Jela Džalto (1950.), Zorka (Mate) Glibo (1938.), Mara Grubeša (1934.), Mato (Jozo) Ljubić (1923.), Kata (Jozo) Ljubić (1948.), Kata (Ilija) Perković (1922.), Stanko (Niko) Rajić (1927.), Lucija Rajić (1933.), Šima Rajić (1914.), Mara (Jakov) Rajić (1938.), Mijo (Marko) Rajić (1924.), Ivka Rajić (1921.), Domin (Ivo) Rajić (1936.), Ivka (Martin) Rajić (1934.), Martin (Petar) Ratkić (1935.), Kata Ratkić (1928.), Luca Zelenika (1906.), Janja (Križan) Zelenika (1931.), Dragica (Ante) Zelenika (1934.), Ivan (Mate) Zelenika (1930.), Ruža (Kazimir) Zelenika (1931.), Jadranka (Kazimir) Zelenika (1981.), Ruža (Mijo) Zelić (1944.), Marija (Jozo) Zelić (1980.), Stjepan (Jozo) Zelić (1983.), Ante (Jure) Stojanović (1920.), Ankica (Stipe) Stojanović (1949.), Seferina Stojanović (1922.) i Franjo (Tomo) Stojanović (1916.) - imena su to žrtava strašnog zločina koji su snage tzv. ARBiH počinile nad hrvatskim civilima u selu Uzdol kod Rame 14. rujna 1993.. Među ubijenima je i troje djece. 

U napadu je poginulo i 12 pripadnika HVO-a: Vlado Mijatović, Fabijan Grabovac, Anđelko Kozarić, Josip Marić, Pero Lučić, Ivo Rajić, Branko Šekerija i Pero Kovčalija te Slavko Mendeš, Franjo Zadro, Ivan Zelić i Ilija Cvitanović. 

Prema mrtvozorničkom izvješću u Domu zdravlja u Prozoru, šestorica od njih osim ostalih rana na tijelu imali su i rane na glavi nanesene hicima iz neposredne blizine, a najmanje četiri pripadnika HVO-a ubijena su nakon zarobljavanja (vozaču i pripadniku saniteta ruke su bile na leđima vezane bijelim konopcem i žicom). Sve je to potvrđeno i kroz istraživanja Hrrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata, a o događajima u Uzdolu pisao je ravnatelj ovog centra Ante Nazor.

Muslimani iz Hera pobili Hrvate s Uzdola

Selo Uzdol je 1991. imalo 484 stanovnika, a samo jedan od njih nije se izjasnio kao Hrvat. U vrijeme ratnih sukoba bilo je na samoj granici razdvajanja HVO-a i Armije BiH. Za vrijeme napada, koji je započeo u zoru između 5.30 i 6 sati, u selu su bili mještani, koji su spavali u svojim domovima, a mali broj mjesnih pripadnika HVO-a bio je smješten u osnovnoj školi. Centar za ljudska prava Međugorje u svom izvješću napominje da su među napadačima očevici prepoznali Muslimane iz susjednog sela Here. Sreća je da su mnogi mještani prije toga napustili selo i samo povremeno dolazili obraditi posjede ili ubrati plodove. Uništeni su bili gospodarski objekti na 30 seoskih posjeda, u stajama je zapaljena stoka. 

Zločin u Uzdolu počinjen je izrazito brutalno. Stjepan (Jozo) Zelić (1983.) je zaklan, na potiljku je imao ranu od metka nanesenu iz neposredne blizine. Leš Dragice (Ante) Zelenika (1934.) je spaljen. Leš Ante (Joze) Stojanovića (1920.) nađen je nedaleko od njegove kuće, Anica (Ante) Stojanović (1949.) pronađena je uz ogradu na putu pred svojom kućom s prosutim mozgom i raznesenom glavom. Na podu u kuhinji u svojoj kući nađena je Seferina Stojanović, a kostur Mate Grubeše pronađen je u izgorjeloj štali. Kata Ratkić bila je uz svoga muža Martina, kojem je odrezano uho. Podaci s obdukcije pokazuju da je Ruža Zelenika imala prijelom glave od oštrice sječiva, najvjerojatnije sjekire, uz četiri prostrijelne rane, Seferina Stojanović imala je posjekotine na glavi od mehaničkog sredstva s oštrim i tupim dijelovima, a Anica Stojanović nije bila odmah pokopana pa su bile vidljive „rane koje su nastale ugrizima životinja, najvjerojatnije sitnih glodavaca.“ Među ubijenima je i troje djece.

Istoga dana u Uzdol su ušle postrojbe HVO-a, a pred očima im se oslikavao stravičan zločin. U krevetu je ubijena Ruža Zelenika sa svojom unukom Jadrankom (1981.). Obje su prostrijeljene metkom, a potom su isječene noževima. Dječak Stjepan Zelić (1983.) bio je samo u donjem rublju, pokušao je pobjeći, no stotinjak metara od njegove kuće pronađeno je njegovo mrtvo tijelo, a malo dalje ležala je mrtva njegova sestra Marija (1980.). Ubijeni su hicima u glavu. Mijo Rajić zatečen je na prvoj stepenici svoje kuće i ubijen, a njegova nepokretna supruga Ivka u kući je masakrirana. Posljednjih devet godina bila je prikovana za krevet.

Sefer Halilović - "voditelj" pokolja

Operaciju u kojoj je planiran i napad na selo Uzdol vodio je general Sefer Halilović sa zapovjednog mjesta u Dobrom Polju, koji je punu odgovornost za „uspjeh“ napada na Uzdol prenio na Envera Buzu, zapovjednika Prozorskog samostalnog bataljuna. 

U feljtonu pod nazivom „Svjedok operacije 'Neretva '93'“, pokolj Hrvata u Uzdolu 14. rujna 1992. na svoj način – kao „Slučaj Uzdol“ - spominje Ševko Hodžić, novinar koji je po nalogu tadašnjeg GŠ Armije R BiH dobio zadaću pratiti pripreme i tijek te napadne operacije ABiH na hrvatske prostore u BiH u rujnu 1993. godine (feljton je objavljen 1999. u „Oslobođenju“ u 12 nastavaka): 

„Tog dana nigdje nismo vidjeli Buzu, ni borce Prozorskog bataljona. Nismo dobili nikakvu informaciju šta se dogodilo u Uzdolu, mimo onog što su nam rekli vezisti Prozorskog bataljona. (...) A šta se događalo u Uzdolu tog 14. septembra '93.? Znam samo ono što sam pročitao iz hrvatske štampe u kojoj je pisalo o masakru nad 41 Hrvatom Uzdola (12 bojovnika HVO-a i 29 civila) i onoga što su javno izjavili Enver Buza i Zicro Suljević, koji tvrde da masakra nije bilo, nego da je to bila vojnička pobjeda.“

Dnevnik.ba