Profesor Senadin Lavić, cijeli radni vijek se lavovski trudi dokazati postojanje nepostojećeg- bosanske nacije- i nepostojanja postojećeg- ustavnog i stvarnog realiteta- triju konstitutivnih naroda, nacija, u BiH, abecednim redom; Bošnjaka, Hrvata i Srba.
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
U izdanju sarajevskog Fakulteta političkih znanosti ovih dana je, naime, izašla nova knjiga prof. dr. Senadina Lavića pod naslovom “Diskurs o bosanstvu”. Ovo djelo rezultat je “višegodišnjih istraživanja, ispitivanja, analiza, deskripcija i empirijskih suočavanja s povijesnom zbiljom današnje Bosne”, naveo je Lavić u intervju jednom sarajevskom portalu, zanemarujući da Bosna, ne postoji, osim kao zemljopisni pojam.
U Lavićevoj glavi i njegovoj knjizi, “Građani Bosne reducirani su na etničko-religijsko postojanje, na “plemena” koje vode hrabri lideri i svećenici, njihova individualnost i posebnost je poništena i oni mogu biti samo članovi društvenih grupa kakve su etnija i religijska zajednica”.
Po njemu su Bošnjaci, Hrvati i Srbi unatoč tomu što su se na popisu stanovništva 2013. svojevoljno, u rubrici “nacionalnost”, izjasnili kako pripadnici triju naroda- nacija, čas etnije, čas religijske zajednice, čas plemena, koja žive u nepostojećoj državi Bosni.
Gradeći svoju teoriju postojanja bosanstva kao nacije kao ideološku podlogu velikobošnjačke politike- tako ne samo Hrvate i Srbe, već i pripadnike zajednice kojoj pripada- Bošnjake, Lavić vrati u srednji vijek, na ondašnju razinu razvoja ljudskih zajednica. Pa ustvrdi kako su oni, kako smo svi mi, nitko i ništa, ljudi bez individualnosti i posebnosti. Čak i da smo pripadnici triju plemena, zašto bi nam naša individualnost, posebnost bila poništena, Lavić ne objasni. Kako smo po ovom sarajevskom nazovi znanstveniku pripadnici plemena onda nam sudbinu, veli, određuju “nacionalisti, rasisti, šovinisti, vjerski fundamentalisti i kriminalci”. Nama koji živimo u srednjem vijeku kapu kroje oni koji će se tek pojaviti nakon toliko stoljeća. Logično, nema šta.
Lavovski je Lavić znanstveno-istraživački trud uložio da bi došao do “genijalnog” otkrića kako je “etnopolitika, nametnula obmanjujući narativ kojim se nameće pripovijest da su narodi suvereni i da je država drugobitna po pitanju suvereniteta”.
– Tako se onda nameće sporna priča o konstitutivnosti naroda i konsocijaciji, a potiskuje se bilo kakva pomisao o građanima kao nositeljima suvereniteta i demokratskog poretka. Nedostaje ravnopravnost građana na cijeloj teritoriji države!, veli Lavić.
I tako od plemena ovaj sarajevski istraživač dođe do konstitutivnih naroda- onog što žulja bošnjačke hegemoniste zaodjenute u plašt kvaziznanstvenika. Konstitutivni narodi nisu, naime, nikakva nametnuta priča već ustavna kategorija. A ustav, društveni dogovor, najveći je pravni akt svake zemlje, pa tako i naše. U našem Ustavu Hrvati, Bošnjaci i Srbi navedeni su kako konstitutivni, državotvorni i jednakopravni narodi. A ne plemena, profesore.
A demokratski poredak, demokracija? Konsocijacija? Što je to? Čini se kako Lavić nije baš načisto s tim pojmovima. Nije, stoga, naodmet podsjetiti ga značenja te grčke riječi. Demokracija, naime, znači vladavina naroda. U demokraciji vlast pripada narodu i proistječe iz naroda. Tu univerzalnu definiciju demokracije koristi i Ustavni sud BiH kada u presudi po apelaciji Alije Izetbegovića 2000. kaže kako je Ustav BiH “kao narod označio tri konstitutivna naroda- Bošnjake, Hrvate i Srbe”.
Suveren, pojam koji Lavić, također, koristi znači vladar. Time što vlast u BiH, po Ustavu, pripada Bošnjacima, Hrvatima i Srbima njih se s pravom naziva suverenim narodima. Oni narodi koji su stekli svoju državu, smatraju se u politološkim teorrijama nacijama. Bošnjaci, Hrvati i Srbi su dakle pripadnici triju nacija. Oni su suvereni-vladari Bosne i Hercegovine. Suverenitet BiH pripada i proistječe iz tri suverena naroda. A ne obrnuto. Ne vlada Bosna i Hercegovina, svojim tvorcima, već oni njome i u njihovom interesu. Tako bi bar trebalo biti. Tko razumije demokraciju i demokratski poredak- ovo mu ne treba pojašnjavati.
A konsocijacija? Laviću i taj pojam, čini se, ide na živce. Konsocijacijska demokracija označava oblik uređenja države u kojem se različitim društvenim skupinama, bez obzira na njihovu brojnost, jamči participacija u vlasti. Budući BiH nije jednonacionalna već tronacionalna država, onda je njezino konsocijacijsko ustavno uređenje prilagođeno toj činjenici. Isti je slučaj i s drugim višenacionalnim europskim državama poput Belgije ili Švicarske.
A što je s građanima?, upitat će sarajevski “znanstvenik”. Pa građani BiH, 97 posto njih su opet Bošnjaci, Hrvati i Srbi. I, kako su narodi u BiH predstavljeni u Predsjedništvu BiH, izuzev hrvatskog, i u domovima naroda, gdje Hrvatima i to pravo neprestano uskraćuju lavićevci, tako su i građani BiH, bez obzira na nacionalnost predstavljeni u zastupničkim, građanskim, predstavničkim i zakonodavnim tijelima vlasti, u koje se bira po načelu “jedan čovjek- jedan glas”, od općinskih vijeća, preko parlamenata županija, odnosno kantona, sve do zastupničkih domova parlamenata entiteta i BiH. Dakle, u BiH se, kao što vidimo ne potiskuje građansko, već nacionalno. Zapravo pod krinkom građanskog i kvaziznanstvenog pokušava se bošnjačko-hrvatsko-srpsku BiH pretvoriti u bosanskobošnjačku Bosnu.
Sve u svemu, za lavićevo najnovije djelo, jedno u nizu kojim se uzaludno pokušava dokazati nedokazivo- postojanje ne postojećeg i nepostojanje postojećeg, narod bi rekao: Žali Bože truda i bačenih para./HMS/
