bosanskohercegovačke prilike.

Hoće li 25 godina kukumakanja kako „međunarodna zajednica treba intervenirati u BiH“ konačno uroditi plodom i opravdati jednako dug nerad domaćih elita koje takvu intervenciju vide kao jedini spas!?

Osim Bidenova poznavanja prilika u BiH, što se često uzima kao osnova pretpostavke da će on biti taj koji će lupiti šakom i „poredati“ stvari kako bi to htjeli sarajevski suverenisti, nema drugih pokazatelja da će se on uključivati u kompleksne i za SAD nevažne prilike u BiH.

Naravno, to može biti i dovoljno. Ali teško.

Izvor svih problema u BiH je Daytonski mirovni sporazum. Za Bošnjake je on loš jer dugoročno onemogućuje izgradnju bošnjačke nacionalne države a kratkoročno jer onemogućuje izgradnju bilo kakve države. Hrvatima je loš jer omogućuje otimačinu i ono malo zagarantiranih pozicija u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. A za Srbe je problematičan jer se ne provodi dosljedno.

U tom pogledu, Međunarodna zajednica bliža je bošnjačkom tumačenju problema – Daytonski sporazum onemogućuje funkcioniranje bilo kakve države.

Recimo da će na problem tako gledati i Bidenova administracija.

Što on može učiniti!?

Za početak, međunarodnu zajednicu predstavljaju ljudi koji imaju nekakvu političku odgovornost. Obraz, što bi rekao Željko Komšić. Oni će svaki svoj potez dobro odmjeriti. Njihova riječ i djelo imat će težinu.

 

To je ona razlika koja se u BiH nikad ne uzima u obzir. Kod nas su još uvijek relevantni Mesić, Kljujić, Lazović, Komšić, Bogićević... ljudi u osmoj i devetoj deceniji života koji ni u najboljim danima nisu ništa značili.

Za razliku od Zapada gdje je ugovor svetinja, na Istoku ugovor znači manje od date riječi. Za razliku od Istoka i Zapada, u BiH ni ugovor ni data riječ ne znače ništa. Zato će nekima biti teško razumjeti kako će SAD (ukoliko se uopće upuste u izmjene Daytona) voditi pregovore.

Ono što je karakteristika svakog ugovora jeste da ima potpisnike. U slučaju Daytona to su BiH, Srbija i Hrvatska.

Svaka izmjena sporazuma pretpostavlja da u nju budu uključeni svi potpisani subjekti. Dakle, tri strane.

 

Na tim (zamišljenim) pregovorima Hrvatska će predstavljati Hrvate u BiH, Srbija Srbe u BiH a BiH će imati delegaciju od tri konstitutivna naroda. Osim ako Srbi i Hrvati iz BiH ne pristanu da BiH predstavljaju isključivo Bošnjaci.

Teoretski je moguć i drugi pristup: Da se prvo dogovore tri konstitutivna naroda kakve izmjene Daytona žele, pa da to Srbija i Hrvatska samo parafiriju. No, da je to bilo moguće ne bismo proveli 25 godina čekanja međunarodne intervencije. Dakle od ovog ništa.

Vratimo se zato na prvu mogućnost u kojoj Srbija i Hrvatska aktivno sudjeluju u pregovorima oko izmjena Daytonskog sporazuma.

Ove dvije zemlje imat će delegacije sastavljene od iskusnih i obrazovanih diplomata koji imaju jaku političku i personalnu motivaciju da u pregovorima riješe akutne nacionalne probleme. Pri tome Hrvatsku treba gledati kao na državu članicu EU i NATO, a na Srbiju kao regionalnu silu višestruko važnu za stabilnost čitavog Balkana.

 

Na tim pregovorima Bošnjake će predstavljati Bakir Izetbegović.

Iza sebe će imati tucet stranačkih poslušnika koji svi zajedno nemaju ni sat vremena međunarodnog diplomatskog iskustva. Ne poznaju jezik, ne poznaju međunarodne odnose, iza sebe nemaju nikakva međunarodna članstva, ni vojnu ni ekonomsku ni demografsku silu... Izetbegović će na svojoj strani imati tek kartu suosjećanja za genocid u Srebrenici i podršku vjernih mesića, komšića, kljujuća, lazovića...

U ovom trenutku, s obzirom na težinu zamišljenih pregovaračkih reprezentacija tri strane, Bošnjaci ne stoje nimalo dobro. Jesu li Bošnjaci uopće spremni prepustiti sudbinu nacije u ruke Bakiru Izetbegoviću?!

 

Hrvati mogu biti sigurni u Plenkovića i Milanovića. Srbi imaju odlične početne pozicije. Bošnjaci osim silne želje nemaju ništa.

Iz takve očajne pozicije i dolazi želja da Biden, kao predsjednik SAD, sam sve završi onako kako mu sugerira Stjepan Mesić. No, čak i da pretpostavimo da takva želja kod Bidena postoji, da će imati vremena i unutarnjeg suglasja oko takve intervencije, ostaje otvoreno pitanje kako bi Biden mogao ignorirati stav svoga saveznika Hrvatske i da li bi zbog nekakve Bosne riskirao da ostavi svog saveznika Vučića na cjedilu a čitavu Srbiju gurne u ruke Putinu?!

Čime Bošnjaci mogu pridobiti Bidena osim emocijom? Što nude sada a što u budućnosti? Jesu li vrijedni kao saveznici i vjeruju li zaista da osjećaj pravde dominira međunarodnim političkim odnosima?

 

Ako se budu pitali posljednji bošnjački saveznici Hrvati onda stvari neće ići onako kako ih u Sarajevu očekuju.

Kako god okrenemo stvari, dvadeset godina nametanja predstavnika Hrvatima i otimanje ovlasti Republici Srpskoj dolazi na naplatu.

Stvari bi bile drugačije da je postojala snaga unutarnjeg koncenzusa. Ovako je budućnost prepuštena osamdesetogodišnjacima...