Iako ga je registrirao Međunarodni odbora Crvenog križa pod brojem HRZ-019355-01, koji je trebao jamčiti sva prava po Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zatočenicima od 12. kolovoza 1949. godine, Frano Jezidžić još nije našao smiraj, a nalogodavci i izvršitelji ovoga sustavnog ratnog zločina nisu sankcionirani zbog istine i pravde.
Književnik i novinar Frano Jezidžić jedan je iz skupine od 23 bugojanska Hrvata koja su zarobili, mučili i ubili pripadnici Armije BiH nedaleko od ovoga grada koji se zbog razmjera stradanja i uništenja, kao i središnja Bosna, smatra hrvatskim Vukovarom u Bosni i Hercegovini. Nedavno su na području Tvrdulja na Ravnome Rostovu otkriveni posmrtni ostaci četvorice, najvjerojatnije, Hrvata iz ove skupine, a postoji značajna vjerojatnost da je među njima i Jezidžić.
Načelnik IPD-a
No, do okončanja postupka DNK analize ne može se sa sigurnošću tvrditi da je to slučaj. Simbolično je i tužno, a upravo je Frano Jezidžić napisao zbirku pjesama “Kad pjevaju šume moga djeda”. Mjesto radnje koje je Jezidžić opisivao u pjesmi iz vremena ranog djetinjstva nalazi se stotinjak metara dalje od mjesta na kojemu su otkriveni posmrtni ostaci četvorice Hrvata.
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, objavljujući ovu knjigu, upozorilo je na Jezidžićevo djelo te na njegovu tragičnu sudbinu, kao i na sudbinu drugih nestalih i ubijenih bugojanskih Hrvata i uopće na tragičnu sudbinu hrvatskih intelektualaca i Hrvata središnje Bosne, napisao je ranije akademik Zdravko Kordić. Godine 2020. na lokaciji Tvrdulje na Rostovu u Bugojnu pronađeni su zemni ostaci četiriju nasilno odvedenih i pogubljenih Hrvata Bugojna.
Frano Jezidžić bio je bh. hrvatski pjesnik za djecu, profesor hrvatskog jezika i novinar Slobodne Dalmacije. Bio je kolega profesor Dževadu Mlaći, koji je bio profesor matematike prije rata, a u ratu čelnik Bugojna i gospodar života i smrti. Jezidžić je u ratu bio u HVO-u Bugojna načelnik Informativno-promidžbene djelatnosti 104. brigade “Eugen Kvaternik” HVO-a Bugojno. U ratu je napisao i zbirku pjesama za djecu pod naslovom “Kad pjevaju šume mog djeda”.
Jedan je od bojovnika HVO-a Bugojno i hrvatskih intelektualaca koji se vode kao nestali od 1. studenoga 1993. godine, a za čiji se nestanak i smrt okrivljuju baš njegov školski kolega profesor Dževad Mlaćo i Selmo Cikotić, ratni gospodari života i smrti u Bugojnu, koje mnogi smatraju najodgovornijim za progon i ubojstva bugojanskih Hrvata, svi izuzev bh. pravosuđa.
Iako ga je registrirao Međunarodni odbora Crvenog križa pod brojem HRZ-019355-01, koji je trebao jamčiti sva prava po Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zatočenicima od 12. kolovoza 1949. godine, Frano Jezidžić još nije našao smiraj, a nalogodavci i izvršitelji ovoga sustavnog ratnog zločina nisu sankcionirani zbog istine i pravde. U njegovu djetinjstvu povlašteno mjesto imao je zavičaj. O njemu govori i Zdenko Antunović, hrvatski pisac.
Poziv na istinu
“Franino tijelo zacijelo je skriveno u šumama njegova djeda, na Tvrdulji, na Rostovu? A njegova duša možda je još uvijek skrivena u maloj smreci ili pjeva sa slavujem iz njegove pjesme. Ako neki zlotvor nekomu oduzme život, on ne može vladati nad njegovom smrću jer se duh vraća k Bogu, a tijelo traži dostojanstven, kršćanski pokop i pravo na grobište”, kaže Antunović. On je izrazio očekivanje da će njegov osvrt na Franin život i intelektualni rad biti poticaj svima onima koji “znaju mjesto stradanja bugojanskih Hrvata i njihovih nikada pronađenih posljednjih počivališta, da imaju hrabrosti kazati istinu, što bi donijelo mir njihovim obiteljima, kao i njima samima, jer istina oslobađa!”
Dnevnik.ba
