Raspravno vijeće zaključilo je da je sredinom siječnja 1993. počeo postojati udruženi zločinački pothvat (ili UZP) u cilju stvaranja hrvatskog entiteta u BiH koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda.” Po mišljenju Žalbenoga vijeća, ovaj UZP kao zajednički zločinački cilj imao je “dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg Bosni preko etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva”. Ovaj tekst sastavni je dio presude Haaškoga suda šestorici nekadašnjih dužnosnika Hrvatske Republike Herceg Bosne, piše Večernji list BiH.

Taj se navod, budući da je odluka suda bila prizemno politička, iz Suda pretvorio u batinu sarajevske politike kojom se Hrvate nastoji kolektivno prikazati kao zločince i satrti sva njihova politička, ali i nacionalna prava. Tako je i bošnjački lider Bakir Izetbegović na opasku predsjednika Zorana Milanovića da Željko Komšić parazitira na hrvatskome biračkom tijelu odgovorio kako je njegov jedini grijeh što nije bio dio udruženog zločinačkog pothvata. No, čak i unatoč tome što je presuda politička, s obzirom na Statut ICTY-ja koji je sam sebi odredio misiju suditi pojedincima, a ne politikama, stranama ili pak cijelim kolektivima, jasno je kako je besmisleno, ali i, s druge strane, kancerogeno za odnose Hrvata i Bošnjaka stavljati jedan narod u zločinački kontekst. Odvjetnik Luka Mišetić, koji je pred Haaškim sudom uspješno obranio generala Antu Gotovinu, istaknuo je kako se UZP, koji je sam po sebi prijeporan, odnosio na tvrdnje tužiteljstva za sedam općina i pet zatočeničkih centara, i to za razdoblje od nekoliko mjeseci. A Herceg Bosnu, bilo da je ona zajednica koja je nastala u studenom 1991. godine ili kasnije Hrvatska Republika od kolovoza 1993. godine, činilo je 30-ak općina od Posavine do Neuma, koje se, zanimljivo je, ne spominju u “obujmu” širokog i sustavno rasprostranjenog progona bošnjačkog stanovništva… kako to navodi Haaški sud. Naime, tijekom cijeloga rata Bošnjaci i Hrvati nisu međusobno ratovali na području Bosanske Posavine, a područje sadašnje županije sve vrijeme djelovalo je kao sastavni dio Herceg Bosne. Korak dalje otišao je Izetbegovićev član Predsjedništva Šefik Džaferović koji je Hrvatsku nazvao agresorom na BiH, čime se također nastoji opravdati političko nasilje nad bosanskohercegovačkim Hrvatima. 
Odvjetnik Mišetić posebno ističe kako ne postoji nijedan dokaz niti je u presudi to navedeno da su predsjednik Franjo Tuđman ili ministar Gojko Šušak ratni zločinci niti da je Hrvatska izvela agresiju. 
“Raspravno vijeće u svojoj presudi doista ih je imenovalo članovima udruženog zločinačkog pothvata. Međutim, Raspravno vijeće nije donijelo ni jedan od onih potrebnih zaključaka niti se pozvalo na bilo kakve konkretne dokaze kojima bi moglo opravdati takvu tvrdnju”, naveo je odvjetnik. I hrvatski predsjednik Zoran Milanović u nekoliko je navrata izjavio kako nije postojao UZP s Franjom Tuđmanom na čelu te je misiju Haaškoga suda nazvao političkom.

 

Haaški sud u velikoj mjeri ipak je djelovao kao politička institucija, to svi vide, a to je dosta jasno i iz činjenice što su neke od kapitalnih optužnica vremenski kaskale i po cijelo desetljeće za inkriminirana djela”, istaknuo je. 
Sveučilišni profesor dr. sc. Dražen Barbarić iz Mostara ističe kako se radi o zlonamjernome pokušaju da se Hrvate izjednači s fašistima, UZP-ovcima… kako bi im se dokinula sva prava. 
“NDH, UZP i pitaj Boga što sve ne u budućnosti. Rekao bih da je to jedan pokvaren način obračuna s Hrvatima i, nažalost, ima duboku političku pozadinu, tako da će svaki zahtjev koji će dolaziti od legitimnih predstavnika Hrvata biti sasječen kao ustašofilije, vezivanje s obnovom Herceg Bosne, ponavljanje UZP-a mirnim sredstvima. Jako opterećujuća budućnost je pred nama kada je u pitanju kolektivno nametanje krivnje Hrvatima”, smatra dr. Barbarić.