Piše: Josip Mlakić/Bljesak.info

Kao rezultat političke nemoći u kojoj se već duže vrijeme koprca, Bakir Izetbegović iz dana u dan daje izjave iz kojih progovara duboka psihopatologija, i koji stoga s vremena na vrijeme podsjeća na uškopljene verzije mračnjaka iz Andrićevih proza. Tu ničega u principu nema osim otvorene mržnje i potpune bešćutnosti prema tuđim žrtvama, pa i kad je riječ o djeci. Samo jedan sličan bolesnik može nametati ljude poput Selme seksi Cikotića za visoke državne funkcije, a drugi bolesnici, čitaj “ljevičari” i “antifašisti”, šutke prelaziti preko toga.

Nakaradna logika

Posljednju takvu izjavu dao je novinarima hrvatskog RTL-a prilikom boravka u Zagrebu, gdje je iznio notornu tezu bošnjačkih šovena po kojoj su svi pripadnici HVO-a “uzepeovci”, a kojom se pokušava oktroirati princip kolektivne krivnje, koji bi se potom politički kapitalizirao, što je, naravno, notorna glupost koja ne može više proći ni u Gornjoj Maoči, a kamo li u Zagrebu. Izrekao je to braneći Željka Komšića, rekavši kako on, eto, nije bio “uzepeovac”. Novinarka RTL-a ga je u čudu gledala, vjerojatno ne shvaćajući što to Izetbegović klapa.

Pa, evo, iskoristit ću priliku, kao bivši pripadnik HVO-a, odgovoriti jedinim jezikom koji bolesnici poput Bakira Izetbegovića razumiju: “Babo ti je uzepeovac!”

Malo samorefleksije nije na odmet. Hajdemo, onda, tu nakaradnu Izetbegovićevu logiku primijeniti na njega i na njegovog babu. Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Haaškog tribunala, nakon smrti Alije Izetbegovića, izjavila je da je podizanje optužnice protiv njega bilo u završnoj fazi, i da je Izetbegovića starijeg samo biologija sačuvala od haške presude.

Udruženi koljački poduhvat

Ta haška optužnica sadržavala je i najteže zločine, kao što su ritualna odsijecanja glava, koje su počinili pripadnici Armije BiH, islamski radikalisti pristigli u BiH na poziv Alije Izetbegovića, i koji su upravo njega priznavali kao jedini autoritet, dakle onoga koji je formalno-pravno odgovoran za njihove postupke. Netko je, dakle, tim ljudima dao noževe u ruke.

Kako, logikom Bakira Izetbegovića, nazvati ovu formalno-pravnu simbiozu, obrazac koji je presuđen u Haagu kroz presudu generalu Rasimu Deliću, dok se trenutačno u tom smislu na domaćem sudu vodi postupak protiv generala Sakiba Mahmuljina? Pa, recimo, Udruženi koljački pothvat, UKP, na čijem je čelu bio Bakirov babo. Po Bakiru Izetbegoviću, dakle, svi pripadnici Armije BiH su “ukapeovci”, uključujući i nesretnog Željka Komšića.

Kao simbol te SDA-ovske nedosljednosti i psihopatologije može poslužiti činjenica kako su psihopata Mušan Topalović Caco i Alija Izetbegović sahranjeni, i to u režiji SDA, na istom groblju, na sarajevskom Šehidskom mezarju na Kovačima. Je li to paradoks? Pripadaju li Mušan Topalović i Alija Izetbegović u istu kategoriju? Na to pitanje prvenstveno trebaju odgovoriti Bakir Izetbegović i njegova stranka. A svima drugima odgovor se nameće isključivo iz činjeničnog stanja.

Bakirovi vicevi

Bakir Izetbegović voli pričati viceve. Dvadeset godina nakon rata, Bakir hoda Federacijom i Turskom, pričajući viceve. Najpoznatiji od njih ispričao je bezbroj puta, a često je to znao napraviti i pred televizijskim kamerama.

“Armija BiH nije ubijala djecu i civile, silovala i palila kuće”, kaže Bakir, a mnoštvo bulji u njega očekujući poantu.

“Je li to sve?” napokon upita netko.

“Jašta je! Kako ne kontate!?” kaže Bakir namigujući.

“Ubijali su se sami. Armija BiH ih nije ubila, a mrtvi? Zar to nije smiješno!”

Također, Bakir je i lik iz vica. Jedan od najotrovnijih viceva o Bakiru Izetbegoviću imali smo prilike vidjeti u turskoj seriji “Alija” koja je prikazivana prije nekoliko godina. Radi se u suštini o bizarnoj crno-humornoj sapunjari, kakve se ne bi postidjeli ni montipajtonovci. U jednoj epizodi te serije Bakir Izetbegović je ranjen, te govori majci Halidi kako to nije ništa strašno. Tako, da ne bi Turaka, nikada ne bi saznali da je Bakir Izetbegović, samozatajeni bošnjački “čuvar trezora” Centralne banke u Sarajevu, bio tokom sarajevske opsade ranjen. Ovaj filmski vic je bez sumnje uspio, bez obzira što se Bakirova majka Halida u vrijeme njegove radnje nalazila stotinama kilometara dalje od Sarajeva, u izbjeglištvu u Turskoj, a sam Bakir Izetbegović, što se često moglo pročitati u medijima, u trezoru Centralne banke koji, po tvrdnjama upućenih, može bez oštećenja pretrpjeti i manji atomski udar, dok je za to vrijeme bošnjačka sirotinja ginula po obroncima iznad Sarajeva i u samom gradu. Uključujući i sarajevske “uzepeovce”. O tome je prije sedam-osam godina, dok još nije bio na kratkom Bakirovom lancu, žestoko i bez dlake na jeziku progovorio i Željko Komšić.

Ratni put Bakira Izetbegovića

Sam Bakir Izetbegović je u jednom intervjuu progovorio o prvim danima rata u Sarajevu, opravdavajući se zbog čega nije u to vrijeme bio “u rovu”. Naveo je, tako, kako je za vrijeme prvih dana opsade Sarajeva dobio stomačnu infekciju, te stoga nije bio sposoban sudjelovati u borbama. Naveo je, također, kako je jednom sudjelovao u akciji izviđanja negdje na padinama Sarajeva, s borcima jedinice “Fatih”, te da se tom prilikom survao niz neke litice. Bakir Izetbegović je ovim “svjedočenjem” zapravo ispričao novi vic o sebi. Stomačna infekcija, tegoba, naime, u sva tri zvanična jezika u BiH, hrvatskom, srpskom i bosanskom, ima identičan naziv: sraćka.

Ratni put Bakira Izetbegovića, dakle, fatalno je obilježen sraćkom zbog koje je morao požuriti do prvog WC-a koji je, kao u onom vicu, bio predaleko, tako da Bakir sve i da je htio nije mogao na vakat krenut. Stoga je, usranih gaća, proveo rat u trezoru Centralne banke, dok su za to vrijeme među ostalima i sarajevski “uzepeovci” branili grad od agresije, kojom prilikom ih je više od stotinu poginulo. A “stomačna tegoba” zbog koje je ostao u trezoru do kraja rata bila je tek jeftina izlika, jer je dobro poznato kako za tu podmuklu bolest nijedan WC nije dovoljno blizu, pa ni onaj u Centralnoj banci.

Da ne bi ostalo sve na faktima, malo ću se poslužiti i fikcijom, bez obzira što je teško nadmašiti bujnu maštu Ahmeta Tezcana, scenariste TRT-ove serije “Alija”, autora najdužeg vica na svijetu.

Ne okreći se sine

Elem, u jeku najžešćih borbi u Sarajevu, došao Bakir Izetbegović u zgradu Predsjedništva BiH kod oca Alije.

“Babo!” kaže Bakir. “Sjećaš se one knjige štono si mi je čito kad sam bio mali, one što sam je plaho volio?”

“Ne okreći se, sine? Je li ta?” kaže Alija.

“Jest, baš ta! Jučer smo gore na Trebeviću, ja i jaran ubili desetak četnika i ustaša. I to onim tandžarama (puška M-48, op.a.), goloruki štono se kaže. Ko u tom filmu.”

“Otkud, bolan, četnici i ustaše zajedno?” kaže Alija.

“Uvijek si govorio da su svi vlasi isti. Četnik, ustaša, isti šejtan! Idu oni, vako četnici, a vako ustaše”, grana Bakir rukama.

“A ja i jaran se primirili, samo čekamo. Idu oni…”

“I pobiste li ih? Završi, nemam vremena, imam sastanak s Yasushijem Akashijem, skokno je časkom do ćenife”, reče mu otac.

“Slabo mu sjeli ćevapi.”

“Jašta”, kaže Bakir.

“Pobismo bagru. Sve rafalima.”

“Ne seri, sine!” reče mu Alija.

“Pa, babo, znaš da moram, da sam lani dobio stomačnu infekciju i da imam potvrdu od doktora da ne smijem u rov.”

“Nisam na to mislio. To ja, nako, figurativno”, kaže Alija.

“Šta sam, onda, sad zas… pogriješio?”

“Otkad, bolan, tandžare mogu rafalno pucat? Toga nema ni u vicu.”

Dakle, i fiktivni i stvarni lik i djelo Bakira Izetbegovića fatalno je obilježila i odredila jedna banalna sraćka, i to iz davne 1991. godine, koja je, sudeći po njegovim novijim izjavama, poprimila kronični oblik.

Dnevnik.ba