Prošli su još jedni bosanskohercegovački izbori, ovaj put lokalni. Uobičajena postizborna slika: gubitnici ližu rane, dok pobjednici ne slave toliko vlastitu pobjedu, koliko slavodobitno pokazuju na “komšijinu” crknutu kravu.
piše: Josip Mlakić, Bljesak.info
Gosti jedne od postizbornih emisija na “objektivnoj” Federalnoj televiziji u kojoj je bilo riječi o izbornim rezultatima bila je B-H-S trojka u sastavu Senadin Lavić (B), Slavo Kukić (H) i Žarko Papić (S). Prva dvojica najprije su osula drvlje i kamenje na “etnonacionaliste”, jedan termin skovan poodavno u Sarajevu kao neka vrsta tupog oružja u rukama živopisnog građanluka, kojim slavodobitno svih ovih godina vitlaju građanski filozofi opće prakse ubijajući na taj način zdrav razum svojoj ciljanoj publici, nijednog se trenutka ne upitavši što to znači. Mi, naravno, znamo što je to iz njihove perspektive, “etnonacionalisti” su uvijek oni Drugi, ili eventualno “naše budale”, kako bi to rekao Alija Izetbegović. Etnonacionalizam je u prijevodu narodni nacionalizam, odnosno nacionalni nacionalizam, nešto kao “ce-muha-muha” iz Top liste nadrealista. Ono što je u ovoj postizbornoj grotesci bilo najzanimljivije je to što su po “enonacionalistima” opalili dežurni “analitičari” Federalne televizije, skupljeni tu s etničkog koca i građansko-nacionalističkog konopca.
Emisija je odmah na početku dobila svoj uobičajeni tok, kako se to uobičajilo na ovoj televiziji: voditelj svojim pomno odabranim gostima nabacuju voleje, koji ih dočekuju kako znaju i umiju, ali džabe ti onima s dvije lijeve nabacivati voleje. Letjele su bombe s Federalne televizije na sve strane, osim u mrežu. Najviše je bilo govora o tome kako su “etnonacionalisti” izgubili sve veće gradove, Banja Luku i Bijeljinu u Republici Srpskoj, te “federalnu” Zenicu i Sarajevo, uz već poslovičnu pobjedu Jasmina Imamovića, tuzlanskog Milana Bandića.
Dakle, pozivali su se na crknute krave Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika, ali i Dragana Čovića, iako se Čovićeva “majka svih bitaka”, ona za Mostar, tek očekuje. Tu se, naravno, mislilo na Čovićevu “ljutu ranu”, općinu Prozor-Rama, općinu s najvećim proračunom po glavi stanovnika u Federaciji, gdje je novi-stari gradonačelnik Jozo Ivančević osvojio svoj četvrti mandat, i to premoćno, sa 75 posto osvojenih glasova. Čović, izgleda, niti ovaj put nije uspio pronaći “ljutu travu” za Jozu Ivančevića.
A onda je uvaženi akademik, gospodin doktor Slavo Kukić dao šlagvort cijeloj emisiji. S onom svojom karakterističnom profesorskom dikcijom, kojom podjednako teatralno komentira cijenu mlijeka ili Einsteinovu teoriju relativnosti, slavodobitno je spomenuo tektonske promjene koje su se, je li, dogodile u cijeloj Bosni i Hercegovini. Eto, nije još svanulo, ali samo što nije.
Združena B-H komponenta, uključujući tu i voditelja, složila se s “teorijom tektonskih promjena” Slave Kukića, što je izraz koji se do kraja emisije ponovio najmanje stotinu puta. (Uvaženi akademik je tokom emisije nekoliko puta ponovio voditelju kako su ga nešto slično pitali i na “jednoj drugoj televiziji”, da bi, je li, ukazao na vlastiti genij. Kad je umro Ivo Andrić, Mujo iz vica se zapitao tko će biti Pisac, sada kad više nema Andrića. Tako će se nekad, za pedeset, šezdeset godina, kad u dubokoj starosti eventualno umre uvaženi akademik, iako su akademici besmrtni, Mujo iz vica zapitati tko će nam sada biti Analitičar.)
Na stranu sve, da sada vidimo naličje tih Kukićevih “tektonskih promjena”. Pođimo od Sarajeva. Stranka demokratske akcije izgubila je sve sarajevske općine (Novi Grad, Centar i Ilidža), osim općine Stari Grad. Na jednoj privatnoj sarajevskoj televiziji tim povodom sastali su se tako u postizbornom razgovoru ugodnom pobjednici izbora u sarajevskim općinama, uz koncelebraciju Dine Konakovića i Aljoše Čampare, najpoznatijih SDA-ovih disidenata u ovom trenutku. Razgovaralo se, valjda, o “tektonskim promjenama”.
U jednom je trenutku Samir Efendić, novi-stari gradonačelnik općine Stari Grad, jedine koju je SDA sačuvao, primijetio jednu zanimljivu stvar, da su svi gosti u studiju bili nekada članovi SDA, dakle “etnonacionalisti”, ili “naše budale” u ovom slučaju. Ovdje ćemo u cijelu priču uključiti Shakespearea, nije da čovjek ne vjeruje uvaženom akademiku, pa se zapitati hoće li “etnonacionalisti” odjeveni u “građanski dres” bolje upravljati bogatim sarajevskim općinama? Znate ono: Hoće li ruža isto mirisati, bez obzira kako se zove? Hoće li ugledni “građani” tuknuti na “etnonacionaliste”, bez obzira na novi dres? Hoće li, dakle, Zlatan Ibrahimović ostati Zlatan i u dresu nižerazrednog Vratnika. Po logici vajnih “analitičara” – neće.
Idemo dalje. Zenica. Fuad Kasumović, moj bivši sugrađanin, novi-stari gradonačelnik Zenice, bivši je SDA-ov “etnonacionalist”, koji je napustio ovu stranku u jednom trenutku, jer nije dobio željeno mjesto direktora Razvojne banke, pa otišao u Zenicu i dvaput pomeo svoju dojučerašnju stranku. Pred čovjekom iz Gornjeg Vakufa, koji ode u Zenicu, pa tamo dva puta Zeničanima proda šuplju, svaki populist na ovim prostorima treba ponizno skinuti kapu i nakloniti mu se. Ejvala, majstore! Toliko o zeničkim “tektonskim promjenama”.
Ipak, majka svih “tektonskih promjena” bila je pobjeda mlađahnog PDP-ova kadra Draška Stanivukovića u Banjoj Luci. Radi se o “demokrati” kojeg je nedavno proćeralo iz Crne Gore, jer je tamo nešto srbovao protiv koalicije Mila Đukanovića. Jedina politička platforma Draška Stanivukovića zasada je, dakle, anticrnogorstvo. Stanivuković negira čak i postojanje crnogorske nacije, te mu silno smetaju i dva nova slova koja su Crnogorci dodali u svoju abecedu. “U Crnoj Gori je jedan proces da se riješi treći stub identiteta jednog naroda. Dakle Crnogorci su dodali dva slova, pa su napravili 32 slova. Tu su pismo i jezik. Uradili su drugu stvar, napravili su crnogorski jezik, koji ne postoji. I treća stvar je vjera da naprave crnogorski crkvu, koja ne postoji. To je moje viđenje stvari. Jel’ vi smatrate da postoje Crnogorci kao narod oduvijek ili je to proces montiranja jedne nove nacije?”
To je isti onaj Draško Stanivuković koji se prije nešto više od pola godine naslikavao po Foči s četničkom zastavom. Čudna je znanost ta seizmologija. Nepredvidiva. Ali kad to kaže uvaženi akademik, onda se treba ponizno poklopiti ušima i zašutjeti. Pritom treba zaboraviti još jednu stvar, da je dosadašnji Dodikov gradonačelnik Banje Luke, Igor Radojčić, po mojemu mišljenju jedan od najuljudnijih političara u ovoj zemlji. A svatko, vjerujem, tko je posljednjih godina boravio u Banjoj Luci vjerujem da se začudio koliko je taj grad čist i uređen u odnosu i na Sarajevo, a o Mostaru da se i ne govori.
Tektonske promjene? Jedino tektonsko što se dogodilo na netom provedenim lokalnim izborima, a što se vidi i iz pobrojanih primjera, je teatralna dikcija Slave Kukića i cvijeće na šubari novog gradonačelnika Banja Luke. Znate ono: “Drma mi se, drma mi se na šubari cvijeće…”
